EKONOMIJA ZAUSTAVLJA RAT

AIM, ZAGREB, 15.7.1995. Sudeci po izvjestajima sa bosansko-hercegovackih ratista mir je u ovoj medjunarodno priznatoj drzavi i clanici Ujedinjenih naroda jos uvijek daleko, mozda dalje nego ikada prije. Potvrdjuje to pad Srebrenice i manekenski napadi NATO aviona, bitke sto se vode na posavskom koridoru, oko Sarajeva, na Dinari, Satoru, u Hercegovini... Bosansko-hercegovacki premijer Silajdzic cak je najavio da ce pozvati dobrovoljce iz prijateljskih zemalja, a Amerika je sve blize jednostranoj odluci o ukidanju embarga na uvoz oruzja. Jos nitko ne zna sto ce biti prava namjera snaga za brzo djelovanje i priprema li se to odlazak UNPROFOR-a u stilu odosmo mi, a vi se unutar vasih brda i planincina koljite koliko hocete. U Hrvatskoj je pak plan mirne reintegracije "Krajine" tek sanak pusti, jer za nesto takvo nema ni volje, ni zelje, pa sve mirise na neke nove "bljeskove".

Pa i pored svega toga neki hrvatski znanstvenici skloni su tvrdnjama da se rat priblizava kraju, da ce on naprosto morati stati jer su potrosene sve unutrasnje rezerve i ekonomski motori. Tezu da Milosevic ne moze vise blitz-kriegom rjesavati stvari u BiH i u Hrvatskoj elaborira ovih dana dr. Dusan Bilandzic, donedavni zamjenik sefa Ureda Republike Hrvatske u Beogradu, koji o svojoj dvogodisnjoj misiji namjerava uskoro objaviti knjigu- dnevnik.

Ovu svoju tvrdnju dr. Bilandzic, kojeg vecina citalaca poznaje kao politologa, ali malo njih zna da je zapravo doktorirao iz podrucja ekonomije, potkrepljuje sa nekoliko argumenata. Prvi je da Srbija vise ne moze voditi takav rat iz ekonomskih razloga. U odnosu na 1989. godinu njezin je drustveni proizvod danas samo 26 posto, a neke grane s kojima se prije ponosila gotovo i ne postoje. Strojogradnja, koja je nekada zaposljavala 450.000 ljudi, danas radi sa 8,2 posto kapaciteta, proizvodnja prometnih sredstava pala je na 5,6 posto, rijecna brodogradnja na 5,1, a obojenih metala na 19,9 posto. Od 16.500 zaposlenih u automobilskoj industriji ostalo je njih 500 koji odrzavaju pogone i godisnje proizvedu tek nekoliko stotina automobila. Proizvodnja elektricnih aparata je pala na 18,5 posto, tekstilna industrija na 21,9, a kozna na 18,2 posto.

Drugo, oba stupa srpske ekonomije - agroindustrijski i energetski kompleks - sada polako pucaju. Trebalo bi oko dvije milijarde dolara da se izvrsi temeljiti remont elektroprivrede, a nema niti tih novaca, niti rezervnih dijelova. A u agrokompleksu paradoks je to sto s jedne strane postoje viskove od oko 1,5 milijuna tona zitarica koje leze u silosima i ne mogu se izvesti, a s druge strane ta je proizvodnja izuzetno skupa. Na primjer, seljak je

1. godine kombajn mogao kupiti za 50 tona zita, a sada mu trebaju 233,5 tona, a da ne govorimo o cijeni goriva ili gnojiva. Za rat trebaju financije, logistika i ekonomija, a svega toga Srbija nema.

Bilandzic priznaje da Srbija ima dovoljno kruha i granata, ali nastavi li se rat dugorocno gledajuci srlja u propast. I to ne samo zbog ekonomske blokade, gubitka trzista i raspada Jugoslavije, vec i zato sto je ekonomski sistem destimulativan, jer je zapravo zadrzan drzavni socijalizam, nista se nije promijenilo, osim sto je ekonomija dijelom kriminalizirana.

Jedan drugi ekonomist dr. Branimir Lokin, koji inace spada u one koji vrlo cesto kritiziraju hrvatsku vladu i njen nazovi stabilizacijski program, tvrdi kako je laz da Srbija raspolaze s ekonomskom i vojnom snagom. Ocjene o tome da je Srbija bogato podrucje, sa snaznom metalnom industrijom i velikom proizvodnjom hrane su na staklenim nogama. Jer, kaze Lokin, treba podsjetiti da su se takve procjene bazirale na vremenima postojanja Jugoslavije, buduci da je Srbija oko 20 posto svog bruto proizvoda od 30 milijardi dolara postizala na jugotrzistu, te zahvaljujuci izravnim prelijevanjima iz razvijenih, posebno iz Hrvatske. Ta prelijevanja bila su omogucena kroz precijenjeni kurs dinara, porez na promet, posebice iz turizma, raspodjelom sredstava federalnog fonda za nerazvijene i nacinom financiranja vojske.

Raspadom Jugoslavije Srbija je naprije izgubila ta sredstva i istog casa njen je bruto proizvod spao na 24 milijarde dolara. Pad produktivne proizvodnje (bez vojne), sto je nastupio zbog gubljenja trzista i nemogucnosti uvoza, u dvije je godine dodatno oborio bruto proizvod za oko 40 posto. Negdje sredinom 1993. godine on je iznosio oko 14,6 milijardi dolara, a u 1994. godini srozao se na samo 10 milijardi dolara. Embargo, tvrdi Lokin, pritom ima tek marginalni utjecaj na propadanje srpskog gospodarstva. Jer ukidanjem embarga Srbija bi se suocila sa oko 10 milijardi vanjskog duga, potpunom deviznom insuficijencijom, unutrasnjim dugom od oko 20 milijardi dolara, sto bi je prisililo na autarkiju i zatvaranje.

Eventualni ratni sukob izmedju Hrvatske i Srbije, takozvani totalni rat na njihovim granicama i u Bosni i Hercegovini, prema Lokinovim procjenama, opteretio bi Srbiju sa oko sest milijardi dolara, a Hrvatsku sa oko cetiri. A to bi Srbiju, jer Hrvatska i pored svih poteskoca ostvaruje godisnji bruto proizvod od oko 18 milijardi dolara, dovelo na razinu od oko pet milijardi dolara bruto proizvoda ili 500 dolara po glavi stanovnika. A poznato je da razina bruto proizvoda ispod 80 dolara po stanovniku osigurava zivot samo do granice humanitarne pomoci.

Ako prihvatimo Bilandziceve i Lokinove procjene kao tocne, ostaje ipak pitanje sto onda hrani rat i zasto Milosevic i dalje uporno podrzava i "Republiku Srpsku" i "Republiku Srpsku Krajinu"? Drugo pitanje, pak, glasi da li je odnos Beograda prema ovim "drzavama" identican i u cemu je razlika? Poznato je da je Milosevic prihvatio plan Kontaktne skupine i da mu Karadzic pritom stvara samo probleme, ali on ipak mora, barem manjim opsegom, podrzavati bosanske Srbe, odrzati "Republiku Srpsku" i njenu vojsku, cak i u slucaju priznanja BiH u njenim avnojevskim granicama. Ponajprije zato sto i u slucaju stvaranja Unije BiH iz dvije cjeline, vremenom moze pripojiti Karadzicevu tvorevinu Srbiji. A istodobno "Republika Srpska" sluzi mu i kao pregovaracka karta s medjunarodnom zajednicom, jer tako moze zahtjevati da se SR Jugoslavija proglasi jedinim nasljednikom SFRJ, da dobije novcanu pomoc za obnovu svog urusenog gospodarstva, prije cega bi, naravno, bile skinute sankcije. Sve u svemu krajnji je cilj ipak podjela Bosne, samo sto to Milosevic zeli ostvariti diplomatskim, a ne vojnim putem, pametno procijenivsi da za to vise nema snage i da su sve sanse za takvo nesto davno propustene.

Kad je rijec o Martic-Babicevoj "drzavi", taktika je nesto drukcija. Ponajprije se to moze vidjeti po vrlo blagim reakcijama nakon akcije "Bljesak", preko cega je srpska propaganda, sto bi rekao Bilandzic, presla kao da se radi o nekom drugom planetu. Ocito je uz to da Beograd ima direktne prste u svadji na relaciji Knin-Beli Manastir, i da ce Milosevic podrzavati Knin te kao argument za pogadjanje, a da ce pokusati, ako bude islo, zadrzati istocnu Slavoniju i Baranju.

Sve kalkulacije govore da usprkos cinjenicama da bi se rat trebao priblizavati kraju, i zbog srpskih i zbog hrvatskih opcija, Bosna i Hercegovina pritom ne bi mogla prezivjeti kao drzava. Da li ova ljetnja ofenziva, bitke, carke, nova ubijanja i razaranja predstavljaju tek posljednji pokusaj da svatko zaokruzi "svoje" ili ce se pumpanjem izvana rat nastaviti? Argumenata i za jednu i za drugu tvrdnju ima podosta, ali najvaznije je vidjeti hoce li ovaj rat ostati samo lokalan, kako ga to smatraju svjetski mocnici, ili ce se njegovi krugovi siriti na mnoga druga zarista, kao sto su Kosovo, Sandzak, Makedonija...

Zanimljivo razmisljanje na ovu temu iznio je ovih dana dr. Miomir Zuzul, sef stalne misije Hrvatske pri UN u Zenevi. Po njemu ovog casa u sivjetu postoje dvije opcije rjesavanja jugo-cvora. Prva je obnova Jugoslavije, koju ne treba uzimati previse ozbiljno, a druga veliko razgranicenje i stvaranje balansa snaga, a koje se u biti svodi na podjelu BiH. Krivnja za ovakvu podjelu svakako ce se nastojati prevaliti na Zagreb, a upravo plan Kontaktne skupine temelji se na takvoj "racionali" kojom se zeli postici ravnoteza izmedju Zagreba i Beograda, ali zapravo izmedju Moskve, Washingtona i Evrope.

Zuzul je mozda dobro "osacovao" o cemu se radi, ali niti on, niti itko drugi iz hrvatske vlasti nikada nije objasnio zasto su "Krajina" i "Republika Srpska" paradrzave, a "Hrvatska Repbulika Herceg-Bosna" to nije, i da li se jos sjecaju Zeneve u kojoj je odluceno da se osnuju uredi u Zagrebu i Beogradu, ali istodobno i na Palama i u Mostaru? Upravo zato ovu njegovu izjavu i treba shvatiti tek kao alibi: mi smo htjeli jedno, ali, eto, svijet nam namece nesto drugo.

GOJKO MARINKOVIC