HRVATSKO SVEUCILISTE

AUTONOMIJA NA ZLICICE

AIM, ZAGREB, 12.7.1995.

Ako se poraz vec podnijeti mora, onda to treba napraviti elegantno, s minimumom asocijacija na gubitnistvo. Tako je vjerojatno razmisljalo celni{tvo Ministarstva znanosti i tehnologije, pod cijim je patronatom visoko skolstvo, kada je potkraj lipnja biralo odredbe Zakona o visokim ucili{tima koje ce se mijenjati po hitnom postupku, ostavljajuci za neko prikladnije vrijeme dalekoseznije noveliranje tog zakona. Na sjednici Hrvatskoga sabora, odrzanoj u posljednjim danima lipnja i prvima srpnja, rijec je, medju ostalim, bila i o prijedlogu promjena nekolicine clanaka svojedobno vrlo hvaljenoga Zakona o visokim ucilistima iz listopada 1993., na cije se donosenje cekalo vise od dvije i pol godine i kojem se proricala dugovjecnost.

Sada, godinu i pol kasnije, u fokus su dospjele zakonske manjkavosti te su ucestali prijedlozi za promjenama pojedinih odredaba, ali i ljudi. Medjutim, Ministarstvo znanosti odlucilo se za oprez i sugeriralo, a Vlada prihvatila, da se zasad promijene samo one odredbe zakona koje osiguravaju financiranje visokog skolstva, koje preciziraju broj studentskih izlazaka na ispit i rjesavaju problem vremenskog tjesnaca u kojem se naslo Nacionalno vijece za visoku naobrazbu jer nije u predvidjenom roku provelo postupak vrednovanja visokih ucilista.

Te su malobrojne izmjene i dopune zastupnici prihvatili jednoglasno, bez velike rasprave. Studentima koji su se upisali prije 1994/95. priznato je pravo da mogu polagati ispite sukladno prijasnjim propisima a ne po strogoj 3+1 formuli koju propisuje zakon, a Nacionalno vijece za visoku naobrazbu dobilo je jos tri godine (!) za evaluaciju visokog skolstva i donosenje Odluke o programu preobrazbe javnih visokih ucilista.

Bolje upucene takav je ishod pomalo iznenadio. U najmanju ruku, opozicijske su stranke propustile priliku da aktualiziraju prigovore Zakonu koje su isticale onda kada se on oblikovao i kada je napokon, s velikom pompom i odgovarajucim superlativnim ocekivanjima, donesen. Za popustljivu interpretaciju opozicijskog ponasanja razlog se moze pronaci jedino u obecanju da ce se sporni Zakon o visokim ucilistima uskoro temeljito raspraviti, jer se za jesen najavljuju dalekoseznije promjene.

Najostriji svojedobni prigovor Zakonu, dakle i politici koja ga je oblikovala, svodio se na prigovore sustavnoj restrikciji autonomije sveucilista, sto je tada (kasna jesen 1993) navelo neke parlamentarne stranke u Saboru da ga bojkotiraju, da odbiju za njega glasovati. Naime, na 173 zakonska clanka stavljeno je stotinjak primjedaba koje su se sve svodile na osporavanje prevelikih ovlasti pojedinih sveucilisnih tijela i ustrajavale na suzavanju utjecaja upravnog vijeca, rektorskog zbora i rektora u upravljanju sveucilistem, a u korist sveucilisne autonomije. Vlada ih je, medjutim, glatko odbila.

Oponenti i autori primjedaba dosli su na svoje u mjesecima i godinama koje su uslijedile, ako im je ta satisfakcija ista znacila. Zakon se tumacio restriktivno, a velike ovlasti koje su sveucilisna tijela dobila pokazale su mnogo vise losih nego dobrih strana. Pogotovu kada su ih u svoje ruke uzeli ljudi po mjeri vladajuce Hrvatske demokratske zajednice.

Primjeri bi se mogli traziti i medju mladjim sveucilistima u Hrvatskoj (osjeckom, splitskom ili rijeckom, starim dvadesetak godina) ali su pravu mjeru i egzemplarnost pokazali bas na najstarijem Sveucilistu u Zagrebu, koje je prosle godine proslavilo 325. godisnjicu. Nijedan posao nije obavljen na vrijeme, jer je o svemu morala odluciti uprava sveucilista na celu s rektorom. Stvorile su se prave hrpe novih fakultetskih statuta koji su cekali odobrenje, a bez tih temeljnih akata nije se moglo obaviti nista drugo. Nezadovoljstvo je kulminiralo u svibnju ove godine, kada je oko 13000 studenata potpisalo peticiju u kojoj se traze promjene. Naizgled, rijec je bila samo o broju izlazaka na ispite, ali se pravi razlog pobune skrivao zapravo u pretjeranoj centralizaciji sveucilista i nacinu rada njegove uprave.

Na celo Upravnog vijeca Sveucilista u Zagrebu svojedobno je imenovan prof.dr. Zdravko Sancevic, istodobno hrvatski ambasador u Bosni i Hercegovini. I najpovrsniji pratilac politickih i sveucilisnih zbivanja lako ce zakljuciti da su te dvije funkcije nespojive, jer je u korijenu svake od njih svakodnevni nadzor dogadjaja i odluka. Prednost, nedvojbeno, imaju drzavnicki poslovi, a logicno je da sveuciliste trpi. Ipak, nista presudnoga ne bi podrazumijevala takva neugodna konstelacija da Upravno vijece nema tako siroke ovlasti koje mu daje Zakon o visokim ucilistima, a takodjer i svoj "korektiv", koji se katkad odvise lako prepoznao u osobi rektora Sveucilista u Zagrebu i uz to predsjedatelja rektorskog zbora prof.dr. Marijana Sunjica, cijenjenog fizicara i profesora Prirodoslovno-matematickog fakulteta.

Sunjic je postao rektorom prvi put u travnju 1991. godine, pobijedivsi nekoliko konkurenata za to mjesto u izravnom suceljavanju programa, uvjerljivosti i osobnoga sarma. Bilo je to vrijeme svojevrsnog demokratskog romantizma koje je mnogima, pokazalo se naivno ili barem prerano, ulijevalo nadu da sudjeluju u civilizacijskom skoku. Dogadjaji koji su u Hrvatskoj slijedili, bili su samo niz velikih demantija takvoga ocekivanja. U tom kontekstu valja gledati i brzu preobrazbu rektora Sunjica. Od odusevljenog zagovornika "sveucilista iznad politike" i "demokratskih mehanizama kontrole", shvacanja rektora kao osobe najodgovornije za "eticku obnovu sveucilista" koja treba donijeti "novi duh na siru drustvenu scenu, nov nacin ponasanja" (kako je govorio u intervjuima neposredno nakon izbora), u kratkom se vremenu pretvorio u stranackog celnika, jer je vec u jesen 1993. izabran za jednog od podpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Zato i ne cudi njegova pretjerana benovolencija spram ucestalih javnih kvalifikacija o "zatvorenom sveucilistu", kada je osobno kreirao odluke koje su stvorile takvu sliku.

Sveucilisna javnost, pak, odvise je brzo i lako pristala na snizavanje prvobitnih velikih ocekivanja, u cemu je bez sumnje presudnu ulogu odigrao rat, a vjerojatno nista manju ni dugotrajno privikavanje na drugorazrednu poziciju koju je sveuciliste bastinilo iz prethodnih desetljeca posvemasnje marginalizacije. Tako su rektor i politika koju je zagovarao nasli odlucnog i spremnog protivnika samo u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja, koji je vec 18. veljace 1994., desetak dana nakon drugog Sunjiceva izbora za rektora Zagrebackog sveucilista, taj izbor argumentirano osporio. Sindikat se, naime, pozvao na svoje kriterije za izbor celnika ustanova znanosti i visokog obrazovanja iz studenoga 1993. i ustanovio da im Sunjic ne udovoljava. Osim prve kvalitete koja se ocekuje od svakog rektora i dekana - da su ugledni znanstvenici nesumnjive reputacije - sve su ostale u Sunjicevu slucaju postale sporne: on nije dobio potebnu potporu znanstvene zajednice; nije se mogao svrstati medju nezavisne intelektualce kojima je znanost i njezini interesi konacna i zadnja ambicija; za njega se nije moglo reci da je osvjedoceni zalagatelj za demokratske vrijednosti, slobodu rijeci i pravnu drzavu (jer tako nije djelovao kao predsjednik Vijeca Hrvatske radio-televizije). Pogotovu se za Sunjica tesko moglo reci da "posjeduje visok stupanj tolerancije i demokratske kulture", jer je vrlo cesto pokazivao upravo suprotno.

Procjenjujuci da je sve kriterije (osim prvoga) vise ili manje u svom prvom mandatu narusio, Sindikat je od rektora zatrazio promjenu ponasanja, kako bi osim legaliteta stekao i legitimitet za mjesto na koje je izabran. Takav bi se kredibilitet Sunjicu priznao pod uvjetom da zamrzne funkciju potpredsjednika stranke na vlasti i da odstupi s mjesta predsjednika Vijeca HRT, kada vec ne nastoji da se ta ustanova temeljito promijeni. Osim toga, morao bi se primjereno zaloziti za akademske slobode i pokrenuti postupak za noveliranje Zakona o visokim ucilistima koji bi ih trebao garantirati, te svojim angazmanom ishoditi radikalnu promjenu materijalnog polozaja sveucilista i znanosti.

Nijedan od tih sindikalnih "zahtjeva i ocekivanja" iz zime

1. rektor Sunjic nije uzeo odvise ozbiljno, uzdajuci se, ocito, u snaznu politicku podrsku svoje stranke i samog predsjednika Tudjmana. Nije cudo da se nakupljeno nezadovoljstvo na sveucilistu napokon okrenulo u prvom redu prema rektorovoj osobi i da se sve cesce trazila njegova ostavka. U kuloarima se moglo cuti da su odnosi izmedju rektora Sunjica i ministra znanosti dr. Branka Jerena vrlo hladni, da gotovo ne komuniciraju, te da je to glavni razlog slabim vezama i konfliktima izmedju Ministarstva i Rektorata.

Pa ipak, u odlucnom trenutku, kada je Ministarstvo moglo - upravo koristeci promjene Zakona o visokim ucilistima - ostrije istupiti prema rektoru i Rektoratu, ono je zasad od toga odustalo. Stovise, na izravni upit novinara o sukobu ministar- rektor, dr. Jeren je ovih dana porekao da takvo sto uopce postoji.

Cini se logicnim zakljucak da stranci na vlasti u ovom trenutku ne odgovara ostrije otvaranje sveucilisnih tema, te da je upravo stoga odlucila pomesti pod tepih eventualne razmirice medju celnim ljudima. Zato je Zakon o visokim ucilistima tek kozmeticki dotjeran, upravo toliko da mirno moze poceti sljedeca akademska godina. No snazni antagonizmi, koji su se najjasnije ocitovali prilikom uvodjenja sveucili{nih Hrvatskih studija, jer su zaprijetili nekim katedrama Filozofskog fakulteta, ali i Fakulteta politickih znanosti, nece se moci predugo suzbijati. Procjena je da ce predizborno obojena politicka jesen tesko moci izbjeci sveuciliste kao jednu od vrucih tema. Mrvice koje su u obliku velikodusnijih ispitnih rokova bacene studentima, ne cine se dostatnima.

Jer i to hoce li stranka na vlasti uspjesno iskoristiti sljedece mjesece kako bi jos cvrsce stegla sve konce u svojim rukama, razmijestajuci svoje ljude na celna fakultetska mjesta, ovisi u prvom redu o vjestini oporbe da je u tome sprijeci. Ponesto se ipak promijenilo od jeseni 1993., kada je Vlada mogla arogantno odbiti sve prijedloge za poboljsanje Zakona o visokim ucilistima. Sada kada je iza osporavanja pojedinih clanaka stala cijela pravna struka, jer su inicijativu za promjenom podrzala sva cetiri hrvatska pravna fakulteta u sva cetiri sveucilisna sredista, posao oporbe mogao bi biti znatno laksi. Vidjet ce se to uostalom brzo, kada Ministarstvo znanosti i tehnologije napokon pred saborske zastupnike izadje s prijedlogom dalekoseznijih promjena u temeljnom zakonu za koji je toliko zainteresirana sveucilisna javnost.

MERI STAJDUHAR