VOJNO PRISUSTVO MEDJUNARODNE ZAJEDNICE U BiH
UNPROFOR IDE, OSTAJU VOJNICI
AIM SARAJEVO, 18.07.95. "Prekrizite UNPROFOR!" Ovu je poruku Bosancima uputio administrator Evropske uprave nad Mostarom Hans Koschnik, boraveci ovih dana u Sarajevu. Zapravo, tko jos nakon Srebrenice vjeruje Unproforu? Malo tko sigurno, ubrajajuci i samu svjetsku diplomaciju. No, pitanje na koje danas jos nema pravog odgovora, ipak, glasi - sto s njim, a sto bez njega?
Nakon visegodisnje agonije u Bosni i Hercegovini, misija oko 22.000 pripadnika Mirovnih snaga UN-a dozivljava zasigurno definitivni kolaps. Mjescima se s vojnicima, koji su nam trebali ulijevati sigurnost jakog zapada, poigravala Karadziceva paravojska braneci im prolazak kroz "srpsku zemlju", ucjenjujuci ih za naftu, hranu, repromaterijal, praveci od njih svoje snabjevace i onemogucavajuci im da svoju misiju prema izgladnjelom stanovnistu Sarajeva, Bihaca, Srebrenice, Gorazda, ili Zepe izvrse u skladu s rezolucijama UN-a. Nerjetko za svoju misiju nisu imali razumijevanje a ni podrsku svojih pretpostavljenih, tako da se za njima vuku brojni neusliseni pozivi u pomoc, neodobrena uzvracanja vatrom na vatru, a permanentni nesporazumi na relaciji vodstvo UNa - Nato snage ostavljali su ih i bez podrske iz zraka. U takvoj pometnji pripadnici UNPROFORa postajali su i sami meta Karadzicevih terorista te se broj poginulih Francuza, Spanjolaca, Engleza i drugih stalno uvecavao, a opce nezadovoljstvo njihovom misijom raslo.
Predstvanici bosanske vlade potom su sve glasnije govorili o svrsishodnosti ovakvih mirovnih snaga. Neuspjeh u odrzavanju zracnog mosta sa Sarajevom (koji se zadnjih mjeseci otvarao tek za deportaciju sanduka s poginulim UN vojnicima), te ponizavajuce vezivanje plavaca za potencijalne mete NATO aviona, stavljalo je plavce sve vise u poziciju zastitinih snaga koje i same trebaju zastitu. Ostavljauci bespomocno stanovnistvo zasticene zone Srebrenice na milost i nemilost Mladicevoj soldateski, Unprofor je - nema sumnje - stavio tacku na svoju misiju u BiH, otvarajeci raspravu o novim snagama medjunarodne zajednice s bitno izmjenjenim mandatom ili pak potpunim povlsacenjem s ovih prostora.
Nakon niza kontradiktornih izjava najvisih drzavnih i politickih funkcionara BiH, koje su isle od pohvale za pomoc u ublazavanju humanitarne situacije (izjava A. Izetbegovica), preko ocjene da su u funkciji zadrzavanja status quo-a (E.Ganic), pa do najsezcih optuzbi da se radi o protagonistima "cetnicke politike" (H. Muratovic), nastupio je cini se period potpune suglasnosti legalnih vlasti BiH o "definitivnom kraju Unproforove misije" (M. Sacirbegovic, nakon Srebrenice). Ubrzani dolazak medjunarodnih inteventnih snaga, vojno ukljucivanje Njemacke u bosanskohercegovacku krizu te francuski zahtjev za direktnu vojnu konfrontaciju s vojskom tzv. "republike srpske", nedvojbeno ukazuju da ce vojno prisustvo medjunarodne zajednice ipak potrajati na balkankim prostorima. Medjutim, nedefiniranost ili namjerno prikrivanje krajnje uloge u ovdasnjem ratu ostavlja dilemu da li ce prisustvo stranih vojnika biti tek u funkciji zaustavljanja sukoba ili ce pri tom posegnuti i za nametanjem politickog rjesenja. Uz ovo potonje rjesenje vezuju se i kalkulacije kako ce medjunarodne vojne snage stati u neposrednu kontrolu granica, te se na takav nacin starati o cjelovitosti Republike Bosne i Hercegovine, ali i sprjecavanju uplitanja Srbije i Crne Gore, ali i Hrvatske, u be-ha rat.
Bosna i Hercegovina, zacijelo, ostaje i dalje neizbjezna mucna briga najutjecajnijih svetskih sila, cije bi ignoriranje ovdasnjih sukoba znacilo njihovo neminovno sirenje cak i izvan granica bivse Jugoslavije.
ERVIN MUJKANOVIC