ODGADjA LI SE PODJELA BOSNE

AIM, ZAGREB, 17.7.1995. Iznenadni odlazak peteroclane delegacije hrvatskih opozicionara (Budisa, Mesic, Racan, Cacic, Degen) u Sarajevo, koji je imao nesto od atmosfere "Camca na Kupi", prekinuo je mrtvilo i camotinju, za koje sigurno ne treba kriviti samo ljeto. Malodusna i pokolebana oporba najzad je ucinila nesto vise od stalnih jadikovki da se njene opravdane primjedbe ne slusaju, i odlucila je svoje probosanske stavove, koji su se dosad doimali suvise nacelno i literarno, zaciniti necim konkretnim.

U Sarajevu je potpisana tzv. "sarajevska izjava", u kojoj se apostrofira ono sto vladajuca hrvatska politika nikako ne zeli cuti: cjelovita BiH, kojoj bi Federacija Bosnjaka i Hrvata bila pocetni stadij, ali se ona ne bi konfederalno stopila s Hrvatskom, nego bi se u federalni trokut ukljucili bosanski Srbi (ne kaze se kako). Da se u Sarajevu dogodilo nesto "neprilicno" ali dovoljno vazno, vidjelo se po tome sto su hrvatska drzavna glasila gotovo presutjela cio dogadjaj. Istodobno sarajevski izlet bio je toliko provokativan za neke opozicijske stranke da vise nisu mogle sakriti kako im je ipak bliza vladajuca pozicija (Djapiceva stranka prava nije poslala predstavnika iako su se neki njeni celnici svojedobno dicili cinovima "bosanskih generala", a bez objasnjenja se suzdrzala i Djukiceva Srpska narodna stranka).

Sve ovo moglo se s malo imaginacije i predvidjeti. Tesko je, medjutim, bilo ocekivati da ce "sarajevsku izjavu", koju je s prezirom odbila centrala vladajuce stranke u Zagrebu - prihvatiti bosansko-hercegovacki HDZ. Zna li se da je on samo filijala Tudjmanove stranke, odmah je iskrsla dvojba kroz koji se HDZ on ovaj put oglasio. Ni medju samim sarajevskim putnicima o tome ne postoji jedinstveno misljenje. Stipe Mesic tvrdi da se Tudjmanova politika prema BiH krece neizmjenjenom putanjom, stovise da su neki njegovi posljednji potezi - protivljenje ukidanju embarga Bosnjacima i dodjela visokih odlikovanja rukovodstvu "Herceg- Bosne" - dokaz kako su sve "maske pale". Nasuprot tome, Drazen Budisa misli da se sluzbena hrvatska politika mijenja i priblizava iskrenijem saveznistvu sa Sarajevom, iako i sam dodaje da jamstva da je to dugoricnije opredjeljenje nema.

Budisa vjeruje u izmjenu kursa sluzbenog Zagreba na osnovu nekih spoznaja koje je stekao za kratkog posjeta Sarajevu, spominjuci posebno hapsenje nekih casnika HVO-a u Kiseljaku koji su odbili sudjelovati u akciji deblokade Sarajeva. Odmah zatim ta se informacija pojavila i u tisku, s vise detalja: novine su javile, a nadlezni u "Herceg-Bosni" to su odmah i potvrdili, da je uhapsen Ivica Rajic, bivsi visoki casnik HVO-a kojeg se sumnjici za teski zlocin nad Muslimanima u Stupnom Dolu. Pisano je i o zagonetnoj smrti (prometna nesreca pri brzini 200 kilometara na sat) vinovnika drugog masovnog zlocina (Darko Kraljevic, kojeg se teretilo za brutalnu egzekuciju Muslimana u Ahmicima). Novine najavljuju i cistke u policiji i HVO-u u nekim mjestima poznatim po tome sto se ni godinu i pol poslije prestanka hrvatsko- bosnjackog sukoba u njih nije vratio nijedan prognani Musliman (Capljina).

Kako Hrvatska dosad ne samo sto nije priznavala zlocine nad Muslimanima, nego se nije ulazilo ni u raspravu o tome, ove vijesti imaju stanovitu tezinu. No, istodobno se postavljaju i neka pitanja koja na sve mogu baciti drukcije svjetlo. Svaka istraga hrvatskih zlocina morala bi proci kroz tijela cije celne funkcije drze ljudi koji su, prema ozbiljnim najavama inozemnog tiska, i sami na listi osumnjicenih Haskog suda, a sve to imao bi inicirati i nadgledati, po realnoj hijerarhiji moci, predsjednik HDZ-a BiH Dario Kordic, takodjer covjek s te liste. Kako nije zabiljezeno da bi "zlocinci procesuirali zlocince", spomenute vijesti iz Hercegovine mogle bi dobiti referencu ozbiljnog obrata tek ako bi bile samo najava neceg mnogo veceg. A toga zasad nema.

Sluzbene izjave iz kojih se dosad bez teskoca iscitavao stav Zagreba prema BiH, ostale su i dalje takve - lako citljivi i povrsni pledoajei za BiH, uz jedan eliminatoran uvjet. To je da ona ne bude "unitarna", sto je pojam koji nije nikada potpunije objasnjen, ali se uporno podvlaci da je to neprihvatljivo za tamosnje Hrvate, te za samu Hrvatsku, sto se u posljednje vrijeme osobito istice. Sumnja se da bi "unitarna" BiH mogla biti ponton za "obnovu Jugoslavije", a da bi se izbjegla ta paklenska sudbina namece se realnost "velikog razgranicenja", koje se "u biti svodi na podjelu BiH" (tome Hrvatska ne tezi, ali se navodno ne moze ni oprijeti). Ovako je prije nekoliko dana stvari postavio predstavnik Hrvatske pri UN u Zenevi Miomir Zuzul, koji slovi i kao neka vrsta Tudjmanovog "privatnog" ministra vanjskih poslova.

Uz ovo postoji i nesto drukcije misljenje, oficijelnog sefa diplomacije Mate Granica koji buducnost Bosne i Hercegovine vidi u Federaciji, ali bez izricitog spominjanja konfederalnih veza s Hrvatskom (umjesto toga, on se zadovoljava "snaznim vojnim, politickim i gospodarskim vezama"). Ovakvo vidjenje prilicno je blisko onom hrvatske opozicije, ali je vrlo vjerojatno da se Granic priblizavao ne njoj nego trenutku skorog dolaska Izetbegovica, koji se na Brijunima sastaje s Tudjmanom. Rijec je o jednom od brojnih susreta dva predsjednika, ali se ovaj razlikuje od prethodnih utoliko sto pada u doba izrazito hladnih hrvatsko-srpskih odnosa, pa i prekida svih kontakata poslije zapadnoslavonske akcije Hrvatske vojske (po Milosevicevoj izjavi Timeu).

Ta okolnost mogla bi biti kljucna za obrat kojem se nada Budisa, ali i za sve ranjivosti koje tom obratu on sam nalazi: Hrvatska po svemu sudeci ostaje sklona podjeli BiH, ali su se "nasljednici" porjeckali i ostavinska rasprava ne moze se odrzati, barem zasad.

MARINKO CULIC