DA LI JE ZAISTA KRAJ?

GORKA PILULA MIRA

AIM SARAJEVO, 11.09.95. "Je li ovo zaista kraj?" - pitaju se u nevrerici Sarajlije ovih dana, i na svakom koraku. Napaceni, iznureni, toliko puta iznevjereni, jos uvijek u gradu bez struje, vode, plina, svakodnevnog hljeba... stanovnici ovog grada gledaju u nebo i osluskuju kako jedno po jedno skladiste oruzja koje ih je vise od tri godine nemilosrdno ubijalo, uz eksplozije leti u nebo. Nakon ko zna kog NATO-vog nadlijetanja i bombardovanja sijaca smrti po ovom gradu, Sarajlijama niko ne moze oduzeti vjeru i nadu u skori zavrsetak rata. Ipak, protekle cetiri godine umiranja uci ih da se ne nadaju previse ili pak prerano. Ko zna da li je ovo stvarno kraj?

Imajuci u vidu cinjenicu da je rat ovoliko dugo trajao zato sto se u njega donedavno nije ukljucivala Amerika - kako misle ovdasnji Liberali - moglo bi se povjerovati da je sada, uz aktivnije ukljucenje SAD u rjesavanje bosanskih sporova, doslo vrijeme za razgovor o koncu rata. U tom slucaju, trebaju li Bosanci i Hercegovci zahvaljivati nebesima sto SAD imaju nove izbore u koje se sadasnjoj garnituri na vlasti nimalo ne upusta s balastom Bosne na ledjima, te ce je se definitivno rjesiti i maknuti s naslovnica magazina i repertoara inormativnih emisija. Iz ovakvog americkog stava najvjerovatnije proizilazi i vrsta mirovnog rjesenja koje ce nas snaci. U prevodu to znaci da Ameriku, a na svoj nacin i ostale zemlje Zapada, zanima svrsetak rata po svaku cijenu, bez veceg udubljivanja u nijanse politickog rjesenja ili zadovoljavanja pravde. Potreba za mirom odmah i sad prevazilazi svako zadovoljenje ratnih zrtava te ce se, ako zatreba, i zrtvi naplatiti mir. Na kraju, mir moze pobijediti i pravdu, pa zasto se baviti nepotrebnim nijansama!?

Cini se da ovakav stav uveliko diktira i karakter NATO vojne intervencije u BiH. One je usmjerene prvesntveno protiv politickih ciljeva i nema namjeru kaznjavati pocinitelje zlocina, vec ih provoliti na mir. Naravno, Sjeveroatlantski savez ne zeli rat protiv Srba, ma koliko se Karadziceva klika upirala da takvo sta dokaze, ne zeli da ubija ljude ili unistava infrastrukturu, no hoce da akciju dovede do ispunjenja svojih zahtjeva ne bi li povratila ranije poljuljani ugled i dokazala da je ozbiljan segment sada odlucne medjunarodne zajednice. Mirna Bosna je tek nesto sto ce se, nadajmo se, uklopiti u takve teznje zapadnih saveznika.

No, ove cinjenice izvrsno poznaju Karadjicev i pristase te odugovlace s ispunjenjem postavljenih zahtjeva, e da bi u pregovore, koji se zbog rokova moraju voditi usiljenim tempom, ucli s daljnjom kontrolom Sarajeva jer bi u protivnom njihovev sanse u trampi za zelenim stolom bile daleko nepovoljnije. Nakon svojevrsne kapitulacije koju su Karadzic i Mladic potpisali pred Milosevicem, a potom ju Milosevic proslijedio Zapadu, paljanska klika pokusava uvjeriti "svoj narod" da su posljednjim sporazumom u Zenevi dobili ono sto zasigurno nisu. Jer, Zenevski sporazum, ma kako ga zvanicni Beograd ushiceno promovirao a na Palma tvrdili kako im je selo priznato od svijeta, i dalje je ipak samo plan Kontaktne grupe koji su Karadzicevi prije godinu dana jednodusno odbili. U ruke su, umjesto navodnog priznanja, dobili sarenu lazu zvanu "entitet", iliti "Republika Srpska" koja ce biti sastavni dio medjunarodno priznate Bosne i Hercegovine. Tesko da takvo sto Karadzic moze nazivati pobjedom, tim prije sto je ovaj rat zapocet u cilju otcjepljivanja dijela BiH i njegovog pripajanja Srbiji. Sve izvan toga, a pogotovu suvrenitet Bosne i Hercegovine u avnojskim granizama, Karadzicev je poraz s kojim ce se gradjani na teritoriji BiH pod njegovom kontrolom morati suociti. To sto ni vlada u Sarajevu zasigurno nije pobjednik u ovom ratu, jer je pobjednik tesko i izvodljiv, porazenim tvorcima "velike Srbije" tesko da ce biti dovoljna utjeha.

Cini se da ce bosanskohercegovacki rat na koncu i biti rat porazenih. Sa svake strane. Cak i nacionalne oligarhije, o gradjanskoj opoziciji i da se ne govori, ne mogu se pohvaliti izpunjenjem sna bez obzira na etnicki dovoljno ciste torove koje su unutar Bosne izdejstvovali. Jer, niti jedan nije ostvarila svoj san. U euforiji nacionalizma, nedovrseni projekti vise ce odmagati nego li pomagati u buducim osvajanjima vlasti - neispunjene snove za koje se ginulo svak ce tesko pravdati "svom narodu".

Dakle, koliko smo god pripravni za kraj rata, i koliko god ga s neizvjesnoscu ocekujemo, jedno nam sigurno preostaje - niko ko je na bilo koji nacin imao ikakve veze s ovim ratom nece moci izbjeci gorcinu pilule mira koju ce progutati. Napaceni gradjani Bosne i Hercegovine, bez obzira na teritoriju na kojoj zive, nece imati koga docekati s svijecem i pjesmom za kraj rata. Ovdje se niko ne ocekuje na bijelom konju.

Ipak, molimo se da ta gorka stvarnost sto prije pocne...

STRAJO KRSMANOVIC