SMRT ZBOG STANA

AIM, SPLIT, 6.9.1995. UT-II-497 naziv je trenutno najtrazenijeg administrativnog obrasca u Hrvatskoj. Radi se dakako o obrascu zahtjeva za otkup stanova u vlasnistvu Republike Hrvatske, odnosno bivsih vojnih stanova, te stanova bivsih saveznih organa nekadasnje federacije. Naime, hrvatski je Sabor na posljednjem, lipanjskom zasjedanju donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa su tako nakon pune cetiri godine i stanari tih stanova stekli pravo da otkupe stambeni prostor u kojem stanuju.

Problem je, kako je to sluzbeno objasnjeno, do tada izazivao veliki broj vojnih stanova za koje se nije znalo tko sve u njima stanuje. Radjena su cak dva popisa stanara od kojih su oba dala drugacije rezultate, kako u pogledu broja stanova, tako i u pogledu stanara i nosilaca stanarskog prava. Tako po rijecima saborske zastupnice HDZ-a Gordane Turic sada postoji manjak od 12.000 vojnih stanova.

U odugovlacenju davanja prava na otkup tih stanova bilo je jasno da uz sva opravdanja vlasti postoji sustavni pristup izvornim nosiocima stanarskog prava za koje vlast nije pokazala suvise razumijevanja. Vec i malo bolji pogled na izborne rezultate jasno govori da vladajuca stranka u stambenim naseljima sa znacajnim ucescem tih stanova nije prolazila najbolje, a ponovljeni izbori su i dalje potvrdili da bez radikalne promjene strukture stanara nece doci ni do bitne promjene izbornih rezultata. Stoga su osim brojnih delozacija kojima su bili izvrgnuti stanari srpske nacionalnosti, njihove zrtve bili i oni sa hrvatskim predznakom. Tako je silom i drugim pritiscima mijenjana struktura stanara, a vlast se gotovo redovito oglusivala o sve apele da se nasilno izbacivanje stanara zaustavi i da se oni koji imaju legitimno pravo na stan u njih i vrate, bilo po osnovi stanarskog prava, bilo po osnovi sudske presude. Pritom su predstavnici vlasti kao kljucni argument za odbacivanje svih primjedbi spominjali rijeke prognanika i izbjeglica te hrvatske branitelje za koje se mora osigurati stambeni prostor. Sve primjedbe su padale u vodu, a delozacije bi se tek povremeno stisavale kada bi zbog njihove brojnosti i brutalnosti reagirale medjunarodne organizacije za ljudska prava, pa i neke zapadne drzave putem svojih diplomatskih kanala.

Uz svu kuknjavu o potrebi za novcem i osiguranju stambenih uvjeta braniteljima, te porodicama poginulih, hrvatska vlast se ocito nije potrudila da novac koji je lezao u stanovima uzme i upotrijebi ga. Radilo se, dakle, o najobicnijem pritisku manipuliranjem vremenom i cekanjem sto ce se do kraja zbiti. Da je tome tako potvrdjuje i cinjenica da, kad su u pitanju vojni stanovi, u protekle cetiri godine nije izvrsen ni jedan prenos stanarskog prava sa umrlog nosioca na supruznika mada navodno postoji zakonski automatizam. Slucajevi prenosenja stanarskog prava bit ce rjesavani paralelno sa zahtjevom za otkup, "u hodu" kako to kazu u Ministarstvu obrane. Pritom se nisu potrudili da nemali broj zainteresiranih sa tom cinjenicom i upoznaju.

Bilo kako bilo, tek 14. kolovoza Stambena komisija Ministarstva obrane RH objavila je prvo priopcenje kojim je svim zainteresiranima obznanjeno da mogu od 17. kolovoza krenuti u 60- dnevu jurnjavu za hrpom papira, koji su navedeni kao nuzni za otkup stana. Naravno, da i ovoga puta ne bi bas sve islo bez zackoljica, u priopcenju je navedeno da postoji mogucnost da budu zatrazeni i drugi dokumenti, a "prema dinamici rjesavanja zahtjeva za prodaju stanova". Time je prakticno neizvjesnost do kada ce biti zavrseno prikupljanje nuzne dokumentacije produljenja do neznanog vremena, sto je dodatni oblik sikaniranja ljudi koji su ionako novim zakonom dovedeni u neravnopravan polozaj u odnosu na one koji su svoje stanove mogli otkupljivati od svibnja 1991. godine. Jer novi ce "otkupljivaci" svoj stan placati 30 % skuplje, nece ga moci otkupiti uz pomoc stare devizne stednje, a placat ce i nadoplatu po trzisnoj cijeni za visak stambenog prostora.

Zz sve te muke ljudi su naisli i na potpuno nespremnu administraciju za izazov izdavanja ogromnog broja dokumenata u kratkom vremenu. Administracija nije bila cak ni upoznata sa svim sto treba raditi. To je izazvalo strahovite guzve. Ljudi, od kojih mnogi u dobrim osamdesetim godinama zivota, nekadasnji suborci Tudjmana, Bobetka i Cervenka, sada su stajali u nocnim redovima za predati molbu ili podignuti kakav dokument koji im potvrdjuje da su rodjeni i da postoje na mjestu u kojem zive. Ista sudbina je docekala i danasnje suborce vrhovnickog trija, pa nisu rijetki prizori u kojima upravo danasnji borci (oni stari se dakako plase) vicu kako se nije stajalo u redu kad se zvalo u obranu Hrvatske, a danas ne mogu doci ni do saltera ili neke podrobnije informacije i odgovora na svoje upite.

Da strka bude potpuna svako novo priopcenje ili informacija unosili su u ionaku vec sludjen i ponizen narod novu zabunu i dodatnu nervozu. Brojeve Ministarstva obrane gotovo je nemoguce dobiti, a nemoguce je i doci do bilo kojeg pravnika u Ministarstvu jer ocito je da se stranke izbjegavaju. One naime puno pitaju, a odgovore je vrlo tesko ili nemoguce dati jer sve je faktici u rukama uskog kruga ljudi u Ministarstvu obrane. Zbog toga ljudi vise ne znaju koji dokumenti vrijede, a koji ne. Da li vrijedi domovnica ako je izdana prije 17. kolovoza ili ne, bez obzira sto je ona dokument trajne vrijednosti. I rodni listovi su po tumacenju Ministarstva unutarnjih poslova vazeci za vrijeme duze od sest mjeseci, ali ne i za Ministarstvo obrane. I tako u nedogled.

Da je ljude opravdano zahvatila panika kako nece moci na vrijeme izvaditi potrebnu dokumentaciju govori i podatak da u splitskom sudskom zemljisniku jedan namjestenik dnevno moze maksimalno obraditi sedam zahtjeva. Kako tamo radi osam sluzbenika i kada bi svi radili na istom poslu u 60 dana bi mogli maksimalno obraditi 2500 zahtjeva, a njih ce inace u Splitu biti podneseno izmedju 8 i 9 tisuca. Sve to je izazvalo euforicne guzve i redove u koje se stupa u nocnim ili ranojutarnjim satima, kao nekad za crni kruh i u kojima se pred ponekad objesnim sluzbenicima gubi svako ljudsko dostojanstvo. U vrucim kolovoskim guzvama desavalo se da je morala intervenirati i sluzba hitne pomoci. Cekajuci tako u redovima pred administracijom svoje suverene i demokratske drzave jedan je splitski umirovljenik ovih dana i umro. Tesko da ce on biti i jedini koji je bukvalno i glavom platio najnoviji pokusaj vlasti da sto vecem broju stanara u bivsim vojnim stanovima oduzme steceno pravo.

PERO JURISIN