PREKO OLUJE DO BOSNE

AIM, ZAGREB, 20.8.1995. Hoce li doci do zamjene Gorazda za srpski dio Sarajeva, o tome bi se trebale dogovoriti srpska i muslimanska strana, a ako dogovora ne bude, rjesenje bi morala nametnuti medjunarodna zajednica. Ovo je izjavio hrvatski predsjednik Tudjman na proslotjednoj redovnoj konferenciji za novinare odgovarajuci na pitanje u vezi s novom americkom inicijativom o BiH i najavljenim sastankom "5+3" (clanovi Kontaktne skupine sa predstavnicima Hrvatske, SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine).

Tvrdoca Tudjmana (americki plan, koliko je dosad poznato, ne predvidja nametanje konkretnih rjesenja, nego samo kazne za odbijanje plana u cjelini) lako se moze objasniti. Nakon sto je Hrvatskoj progledana kroz prste ratna varijanta "reintegracije" bivse "Krajine" - sto je bilo krsenje rezolucija UN, za sto je mogla stici i ostra kazna a ne samo ostro upozorenje - ona sada nema nista protiv rezolutnijih koraka kojima ce se upokoriti ostala dva takmaca u bosanskom ringu. Situaciju joj je dodatno olaksalo sto je "zeleno svjetlo" koje je vjerojatno dobiveno za pacifikaciju "Krajine" po svemu sudeci upaljeno i sada kada se njene dobro opremljene i pokretne postrojbe kao kroz sir probijaju slabo naseljenim, a tako i branjenim, prostranstvima zapadne i juzne BiH.

Prije te posljednje runde b-h rata hrvatski predstavnici su izjavljivali da njima plan Kontaktne skupine sasvim odgovara jer Hrvati vec nadziru 90 posto teritorija na koji pretendiraju. To znaci da je nakon posljednjih akcija hrvatskih snaga, u kojima su pali odreda srpski gradovi (Kupres, Grahovo, Glamoc i, jos nepotvrdjeno, Drvar i Trebinje) Hrvati vec ostvarili znatan teritorijalni "suficit". Njega ce i u najtvrdjim pregovorima biti lako razmjeniti za nesto sto se bude trazilo od druge dvije strane. Srbi ce sada zacijelo lakse pristati na smanjenje teritorijalnog udjela u BiH, jer im prijeti da to izgube na bojnom polju, a tada bi se od njih mogli traziti i drugi ustupci.

No, hrvatska ratna ekskurzija kroz BiH vjerojatno ima i neke druge, manje vidljive ali zato ne i manje dalekosezne, pretenzije prema bosnjackoj strani. Ona je omogucena splitskim dogovorom, kojeg su svojim prisustvom sponzorirali predstavnici SAD i Njemacke, sto jamci zastitu nekih najbazicnijih bosnjackih interesa, i to ove dvije zemlje stalno podvlace, ponavljajuci da se nece forsirati mirovno rjesenje koje sarajevska vlada bude smatrala neprihvatljivim. S druge strane, ocita je asimetrija splitskih partnera u vojnoj, ekonomskoj i svakoj drugoj strani, i nije iskljuceno da je jacemu palo u zadatak da postepeno usmjerava slabijeg prema mirovnoj zavrsnici, u kojoj ce se formalno jacati cjelovitost BiH, ali ce se ona vezama Sarajeva prema Zagrebu i Beogradu (a tek sekundarno i Pala i Mostara prema Sarajevu) biti toliko razvodnjena da u najmanju ruku vise nece biti moguce govoriti o klasicnoj drzavi. Da postoje takva ocekivanja prema Zagrebu tim je vjerojatnije sto je on odmah i bez rezervi prihvatio americki plan, dok ga je Sarajevo vetiralo zbog Gorazda, i kada je otpala trampa s njim, Izetbegovic se pojavio s vlastitom mirovnom inicijativom, ocito zato da bi odgodio izjasnjavanje o americkom planu.

U Sarajevu sigurno imaju razloga kratkorocno otezati mirovnu zavrsnicu do polovice rujna kada bi americki Kongres mogao oboriti Clintonov veto na ukidanje embarga na uvoz oruzja u BiH, ili ako ne to prisiliti americkog predsjednika na odlucnije djelovanje. No hrvatska vojna ofenziva kroz BiH istodobno budi i dublje sumnje, jer iako se u Zagrebu tvrdi da Hrvatska vojska "oslobadja" bosanske gradove, oni su odreda stavljeni pod kontrolu hrvatske vlasti, i nitko ne spominje njihovo podvodjenje pod jurisdikciju Sarajeva. Cak ako je i vjerojatno da su Bosnjaci prezadovoljni sto se konacno osipa Karadziceva zlocinacka imperija, oni ne mogu biti ravnodusni sto im Hrvati "kradu rat". Strah od hrvatskog egoizma najprije je iznio b-h premijer Haris Silajdzic, a zatim u blazoj formi i predsjednik drzave Alija Izetbegovic, iako on u posljednje vrijeme primjetno naginje prohrvatskoj struji "konzervativaca" u Stranci demokratske akcije (Bicakcic, Secerbegovic...).

Bojazni bosnjacke strane posebno je morala podgrijati afera s "Tudjmanovom linijom" na jelovniku londonskog restorana Guild- halla, bez obzira sto je hrvatski predsjednik na spomenutoj konferenciji za novinare demantirao da ima ikakve veze s tim. U citavom nizu demantija koje je on tom prilikom dao, stoji recimo i to da Hrvatska vojska nije ucinila nikakve pljacke i palezi poslije akcije "Oluja" u bivsoj "Krajini" - iako to tvrde svi nezavisni promatraci - pa je jasno da je on suvise lak na demantijima da bi mu se povjerovalo na rijec. Osim toga, posebni Tudjmanov izaslanik Miomir Zuzul, koji uziva najvise povjerenje hrvatskog predsjednika, nedavno je izjavio da ne moze reci je li on napravio londonski crtez ili ne, ali da pouzdano zna da su takve skice kruzile jos prije nekoliko godina u nekim diplomatskim i znanstvenim krugovima na Zapadu. Zuzul, dakle, ne porice da je Tudjman mozda nesto crtao u Londonu, nego samo tvrdi da su "izvorni autori" podjele BiH drugdje, a da je Tudjman mozda samo egzekutor neke vise diplomatske volje.

Zuzul je ovo izjavio prije nego sto se saznalo za postojanje nove americke inicijative. Ali to ne znaci da on nije znao za njeno nastajanje, tim vise sto je samo nekoliko dana prije njenog obznanjivanja bio u SAD. Sasvim je, dakle, vjerojatno da je on tempirao svoju izjavu tako da se sto vise relativizira sumnja u njegovog sefa, a pojavljivanje inicijative iz Washingtona bilo je "bogomdano" da se utvrdi kako su stvarni inspiratori podjele BiH velike evropske zemlje (Engleska, Francuska) kojima su se sada, evo, pridruzile i Sjedinjene Drzave. Zuzulova izjava nije javno komentirana u americkim sluzbenim krugovima, ali se nedugo zatim u hrvatskim diplomatskim krugovima moglo cuti kako Amerikance jako smetaju, cak ih se panicno boje, glasine da oni guraju podjelu BiH, a pogotovo da stoje iza planskih preseljenja i razmjene stanovnistva. I stvarno, uslijedilo je nekoliko demantija americkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha, u kojima on izjavljuje da SAD "cvrsto" podupiru "neovisnost BiH", a upitan sto misli o londonskoj "Tudjmanovoj liniji" uzvratio je da mu ta prica izgleda "prenategnuto". Stekao se dojam da se Galbraith nasao na necem vrlo skliskom, gdje se cesto moze ostati na nogama tek uz pomoc nekoga tko se nasao u istoj situaciji, a to je bio - Zagreb.

No, pokazat ce se da nesporazumi Washingtona i Zagreba ovim nisu iscrpljeni, jer se sve dogadjalo dok je jos bilo aktivno masovno preseljenje hrvatskih Srba iz "Krajine", a brzo se saznalo za uvredljive i ostrascene "ispracaje" koje su u mnogim mjestima, posebno u Sisku, Hrvati priredili Srbima. Da bi se solidarizirao sa sikaniranim izbjeglicama, Galbraith se pridruzio jednoj od srpskih kolona, zbog cega je zestoko napadnut u glavnom Dnevniku Hrvatske televizije, gdje mu je potpuno neosnovano zamjereno da takvu solidarnost nije pokazivao i kada su tekle rijeke hrvatskih prognanika. Ali ni on nije ostao duzan, nego je postupke prema srpskim civilima nazvao "odvratnim".

Tako je "partnerstvo" Hrvatske i SAD koje je dobro funkcioniralo samo dok se spremao vojni udar na "Krajinu", pocelo skripati cim je do njega doslo. Amerikanci su ocito razocarani sto se Hrvatska, vjerojatno protivno nekim obecanjima, obracunala s "Krajinom" onim istim metodama koje su demonizirane kod dojucerasnjeg protivnika. I sada vjerojatno sa zebnjom ocekuje hoce li jos jedno takvo obecanje stropotom pasti u vodu i u Bosni i Hercegovini.

MARINKO CULIC