SREBRENICKE IZBEGLICE

TUZLA, 20.07.95.

"Bili smo vec blizu nasijeh. Sa'ce, znamo, biti najjaca cetnicka zasjeda. Nismo smjeli izaci iz sume i krenuti cistinom ka slobodnoj teritoriji. Vrelina je, znoj nam grize rane, oci. Ranjenijeh na stotine posustalo, ostalo lezat. Znas, neki su se ubili putem. Samo izvade bombu... Ne moze se izdrzat. Moji su tabani krvavi, evo vidi! Karton i krpe sumom se izderase... Odjednom, Boze moj jel' to tvoje djelo, poce pljusak. Onaj kratak, ljetni. Smoci se ona ledina pred nama. Krenu zemlja da isparava, pa sve posta maglovito. Lelujavo brate, k'o nad vatrom. Neko rece: Sad! Ne mogu nas lahko potrefiti! I, mi ti prodjosmo. Za druge kolone ne znam, tek stigoh... jos svoje ne nisam na'so..."

Suze Refika M. prekidaju njegovu pricu. Samo jednu od tisucu mucnih srebrenickih prica za koje nije sigurno ni da ce sve biti ispricane, a kamoli sankcionirani pocinitelji zlodjela nad njima. Danasnji Tuzlanski prizori jezivo podsjecaju na iskrzale crno- bijele filmove o progonima i zlodjelima iz II svijetskog rata. Mozda u mirisljavim domovima nekog zapadnog sitnosopstvenika takve scene i izgledaju kao svecarska zakletva da se fasizam nece ponoviti. Ovdje, u krvavoj Bosni - s cijom se subinom preverzno poigravaju rezolucije nazovi Ujedinjenih nacija, nad cijom se tragedijom licemjerno rastuzuju Francuski, Engleski, Americki, Ruski diplomati i drugi svjetski poklisari, ciji jad i tugu sopstvena vlada u Sarajevu pokusava pretociti u politicke poene - te se slike ponavljaju!

• Ti tamo, vani, misle da je fasizam samo Adolf Hitler. Pa, biva nema Hitlera - nema fasizma! A nece se valjda on ustajati iz groba da dokaze sta se ovdje radi. Pogledaj sine, pogledaj ovaj narod, ove zene i djecu. Sta je njih otjeralo s kucnog praga, ako ne Karadzicev fasizam? Pogledaj samo, ni jedno musko medju njima. Sve pohvatano i odvedeno. Mnogi pobijeni. Majci su dva sina pred ocima ubili. Poludila zena, nije htjela krenuti sa nama. Ostade tamo, sta ce. A tukli su je kad je vristala za sinovima... - govori sedamdesetgodisnji Ibrahim K. iz sela Sas srebrenicke opcine, pokazujuci rukom na bijele satore tuzlanskog aerodroma Dubrave.

Na zicom okruzenoj livadi aerodroma oko 700 bijelih plasticnih satora. U njima smjesteno i po dvanaest osoba. Cekaju premjestaj u neko od prihvatilista osam opcina tuzlansko-podrinjskog kantona. Tvrdnje da se kod Kladnja vec ocekuje novi val prognanika iz Zepe, druge bosnjacke enklave koju Karadzicevi Srbi danas opsjedaju, ubrzava postrupak razmjestanja po regiji. Aerodromskom "naselju satora", kako ga prozvase u ovdasnjem Kriznom stabu za prihvat prognanika, vise bi odgovaralo ime "naselje beba". Struktura oko 27.000 prognanih civila iz Srebrenice, koji su do sada stigli na podrucje Tuzlansko- podrinjskog kantona, naime, glasi: 70 posto djece do dvanaest godina, 28 posto zena i 2 posto muskaraca starijih preko 65 godina!

Vani, na vrelom srpanjskom suncu, djecija koza crveni i gori. Unutra, pod plastikom, neizdrziva je toplina. Dezurne ekipe tuzlanskih lijecnika odvode na desetine beba prema gradskoj bolnici uz dijagnoze iznemoglosti, dehidriranosti, suncanice... Djecije hrane i mlijeka nema, kuhane veoma rijetko, tocnije samo makaroni koje spremaju tuzlanske obitelji ili nevladine humanitarne organicazije iz Evrope. Na caj, sokove, ili neizbjznu bosansku kavu s cigaretom, nitko ne pomislja. Gospodja Sadako Ogata, kojoj su ovdje razjarene zene i majke iz Srebrenice dobacivale da se kupi odakle je dosla, objasnjavala je kako UNHCR cini za njih sve sto je u njihovoj moci. Dan nakon odlaska iz Tuzle gospodja ce Ogata, ili gospodja "Sadaka" (turcizam za milostinju) kako je ovdje zovu, u bezbjednoj Genevi izjaviti kako nije sigurna da ce UNHCR ostati u BiH. Bosanski ministar za prognane i izbjegle, Muharem Cero, izjavljivao je da su Srebrenicani briga UN-a i da ih vode sa sobom u trece zemlje. Potom je predsjednik Predsjednistva BiH, Alija Izetbegovic, ublazavao takve izjave objasnjavajuci da prognani iz Srebrence jesu UN-ove izbjeglice, ali da se ne smiju raseljavati po svijetu vec zbrinjavati u samoj Bosni. Holandski ministar za obnovu i razvoj obecavao je ovdasnjim vlastima velku financijsku pomoc za zbrinjavanje prognanih, te kako ce holandski pripadnici UN-a (dakle oni sto su predali punktove Mladicevoj paravojsci i zbrisali iz Srebrenice) svoje iskaze o zlocinima proslijediti Haskom sudu za ratne zlocine. Naravno, pri tome nije zaboravio napomenuti da su to duzni uciniti jer su Karadzicevi Srbi otimali plavcima uniforme, presvlacili se i pod krinkom UN-a protjerivali, zatvarali i ubijali ljude. "Bas tako - prokomentirao je izjavu holandskog ministra kolega s ovdasnjeg radija - sutra ce se u Haagu raspravljati o presvlacenju cetnika, a za zlocine nece imati dovoljno dokaza!"

Propagandna paljanska televizija prikazivala je u medjuvemenu kako Muslimani iz Srebrenice, "dobrocinstvom" Mladicevih vojnika i s cokoladama u rukama, dobrovoljno napustaju grad.

• Onaj monstrum Karadzic tvrdi kako smo otisli iz Srebrenice jer necemo da zivimo sa Srbima. Jeb'o mu pas mater cobansku! Pa nas niko nije pitao hocemo li ostati, vec su nas tjerali i otimali sve sto imamo. Kad su nas, zene i djecu, potrpali u autobuse i kad smo krenuli prema Kladnju, upadose kod Kamenice dvojica cetnika u autobus. Vikali su "Pare, vadi pare! Ako nadjemo kod nekog pare da ih nije predao, odmah ce dobit noz pod grlo." Dadose svi ono malo crkavice sto su imali. Nisam djeci dala da jedu onu njihovu cokoladu. Sta ja znam, mozda su je zagadili. Eno, sad zene pricaju da je kruh koji su Mladicevi dijelili bio zatrovan i da su ljudi oboljevali od njega - govori vidno uzrujana Sadija O. iz Srebrenice, pa pokriva glavu rukama i ponavlja: "Zasto, zasto? Sta su im ova djeca zgrijesila?"

Trogidisnjoj Lajli baka pred satorom poljeva glavicu vodom. Djete u rukama steze lutku.

• Nije se od lutke odvojila. Drzi je od kako smo iz kuce pobjegli. Majka joj poginula prosle godine. Granata... Sina mi, oca njenog, odveli u logor. Brat joj i ona samnom i sa dedom citav rat. A jos za dva sina nista ne znam... pobjegli s vojskom u sumu. Djete, ti dolazis iz vana. Jesi li vidjela da vojska stize? Jesi'l cula da je ko probio? De, bona, zapisi ime, pa ako cujes, ako vidis vojsku da stize, pitaj mi za Jusufa i Namika. Reci da smo mi ovdje, da smo zivi... i djeca i snahe ... molim te, potrazi ...

Starac prilazi i prekida staricu Zumru: "Hajde, zeno ne placi. Ako su prezivjeli, naci ce nas vec". Okrece se i nastavlja: "Nego ti sine, kad izadjes odavde, reci ovim unproforcima da pregrade WC. Vidi tamo (rukom pokazuje na desetak cvornih metara zemlje ogradjenih bijelom folijom, oko metar visokom), e tamo ti sine skupa idu i muski i zenske. Nezgodno, brate... "

Na prilazu aerodromu prave se spiskovi prognanih koji dolaze i onih koji odlaze u neki drugi smjestaj. U grad pocinju stizati grupe vojnika Armije BiH koji su se, nakon skrivanja po sumama, probili do teritorija pod kontrolom legalnih vlasti. Upisuju se podaci: kako se zoves, odakle si, tko je s tobom, koga si izgubio, tko ti je poginuo, koga ocekujes zateci medju prognanima... Pred nepreglednim spiskovima ubiljezenih imena odvijaju se dirljive ljudske drame, neke uz suze srece, neke s vriskovima bola. Petogodisnji Smail i sestogodisnjaci Aida i Amar grle oca Nezira kojeg nisu vidjeli vise od tri godine. Pocetkom rata prijavio se u Armiju BiH i od tada se bori po brdima istocne Bosne. Nezir pripovjeda:

• Ne moze se ova golgota prepricati. Danima smo tumarali po sumama iznad Potocana, a na svakih dvadesetak kilometara bila je cetnicka zasjeda. Uz nas su bili i civili, zene i djeca. Pocne granatiranje, a kolona se prepolovi. Neki se predaju, neke pohvataju. To ti je kao lov na zivotinje. Stravicno! U trenutcima nervnog rastrojstva, ljudi su se ubijali. Bombom, oruzjem. Ili samo vikne "Ja ne mogu vise" i ostane lezati na putu. Gledao sam ljude kako umiru, a ne mozes im pomoci. Doslo je i meni na momente da posustanem - ma, nek bude sto ce biti. Pa se onda sjetim djece... Pretvorili smo se u zivotinje, samo smo slusali hoce li negdje nesto susnuti, pomjeriti se, pa da bjezimo...

Mladiceva paravojske je, usavsi u nebranjenu Srbrenicu, odvojila sve muskarce od 12, 13 pa do 65 godina. Djecarci od trinaestak godina za Karadzica su vojno sposobni muskarci koje treba odstraniti. Sudbina na tisuce odvedenih Srebrenicana jos je nepoznata. Djelatnici Medjunarodnog crvenog kriza nisu uspjeli, i pored navodnog obecanja s Pala da ce im dozvoliti posjet zatocenima, doprijeti do njih. Prema izjavama glasnogovornika UN- a samo su dvojica njihovih vojnika uspjela uci u Srebrenicu nakon njenog pada i, kako sami tvrde, "osmah su od tamo pobjegla". Bosanskohercegovacke vlasti strahuju da je u Srebrenici ubijeno cak sest tisuca osoba! Mazovjeckom koji je najavljivao svoj posjet Tuzli, odavde se porucivalo da u gradu nema sto da trazi, te da prvo udje u Srebrenicu pa tek onda posjeti Tuzlansko- podrinjski kanton. Naravno, Mazovjecki je u Tuzli bio i iz Tuzle otisao - Srebrenici se, pak, nije ni priblizio!

Petnaestogodisnjeg Huseina H. zarobili su Mladicevi vojnici zajedno s grupom bosanskohercegovackih boraca. Igrom slucaja, pobjegao je. Ovo je njegova prica:

• Is'o sam s nasom vojskom. Nosili smo i ranjene. Opkolili su nas cetnici i pucali na nas. Po sumama ima puno mrtvijeh. Bacali su granate... Po putevima postavili mine... Sisli smo dole u Kravice i predali se. (Pocinje plakati) Rekli su nam da cemo pricekati i da ostali stignu, pa ce nas odvesti u Bratunac, u logor. Nisu pomogli ranjenicima. Mene su poslali da donesem vode. Otis'o sam otale i vidio na cesti autobus koji je prevozio protjerane Srebrenicane. Imao je otvorena vrata i ja sam potrc'o i ugur'o se u autobus. Otac i dva brata su mi ostali.

Pored tragicnih srebrenickih svedocenja o zlodjelima Karadzicevih sljedbenika te saucesnistvu medjunarodne zajednice u ovom zlocinu, pristigli borci Armije BiH (slicno kao i ovdasnji zitelji) prepricavaju i price o odgovornost vlasti u Sarajevu za pad Srebrenice. Naime, u Tuzlu su jos prije tri mjeseca stgli najvisi casnici bosanske armije iz Srebrenice. Njihovo napustanje enklave, cini se, bio je prvi signal da ce se sa Srebrenicom nesto u skoroj buducnosti desiti. Izjava komandanata Lende iz II korpusa u Tuzli kako "Srebrenica jeste izgubljena, ali cemo je nadoknaditi na drugoj strani", te poruka A. Izetbegovica da zeli pregovarati s Palama oko mirnog evakuiranja Muslimana iz Zepe, podgrijale su spekulacije kako je plan iz 93. o zamjeni enklava u istocnoj Bosni za predgradje Sarajeva, tocnije Ilijas i Vogoscu ponovno na djelu. Na sve glasnije optuzbe, ali i trazenja nekih opozicijskih stranaka da vlast u Sarajevu odgovori na takve spekulacije, regirali su prvaci stranke u funkciji vlasti, poput Mehmeda Zilica, sefa vojne bezbjednosti II korpusa Armije BiH, prijetnjama da ce uhapsiti svakoga tko prenosi takve glasine!?

Strani novinari kojih je Tuzla ovih dana krcata (a za koje se ovdje opet tvrdi da pretkazuju veliku tragediju) kruze po Kantonu raspitujuci se o sadasnjoj bezbjednosnoj situaciji u ovom dijelu Fedracije BiH nakon dolaska stotine iznevjerenih i uznemirenih gradjana, ali i nerazoruzanih vojnika. Price o dvije pretucene starice srpske nacionalnosti te o, navodno, zaklanom Srbinu u selu Jesenice kod Srebrenika, uveliko kruze Tuzlom kao i strah od osvetnickih pokusaja vecih razmjera. Atmosferu napetosti podgrijala je i izjava ministra unutarnjih poslova Tuzlasnko- podrinjskog kantona, Rancica (SDA), koji je trazenja da MUP sankcionira pocinitelj ovih zlocina odbio rijecima: "Necu da tucem svoj narod"!?

Drugi federativni partner, Hrvatska demokratska zajednica, ovdje se oglasila povodom srebrenickog egzodusa tek protestom na uistinu neprihvatljiv prijedlog SDA da svi gradjani koji imaju preko 15 metara kvadratnih stambenog prostora prihvate izbjeglice. Ponasajuci se i sam kao stranac, svoju uznemirenost dolaskom velikog broja Muslimana iz istocne Bosne na prostor, kako sam veli Federacije, iznjeo je i njen predsjednik Kresimir Zubak jadajuci se tim povodom sefu Evropskih promatraca za BiH, spanjolcu Mendezi. Na ovu Zubakovu jadikovku, zasnovanu izgleda na amnezuji predsjednika koji zaboravlja da istocnobosanske enklave takoder spadaju u Federaciju cijim se predsjednikom zove, odreagirao je Selim Beslagic, gradonacelnik Tuzle koja treba da prihvati cak 12.000 prognanih Srebrenicana: "Vec nam je puna kapa te daljinske zabrinutosti! Mi nemamo kad da brinemo, jer imamo vremena samo za zbrinjavanje ovih nesretnih ljudi. Uputnije bi bilo da se predsjednik Zubak brine o Federaciji ovdje na terenu, obidje i pomogne koliko moze tisucama prognanih Bosnjaka Srebrenice, jer i oni su gradjani Federacije ciji je predjednik!"

Zacijelo, Bosna je puna zabrnutih na daljinu. I ovog trenutka prema Tuzli putuju kovoji i konvoji s hranom, lijekovima ili odjecom za protjerane iz "sigurnosne" zone. Ljekar tuzlanskog doma zdravlja gleda u istovarene pakete, ponavljajuci: "Kasno! Kasno, ste stigli!" S neslucenim gadjenjem, kao o kugi, tako se na ovim prostorima govori o medjunardonoj zajednici, UN ili njihovim institucijama. Prepricava se posljednja vijest: Humanitarni konvoj UNHCR-a uspjeo, napokon, uci u Srevrenicu! Vodja puta vidno iznenadjen sto u gradu, izuzev Mladicevih vojnika, nisu vidjeli niti jenog Srebrenicana!?

Pred tuzlanskim hotelom guzva. Na desetine upaljenih automobila krecu s hotelskog parkiralista. Kolege strani novinari zurno odlaze iz Tuzle. Netko im je dojavio da se prognani iz Zepe ocekuju u jednom drugom bosanskom gradu - Zenici. Uostalom, nije li Srebrenica proslost?

DRAZENA PERANIC