GLAVNI UREDNICI

VIJENAC IZMEDjU NOVAKA I MARUNE Ili: Kako se glavni urednik moze promijeniti i sasvim javno AIM, ZAGREB, 19.7.1995. Kada su u redakciju "Vijenca", novina Matice hrvatske za knjizevnost, umjetnost i znanost, stigli potkraj proslog tjedna prvi primjerci 40. broja s datumom od 13. srpnja, za stolom su sjedili Ivo Bresan, Mile Stoic i Jevrem Brkovic i razgovarali s domacinima Vladom Gotovcem, Verom Cicin-Sajn i Borisom Marunom. Koji korak dalje stajali su jos Miljenko Jergovic i Cedo Prica.

Toj spontano okupljenoj knjizevnickoj druzini stalno su pridolazili novi znatizeljnici, ne hajuci za vrelinu ranog srpanjskog poslijepodneva. Svojim su se ocima htjeli uvjeriti da je, usprkos crnim slutnjama, zasad sve u najboljem redu s listom koji se vec 18 mjeseci stvara u zagrebackoj Maticinoj ulici. I 40. je "Vijenac" poput prethodnih (u dobrom smislu), iako mu dosadasnji glavni urednik Slobodan Prosperov Novak "vise ne stanuje ovdje". Eufemisticki kazano, "iz obiteljskih razloga" uputio se na duze vrijeme u Washington i upravo stupa koracima pridoslice po americkom tlu. Prije nego sto se, kako je obecao, ozbiljno posveti svojoj struci i stane pisati novu povijest hrvatske knjizevnosti.

Mjesecima iscekivana urednicka "primopredaja" izmedju S.P. Novaka i (na kraju ipak) Borisa Marune, obavljena je pomalo neobicno tj. sasvim javno. U 39. broju, posljednjem koji je kao glavni urednik potpisao, S.P. Novak je u oprostajnom intervjuu detaljno objasnio sto je radio te zasto i kako odlazi, a u najnovijem 40. na jednakom se prostoru i Boris Maruna potrudio reci mnogo o sebi i svojim stavovima, o motivima i planovima s "Vijencem", sve za sto je pretpostavljao da intrigira citatelje i hrvatsku kulturnu javnost.

Promjena glavnog urednika, koja najcesce nije vise od rutine u normalnim i sredjenim sredinama a u ovdasnjim prilikama rijetko manje od radikalnog reza i koncepcijskog loma, u ovom slucaju nije lisena i specificne hrvatske aktualne simbolike. "Vijenac", naime, prelazi iz ruku covjeka koji je cijeli dosadasnji zivot proveo uglavnom u Hrvatskoj da bi se u svojoj 45. godini odlucio na visegodisnji boravak izvan domovine, u ruke povratnika iz duge tridesetgodisnje emigracije.

"Nije lako otici, a nadam se da je lakse vratiti se", kaze S.P. Novak u razgovoru o burnim dogadjajima u posljednjih pet godina u kojima je sudjelovao punim srcem i svojstvenom mu velikom energijom. Navukao je svojim izjavama mnoge polemicke munje i gromove; dozivio da ga nazivaju i komunistom i masonom i jugonostalgicarom i nekakvim Neronom, pa i "bahatim tvorcem lazi" koji je "pljunuo u kolijevku" i kojeg treba smijeniti jer je izdajica i "placenik dobro poznatih stranih narucitelja".

Najmanje je takve objede "zasluzio" kao studentima osobito drag profesor starije hrvatske knjizevnosti na zagrebackom Filozofskom fakultetu. Napadali su ga (medju ostalima i Vladimir Seks, Nedjeljko Mihanovic, Zeljko Olujic, te grupa knjizevnika) kao sumnjivog patriotu na mjestu predsjednika Hrvatskoga centra PEN-a (od 1990.) i glavnog urednika "Vijenca" (od prosinca 1993.), a kratko vrijeme i kao pomocnika ministra kulture u ekipi Vlatka Pavletica koja se dosta dobro snasla u turbulencijama raspadanja jedne i pocetku stvaranja druge drzave.

"Naviklima na jednopartijski sustav - komentira S.P. Novak zestoke napade na svoju osobu - naprosto ne ide u glavu da netko moze biti neopterecen i djelovati sam, na temelju vlastitih moralnih nacela, stecena znanja i estetskih kriterija, ne pripadajuci nikakvoj grupi, taboru ili stranci. Cim netko takav uspije nesto ostvariti, proradi bijes zavidnika, najcesce zavist obicnih lijencina! Na zalost, djeluje tu jos vise strah na koji su se ljudi pedeset godina navikavali i kojega se sada ne usude oslobadjati. Borio sam se protiv straha i necu prestati."

Na neko vrijeme tu ce "borbu protiv straha" voditi iz SAD, s povelike distance, odlucivsi otici nakon procjene da u Hrvatskoj vise ne moze dolicno obaviti sve ono sto bi htio i znao. Kaze: "Pokusavao sam hodati po ostrom rubu trazeci uvijek mjeru i sredinu i bas zato su me u svoje dossiere svrstali i oni slijeva i oni zdesna. Mozda i sama hrvatska kultura ima takav usud da mora pronalaziti one koji uspijevaju izdrzati. Do sada sam uspijevao, ali ovoga casa trebam predah. Dostatno sam ispunio dossiere jednih i drugih, pa cu se sada malo vise posvetiti sebi. Pisat cu. Dakako, pisat cu jedino sto me zanima - o hrvatskoj knjizevnosti."

Palicu "onoga koji uspijeva izdrzati" predaje Borisu Maruni, koji je i dosad mnogo toga izdrzao iako, rado priznaje, u zivotu zapravo nije zelio biti "nista vise i nista manje nego pjesnik u Hrvatskoj". Odnedavno to i jest, iako ne samo to. Vratio se u Hrvatsku 1990. na poziv predsjednika Tudjmana i dvije godine bio ravnatelj Matice hrvatskih iseljenika, do ostavke 1992. Zagreb je napustio kao 20-godisnjak, zajedno s dva brata, jos u studenome 1960., ilegalno, u drugom pokusaju. Zivio je kratko u Italiji, pa u Argentini, gdje je popravljao elektromotore i svladavao tehniku linotipa u tiskari "Hrvatske revije", pa u Engleskoj, gdje je u bolnici Heartfield zbrinjavao umrle tuberkulozne bolesnike koje je dotukla londonska magla. I bas tada pisao poeziju "najlirskiju od svega sto sam stavljao na papir".

Kasnih sezdesetih, dok je kao bijela vrana medju tamosnjim strancima, na kalifornijskom sveucilistu Loyola u Los Angelesu studirao (i magistrirao) angloamericku knjizevnost, umjesto matematike, fizike ili barem industrijske psihologije, poceo je pisati drukciju poeziju, onakvu kakvu pise i danas i kakvu je Vlatko Pavletic uvrstio u antologiju "Zlatna knjiga hrvatskog pjesnistva". Pise izravno u kompjutor, jer ne moze drukcije, mozda i zato jer je u osamdesetim godinama, ponovo u Kaliforniji, radio i kao samostalni konzultant u marketingu mikrokompjutora. U medjuvremenu, dospio je 1976. biti u New Yorku tajnik Hrvatskoga narodnog vijeca i prevodilac na sudjenju hrvatskim emigrantima za otmicu zrakoplova (o cemu najavljuje roman), a prije toga u Spanjolskoj zavrsiti Estudios Hispanicos u Barceloni, istodobno predavajuci americku knjizevnost u djevojackoj skoli, da bi potom u Londonu jedno vrijeme radio kao novinar u "Novoj Hrvatskoj" Jakse Kusana.

Nedavno, njih su dvojica (Kusan i Maruna) potpisali zajedno s Tihomilom Radjom uvodnik naslovljen "U sluzbi Republike" i objavili ga 23. lipnja u prvom broju domovinske "Nove Hrvatske", odredjujuci taj list ovog puta kao "skromno polazno glasilo Udruge gradjana za suradnju domovine i dijaspore (UDD), osnovane 27. svibnja 1995. u Zagrebu." Ako glasilo i jest skromno (na samo cetiri stranice, vise nalik letku nego novinama), ciljevi Udruge to zasigurno nisu. Krupnim je slovima navedeno da ce se UDD zalagati za: "davanje prakticne pomoci iseljenim Hrvatima u svim poslovima koji se ticu domovine; za povezivanje mladih iz dijaspore i domovine; za civiliziranu, debalkaniziranu i cijelom svijetu simpaticnu Hrvatsku; slobodne i nepristrane medije; drzavu u kojoj vlada pravo; strucnost, rad i sposobnost u sudstvu, vojsci, policiji i ostalim javnim sluzbama; privatizaciju i povrat nasilno oduzete imovine; ravnopravnost i jednakost svih gradjana Republike Hrvatske bez obzira na stranacku, ideolosku, vjersku i etnicku pripadnost; za maksimalno iskoristavanje intelektualnoga potencijala i radnog iskustva; za reviziju protuzakonito obavljenih pretvorbi poduzeca; za cvrst i iskren savez Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine; za odlucnu ulogu dijaspore za pozitivnu sliku Hrvatske u svijetu i prinos pozitivnih iskustava iz dijaspore u domovinu; za postene i slobodne izbore davanjem iste sanse svim sudionicima; za stvaranje socijalne sigurnosti i neovisnog materijalnog polozaja za sve gradjane i svakoga pojedinacno u domovini i u inozemstvu; za nezavisno sudstvo."

Poneka od tih nacela ponovio je Boris Maruna i u intervjuu svom novom listu "Vijencu", govoreci, primjerice, o opasnosti od dobro mu poznatoga juznoamerickog modela demokracije i o korupciji i nepotizmu danas u Hrvatskoj: "Siri se od vrha prema dnu, a Hrvatska se vara ako misli da ce nekamo stici takvom politikom. Bez obzira na rat i na bilo sto drugo, Hrvatska mora braniti neka osnovna demokratska nacela, a to su izbornost, reizbornost i gubitak vlasti. U protivnom naci cemo se tamo gdje smo bili cetrdeset i pet godina, s time da cemo biti jos izoliraniji, jer je Tito bio barem kadar igrati nekakvu politiku izmedju Istoka i Zapada, a mi tu sansu danas nemamo jer ne postoje Istok i Zapad."

Visestruko su zanimljiva dva intervjua dvojice hrvatskih intelektualaca, koje su prilike i slucaj stavile u istu sobu, u stolicu glavnog urednika jednog lista za kulturu. Zaokruzuju svaki na svoj nacin po jedan zivotni krug, ali i otvaraju jos jednu od vaznih stranica u povijesti nimalo jednostavnih odnosa domovinske i iseljene Hrvatske, u prvom redu intelektualne.

MERI STAJDUHAR