HRVATSKO BOSNJACKI SPORAZUM

AIM, ZAGREB, 24.7.1995. Dan nakon medjunarodne konferencije o Bosni, koja je odrzana u Londonu, Hrvatska i Bosna i Hercegovina povukle su jaki potez. U prisutnosti brojnog rukovodstva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, federacije i republike, predsjednici Tudjman i Izetbegovic potpisali su u Splitu dogovor o zajednickoj obrani te o intenziviranju drugih oblika saveznistva. Puni naziv dokumenta je "Deklaracija o ozivotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajednickoj obrani od srpske agresije i postizanje politickog rjesenja sukladno naporima medjunarodne zajednice". Potpisivanju su prisustvovali i americki ambasador u Hrvatskoj te predstavnik njemacke vlade zaduzen za bosansku Federaciju.

Sporazum je posredovao predsjednik Turske, Sulejman Demirel, koga je - kao dokazanog prijatelja i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji odavna inzistira na njihovoj, prije svega vojnoj suradnji - Tudjman pozvao u pomoc. Turska je svojedobno Hrvatskoj nudila besplatno oruzje, samo da obustavi rat s Bosnjacima. Ova to tada nije prihvacala, ali sada je i Hrvatskoj sve jasnije da joj je, kako to kaze Drazen Budisa, jedini saveznik - bosnjacki narod. Demirel je u petak u Zenici razgovarao s Izetbegovicem, a nakon toga na Brijunima s Tudjmanom.

Deklaracija je donesena tocno na trecu godisnjicu nikad provedenog sporazuma o hrvatsko-bosanskoj vojnoj suradnji, ali ovoga puta sigurno nije rijec o formalnom cinu. U uvodnom se dijelu tvrdi da je trenutak sudbonosan za opstojnost dva naroda, koji se suocavaju s pojacavanjem nasilja te neizvjesnoscu mirovnog procesa i nedjelotvornoscu medjunarodne zajednice. Vojno je zblizavanje sada inicirao Tudjman, ali se u Deklaraciji kaze da je Bosna pozvala Hrvatsku da joj pruzi hitnu vojnu i drugu pomoc u obrani zemlje, posebice u podrucju Bihaca, a da je Zagreb taj poziv prihvatio. Sluzbeni je Zagreb u posljednje vrijeme i medjunarodnoj zajednici dao na znanje da ocuvanje bihacke enklave smatra svojim strateskim interesom te da ce vojno intervenirati dodje li ona u pitanje. U tom su podrucju udruzeni bosanski i hrvatski Srbi krenuli u ofenzivu, posljednjih dana, moze se reci, ne bez uspjeha. Unprofor vec neko vrijeme javlja kako se Hrvatska vojska preko hercegovacke granice prebacuje u to podrucju. Deklaracijom se ta pomoc legalizira.

Nezavisni vojni analiticar, umirovljeni general Karl Gorinsek, kaze da je Tudjman ocito shvatio kako mu treba ozbiljnija pomoc Bosnjaka, inace ce Milosevic ostvariti svoje planove. Napominjuci da je vojni sporazum odgovor na tihu vojnu ekspanziju Srbije u Hrvatskoj i Bosni, Gorinsek procjenjuje da bi on mogao promijeniti odnos snaga na terenu, ali, upozorava, tek treba vidjeti kako ce odgovoriti SR Jugoslavija. U ovom je trenutku na potezu Hrvatska, od koje ce sporazum traziti veliki vojno- ekonomski napor. U ovdasnjim se medijima spekulira da bi moglo doci do spajanja hrvatskih i bosnjackih snaga u podrucju Bihaca i prosijecanja Krajine na dva dijela ili njenog mrvljenja. Ako se Jugoslavija otvorenije ukljuci, Gorinsek se boji da bi moglo doci do velikog rata.

Hrvatska i Bosna i Hercegovina dogovorile su i stalnu koordinaciju svojih obrambenih djelovanja te vojnu suradnju u sirokom spektru - u logistici, vojno-industrijskoj proizvodnji, komunikacijama, informacijsko-analitickom djelovanju. Veliki kamen smutnje - embargo na oruzje - dvije su strane prevladale izjasnjenjem da se odluka o njegovom ukidanju treba istodobno primijeniti na obje drzave. Hrvatska se dosad suprotstavljala skidanju embarga za vladu u Sarajevu; predsjednik Tudjman je o tome i javno govorio, otkrivajuci tako da mu nije drago vojno emancipiranje Bosne, iako je deklarativno priznaje za saveznika.

Mada je teziste na vojnoj suradnji, Deklaracija govori i o politickim rjesenjima. Ali za razliku od vojnog dijela, koji je prilicno jasan, politicki je nerazgovjetan. Dokument se u naslovu poziva na postizanje "politickog rjesenja sukladno naporima medjunarodne zajednice", ali nije jasno sto se pod time razumijeva. Plan Kontaktne skupine Zagreb i Sarajevo ne tumace na isti nacin. U Zagrebu se moze cuti da bliska vojna suradnja s Bosnjacima ne znaci da je Tudjman odustao od podjele Bosne. U tom je smislu indikativno da, na primjer, odbijajuci zamisli o obnavljanju bilo kakve nove jugoslavenske drzavne zajednice, Deklaracija podupire "normalizaciju u regiji na osnovi suverenosti, neovisnosti i cjelovitosti". Ne kaze se cega. Greska ili kompromis? Suverenost, neovisnost i cjelovitost drzava ili naroda? Izetbegovic i Tudjman u tom pogledu nisu istomisljenici.

U ovdasnjoj se politici u posljednje vrijeme dokazuje kako medjunarodna zajednica ima dva rjesenja za krizu na tlu bivse Jugoslavije - ili obnovu Jugoslavije ili "veliko razgranicenje", koje se "u biti svodi na podjelu BiH". Posto ni Hrvatska, a sada izjasnjenjem u Deklaraciji ni Bosna i Hercegovina, ne zele ni u kakvu novu jugoslavensku asocijaciju - proglasavaju je "rezervnom opcijom velikosrpske hegemonije" - jasno je sto po tumacenju Zagreba slijedi. Osim toga u hrvatskoj su javnosti, pogotovo u vlasti najblizim medijima, indikativno ucestala dokazivanja kako medjunarodna zajednica sprema podjelu Bosne i kako bi se na taj nacin mogli zadovoljiti strateski interesi Hrvatske. Tako i dan nakon potpisivanja Splitske deklaracije Sime Djodan u "Vjesniku" tvrdi da je plan Kontaktne skupine propao te da se sada priprema novi plan za potpunu podjelu Bosne na tri jednaka dijela. Istocni bi pripao Srbima, jugozapadni Hrvatima, a sredisnji Bosnjacima. Srpski se moze pripojiti Srbiji, hrvatski Hrvatskoj, a Bosnjaci, kaze Djodan, mogu ostati u svojoj drzavi, ali i u konfederaciji s Hrvatskom.

Hrvatsko angaziranje u obrani Bihaca moglo bi se i na taj nacin razumjeti. U taj se scenarij moze uklopiti i u Deklaraciji zapisano "pripremanje pravnih, politickih i drugih osnova za uspostavu konfederalnih veza s Hrvatskom". Hrvatski inoministar, Mate Granic, govoreci o ogromnom znacaju dogovora Tudjmana i Izetbegovica kaze da je Hrvatska "izuzetno zainteresirana za jacanje Federacije i njeno cvrsto vezivanje za Hrvatsku".

Da se iza tih formulacija stosta moze skrivati - zapazili su i neki opozicioni prvaci koji su Splitski dokument dosad komentirali. Iako njihova reagiranja nisu brojna - mozda i zato jer je opozicija svoj stav prema Bosni i Hercegovini definirala nedavno u Sarajevskoj izjavi - iz nekih se izjava moze zakljuciti da odnos prema Deklaraciji nije jednoznacan te da se njen vojni dio i dio koji se tice politickih odnosa uglavnom razlicito ocjenjuju. Tako Zdravko Tomac iz SDP-a, podsjecajuci da jos od

1. inzistira na vojnom savezu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izrazava zadovoljstvo sporazumom i kaze da za Veliku Srbiju stize crni petak. Za raliku od Tomca, koji smatra da je i u politickom dijelu postignut, kako on kaze, mudar kompromis, s drugih opozicionih strana upravo taj dio apostrofiraju kao nejasan i dubiozan. Tako je Ante Prkacin iz Hrvatske stranke prava rezerviran prema stavu o uspostavi hrvatsko-bosnjacke Federacije i njenom konfederalnom povezivanju s Hrvatskom, jer je, po njemu, sasvim jasno da se radi o povezivanju dijela Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Zato takvom dokumentu, zakljucuje, ne moze vjerovati. Na slican nacin reagira i Hrvatska seljacka stranka - podrzava Deklaraciju, posebno njen dio o vojnom savezu, ali primjecuje da formulacije u kojima se nazire mogucnost konfederalnog povezivanja Hrvatske i pojedinih dijelova BiH nisu do kraja jasne, pa upozorava da se "na taj nacin otvara put dijeljenju Bosne i Hercegovine".

JELENA LOVRIC