IAKO OBRANJEN GOSPIC JE PAO

AIM, ZAGREB, 24.7.1995. Osim sto je zadnje cetiri ratne godine izgubio barem cetiri petine svojih negdasnjih stanovnika (sa 18 na 4 tisuce), i pretvorio se u bastion nasilja i pljacke, u kojem nekolicina razuzdanih, uniformiranih mladica, batinanjem, palezom i slicnim strategijama teroriziraju grad i ucjenjuju njegove mjestane - Gospic je i dalje mjesto iz kojeg se radije bjezi, nego dolazi u njega. Osim toga, vise nije siguran ni za vojnike. Proteklih godina, ubijeno je na razne nacine, pod veoma cudnim okolnostima, cak i u centru grada, oko 40 pripadnika negdasnjih Zengi. Do sada se policija nije ocitovala, jer tvrdi da su to "nesretni slucajevi". Gradjani su, medjutim, previse ustraseni da bi dokazivali suprotno.

"Cinom nasilja uniformirana mladjarija izvrsava naredjenja visokih djelatnika civilne i vojne vlasti", reci ce Pajo Simic - Cunjar, zastupnik u skupstini Licko-senjske zupanije i vec dugo najgrlatiji Gospicanin, koji zbog svojih "glasnica", koje su se vec gotovo istrosile u zapomaganju da u Gospicu nesto "smrdi", ima i sasvim odredjenih problema - prijete mu ubojstvom djece, sto ce ga primorati da odseli negdje na Kvarner. Zbog svega sto se dogadja u Gospicu, i Pajo Simic pomislja, kao i skoro cjelokupna domaca inteligencija, na odlazak iz svog rodnog grada - "negdje, bilo gdje".

"Ljudi koji su unistili Gospic", rekao nam je Simic, "nisu pravi Gospicani, to su zagrebacki Licani. Prije svih, premijer Nikica Valentic i Hrvoje Sarinic koji su odlucili, zajedno sa zupanom Antom Frkovicem, i ostalim pomagacima, civilnim i vojnim, unistiti zivot Gospica i njegovu cjelokupnu privredu, kako bi na kraju svi ovisili o njima". Osim sto su ustraseni i nemilice isporuceni ulicnom kriminalu, opasnom po zivot, kako su se vec uvjerili mnogi na lokalnom groblju, u Gospicu vlada siromastvo i beznadje. Svega tisucu ljudi u gradu ne ovisi o pomoci vojske; samo toliko ljudi moze zivjeti od svojih ruku, bez milodara mocne, i u Gospicu ne bas omiljene, ali zbog golemog straha mjestana - svemocne "vojske".

Gospicani, izmedju ostalog, ne mogu graditi svoj poruseni grad, niti od toga mogu prezivljavati, jer za njih nema posla. Poslove vec tri godine dobivaju samo tvrtke iz Zagreba, vlasnistvo takozvanih "zagrebackih Gospicana", koji u gradu imaju svoje "produzene ruke", nominalne vlasnike - izvrsioce njihovih naloga. Uz zvanicna poduzeca, i clanovi HVIDR-e, kao i prvoborci i invalidi, ne mogu dobiti ugovor o preuzimanju odredjenih gradjevinskih radova. Inace, teoretski vlada pravilo da HVIDR-a ima prednost. Ali, i oni gotovo uvijek odustaju, jer toliko su rasprostranjeni "odnosi" lokalnih korumpiranih sefova (vojnih i civlnih) i hrvatske vlade, sa toliko isprepletenih interesa, da nitko u Gospicu ne moze proizvoditi i stvarati, ukoliko iz njega ne stoji netko iz "visoke politike"; ili, s druge strane, kao vecina ljudi u Gospicu, dize ruke od svega i napusta grad. Tko nema zastitu, kao sto je na primjer nemaju domaci gradjevinari i ostali trudbenici, ostaje kratkih rukava, i jedino sto mu preostaje jest da zaradi "kruva" u blizoj ili daljoj pecalbi.

No, takvo stanje nije bilo oduvijek. Jos za rata (ovog zadnjeg), "domaci" su dobivali posao za izvrsenje radova. Od kako je sve privremeno stalo (rat i pucnjava), radovi su utihnuli. Gospicem je zavladala apatija, ljudi su otpustani s posla i sve je preraslo u nocnu moru, koju koristi friska politicka i ekonomska "elita" - sa izvrsnim centrom u Zagrebu. Ako se gospickim poduzetnicima i udijeli kakav poslic, istoga dana im se mobiliziraju ljudi. Gradjani sute, pogotovo oni koji nemaju nista i koji nemaju kud. "Takvo "opsadno" stanje je zato sto o gradu ne odlucuju domaci ljudi, nego kriminalci - zagrebacki Gospicani", otvoren je Pajo Simic, i jos dodaje: "Vojska je ovdje problematicna upravo zato sto je stvoren jedan oblik Legije, bez kontrole i uz sve to - vrlo surov".

U Gospicu je stacioniran samo dio od tri tisuce petsto legionara (hrvatskih emigranata), koliko ih u ovom trenutku ima u Hrvatskoj. "To su isti oni legionari zbog kojih je Tudjman izjavio, u mom prisustvu: - Sto im ja mogu, moram ih primiti! I primio ih je, na nesrecu ove drzave. To su isti oni koji su ga htjeli ubiti 17. 11. 1991. godine u Gospicu. Samo je cudo tada spasilo Tudjmana" - kaze Simic, i pojasnjava okolnosti; "Oko pozornice na kojoj je govorio, bili su razmjesteni snajperisti; na krovovima, iza dimnjaka - svuda. Nije se znalo tko ce u koga pucati. I nakon svega toga sto se dogodilo, Tudjman stiti kriminalce; ili je s druge strane, to ne smijemo zanemariti, toliko nemocan da je digao ruke od Gospica i prepustio grad mracnim tipovima - onima koji su prizeljkivali njegov kraj, i jos uvijek prizeljkuju".

Strah od vojske, tocnije od nekontroliranih siledzija, u ciju nemilost je pao grad - trajno je prisutan u lickoj metropoli. Od 15 tisuca vojnika lociranih u samom Gospicu, vecina nisu domaci ljudi, cak i na zapovjednim mjestima. To stvara dodatnu napetost izmedju stanovnika i vojske. Otvoreno nepovjerenje izmedju civilnog i vojnog vrha drzave plasticno docarava dogadjaj koji se nedavno zbio u Gospicu, u vrijeme predsjednikove drzavotvorne turneje po Licko-senjskoj zupaniji. U Gospicu je predsjednikova specijalna pratnja razoruzala vojnike koji su bili postavljeni u pozdravni esalon, namijenjen Njemu osobno.

Ocevici govore da je predsjednik znacajno odahnuo, ali tek kada su izvadjeni meci iz sarzera. Besprizorni postupak je bio neophodan kako bi se prisutni, bez straha, prepustili atmosferi drzavotvorne fieste, koja je potom uslijedila. U Gospicu vise nitko nije siguran, cak ni Tudjman. Upravo ti, ranije spomenuti nasilnici, vecma mladi ljudi, kao reprezentaciju svoje snage i bijesa cesto, posebice kad se napiju, vole ispucati sarzer-dva na sliku predsjednika, ma gdje se ona nalazila.

Mnogi se pitaju sto radi civilna policija. Medjutim, i ona radije, potaknuta iskustvom, izbjegava susrete s golobradim sticenicima izvjesnog Ministarstva, pogotovo nakon sto su doticni u zaru drugarske "zajebancije", uz obilate kolicine "vatrene vode" i prirodnih opijata, motornom pilom prepilili gume na policijskom vozilu, da bi netom pokusali prepiliti policajca koji je sacuvao zivu glavu zahvaljujuci talentu trcanja na duge pruge. U Gospicu svakako nije nezanimljivo.

"Hrvatska je" - objasnjava nam Aleksandar Holjevic, bivsi autoprevoznik iz Gospica, sada u dobrovoljnom izgnanstvu u Senju

• "podijeljena na klanove; svaki klan ima svoj feud; svaki feud gospodara; svaki gospodar kmetove - a kmetovi nemaju nista. Zasto se vi tome cudite? I Gospic je jedan feud, vlasnistvo jednog klana, taj klan ima svoje nominalne vlasnike, vlasnici imaju raju ... Jer znate, prirodni zakoni su ovdje, ukoliko nije bilo zakona pravne drzave, a cesto ih nije bilo, oduvijek bili nemilosrdni, cak i okrutni. Kada se zagledam u proslost, vidim da smo nekad imali barem kakvu takvu drzavu - losu, ali ipak... nesto. Ovo sto se danas dogadja u Gospicu, ne moze se nazvati ni uzasom. Svugdje u Hrvatskoj je slicno, samo je kod nas jace izrazeno".

U pet poslije podne, makar bilo najsvjetlije, u gradu je na snazi "simbolicki mrak" - autocenzura koja kaze da je vrijeme spat. Ljudi se povlace kucama, zakljucavaju vrata, trgovine jos malo zjape puste, a onda se i trgovci odgegaju svom kucerku; tek preostala mladost Gospica gluvari kaficima koje cesto, onako iz vica, zaposjedaju, cak i prijetnjom pucaljkama, opet isti ljudi, mladjahni, agresivni, bahati - soldati

Nedavno je, polovinom lipnja, petorica pijanih pripadnika izvidjaca 9. brigade Hrvatske vojske, drzala pod oruzjem duze od sata, stotinu mladih ljudi, ponajvise maloljetnika. Vojna i civilna policija, za to su vrijeme cupkale (vjerojatno od straha) na suprotnoj strani ulice, na pristojnoj udaljenosti, kako bi izbjegle okolnost da zarade svoju placu. "Prasina" oko opisanog slucaja slegla se prije nego sto se digla. U svakom slucaju, kucna vrata se jos pazljivije zakljucavaju, a simbolicki mrak sve je kraci. Kako kaze Pajo Simic; "Gospic je obranjen, ali on je

• pao".

ALEN ANIC