U MILOSTI I NEMILOSTI

Politika uvodi i ukida verske emisije

AIM, Beograd,

Naglo otvaranje drzave prema Crkvi, i obratno, devedesetih godina, uslovilo je i otvaranje medija prema duhovnim institucijama, posebno prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Drzavne radio i televizijske stanice su se takmicile koja ce dovesti vise crkvenih velikodostojnika u svoje studije, pa je sve to ponekad licilo na pravu euforiju.

Zbunjivalo je to u pocetku gledaoce, slusaoce i citaoce nenavikle na poplavu emisija i clanaka vjerskog sadrzaja. Najtipicniji primer je Radio Novi Sad (drzavna radio stanica) koji emituje program na pet jezika: srpskom, madjarskom, rumunskom, slovackom i rusinskom jeziku. Urednicima ovih programa omoguceno je prije pet godina da uvedu posebne emisije vjerskog sadrzaja, sto su oni i ucinili prepustajuci samim svestenicima da ih uredjuju. Tako su na srpskom jeziku uvedene dvije emisije. Jedna je bila koncipirana kao neka vrsta naucno-teoloskog radio casopisa, dakle za ljude koji su malo vise upuceni u religiju, a druga se bavila svakidasnjim verskim zivotom i objasnjavanjem odredjenih pojmova posebno vjerskih praznika.

Na madjarskom jeziku uvedeno je nekoliko emisija u kojima je objasnjavano ucenje Rimokatolicke i Reformatske crkve. Medju takve spada "Izvor zive vode" i jedna nesvakidasnja emisija namijenjena djeci. Zapravo, djeca sama komentarisu pojedine dogadjaje iz Biblije, onako kako ih ona vide i dozivljavaju. Uveden je i vjerski kviz u nocnom programu. Tako da slusaoci cijelu noc odgovaraju na tridesetak pitanja iz hriscanstva. Ta vrsta emisija nije retkost u svijetu, ali na ovim prostorima svakako jeste.

Na slovackom jeziku postoje tri emisije: "Pogledi u visine", "Rec mira" i "Rec za nedelju". Rijec je o emisijama koje uredjuju svestenici Evangelicke i Baptisticke crkve. Novina je, takodje, da emisije Baptisticke crkve priprema poseban studio koji se iskljucivo bavi proizvodnjom vjerskih emisija, koje prodaje zainteresovanim studijima.

U emisijama na rusinskom jeziku uvedene su posebne stalne rubrike u okviru Kulturne panorame; "Iz riznice hriscanske kulture" i "Radio-pismo svestenika". Od tih tekstova sacinjene su knjige, koje su stampane povodom 250 godina dolaska Rusina u Vojvodinu. Ujedno, to su prve vjerske knjige, izuzimajuci Bibliju, na rusinskom jeziku u Vojvodini.

U okviru sireg projekta "Psiholingvisticka istrazivanja" (Filozofski fakultet, Novi Sad) analizom ovih emisija bavi se mr Dubravka Valic-Nedeljkovic koja kaze:

• Dominantni sadrzaji ovih emisija su propovedi i informacije iz verskog zivota, ali u njima nema nekih interkonfesionalnih ili informacija ekumenskog karaktera. One su u principu zatvorene u okvire religije o kojoj govore. Sa medijske tacke gledista, emisije su prilicno staticne, sto nije cudno jer ih uredjuju svestenici, a ne novinari profesionalci. Bez obzira na tu medijsku neatraktivnost one se visoko kotiraju kod slusalaca o cemu svedoci broj telefonskih poziva i pisama. Time se potire teorija da jedino medijska atraktivnost "prodaje" emisiju. Drugim recima, "prodaje" je i sadrzaj o cemu svedoce pomenute emisije.

Samo od sebe se namece pitanje sta je bilo sa emisijama na srpskom jeziku namenjenih prevashodno pravoslavcima.

• Od leta 1994. godine, kada se menja drustvena klima i odnos drzave prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, menja se i odnos drzavnih medija prema Crkvi - kaze Dubravka Valic - Nedeljkovic. - Tako se u Radio Novom Sadu ukidaju verske emisije na srpskom jeziku i ostaju jedino emisije na jezicima narodnosti. U informativnom programu daju se iskljucivo agencijske vesti iz verskog zivota. Jedino za Uskrs i Bozic, najznacajnije verske praznike, moze se cuti sta crkveni velikodostojnici misle. Dakle, odredjeni verski dogadjaj ne prati, kao ranije, specijalni izvestac.

Slucaj vjerskih emisija na srpskom jeziku nije samo, u najmanju ruku cudan, nego govori kako se cudi vlasti lako mijenjaju, pa se politickom protivniku uskracuje pravo na informisanje bez ikakvog posebnog obrazlozenja. To moze imati posljedice sirih razmjera. U prvom redu moze doci do podozrivosti pravoslavaca prema pripadnicima drugih crkava koje imaju tu vrstu emisija. Pracenje vjerskog zivota na drzavnoj televiziji svedeno je uglavnom na direktne prenose uskrsnjih i bozicnih svetih liturgija (Drugi program beogradske televizije i TV Studio Novi Sad) i "Pravoslavni bukvar", ciji naziv dovoljno govori o sadrzaju. Pojedini svestenici SPC se protive i tim direktnim prenosima, jer se, po njihovom misljenju, na taj nacin, "banalizuju najveci verski praznici".

Emisije vjerskog sadrzaja su, bar sada, mnogo prisutnije na radio i TV stanicama, koje sebe nazivaju nezavisnim. U njihovim programima cesce gostuju vjerski velikodostojnici, ne samo iz SPC. Jedan od vecih problema, sigurno ne samo na prostorima "skracene Jugoslavije", jeste i cinjenica da postoji relativno mali broj novinara koju su temeljnije upuceni u osnovna vjerska ucenja, pa zbog toga dolazi ponekad i do nesporazuma izmedju njih i crkvenih hijerarhija, ali takvih slucajeva je sve manje. Karakteristicno je, takodje, da je Srpska pravoslavna crkva jos uvijek dosta zatvorena kada je rijec o pruzanju informacija o pojedinim dogadjajima, narocito o onome o cemu se raspravlja na vanrednim i redovnim zasjedanjima svetog Sinoda (crkvene vlade) i Svetog arhijerejskog Sabora. Druge crkve i vjerske zajednice su znatno otvorenije i zbog toga ih ima vise, narocito u nekim medijima.

AIM Ejub Stitkovac