VOJNI STANOVI

AIM, ZAGREB, 8.7.1995. Nakon cetiri godine i nekoliko verzija zakona, hrvatska vlada odlucila je poceti prodavati stanove koji su nekad bili u vlasnistvu JNA. Iako precizni podaci nisu poznati (ako ih nadlezni uopce i znaju) u javnosti se govori o brojci od 38.000 tih stanova, koje je Hrvatska preuzela u vlasnistvo u srpnju

1. godine i dala na upravljanje ministarstvu obrane. Jednako kao i nacionalizirani stanovi, taj je stambeni fond bio izuzet iz dosadasnje prodaje drustvenih stanova.

No, posljednji vladin prijedlog prodaje, kojom bi se u drzavnu blagajnu trebalo namaknuti nesto novca, ponovno se tesko probija kroz Sabor, tocnije kroz stranacku strukturu vecinskog HDZ-a. Njegovo desno krilo ostro se protivi predlozenom zakonskom tekstu i ovih je dana, nakon djelomicne rasprave u Saboru, uspjelo ishoditi novo "usuglasavanje" i odgoditi konacnu odluku za sljedece saborsko zasjedanje, najavljeno za kraj srpnja.

Ta struja, zastupnici HDZ-a bliski ministarstvu obrane, povezani s organizacijama invalida HV-a, nastoje "osvojiti" sto veci broj stambenih kvadrata. Pri tome se pozivanju na potrebu zbrinjavanja invalida Hrvatske vojske i clanova njihovih obitelji, dok je "ciljana skupina" od koje bi se dragocjeni stambeni kvadrati trebali namaknuti - umirovljenici JNA. Zbog toga je ministarstvo graditeljstva - na cijem celu se nalazi nekadasnja "gospodarica stambenih fondova grada Zagreba" Marina Matulovic-Dropulic - nastojalo u zakon upisati sto vise eliminacionih kriterija za potencijalne otkupljivace. S druge strane, invalidi HV-a te bracni drugovi, roditelji, djeca i drugi clanovi obitelji poginulih, nestalih i zatocenih pripadnika HV-a, mogu kupiti i stan koji su dobili na privremeno koristenje, odnosno u najam. Vojnim invalidima pripadaju pri tome i popusti pa ce stan besplatno dobiti invalidi sa 80, 90 i 100 posto invaliditeta, dok ostalima pripada popust u visini tjelesne ostecenosti.

Ovdje valja upozoriti na jedan kuriozitet iz zakonskog prijedloga. Stanovi u koje su smjestani invalidi HV-a i clanovi njihovih obitelji i clanovi obitelji poginulih, nestalih i zatocenih osoba, ispraznjeni su kad su ih njihovi dotadasnji stanari napustali, odlazeci vlastitom voljom nekamo u inozemstvo. Medjutim, bilo je i onih koji su bili izbacivani golom fizickom silom, koji su stan napustili ne mogavsi izdrzati telefonske prijetnje ili su se maknuli iz grada blizu linije fronta zbog ratnih djelovanja. U njihove stanove useljavali su se novi stanari, koji bi cesto tek kasnije legalizirali svoj status. No, stari stanari su se i dalje formalno vodili kao nosioci stanarskog prava, u stanove su dolazili racuni na njihovo ime itd. Sada se njima, "velikodusno", ako su pored svega sto im se dogodilo ostali u Hrvatskoj, daje teoretska sansa da otkupe nekadasnji stan, podnesu li osobno, u roku od 30 dana, zahtjev za kupnju.

Ali, tu vrebaju spomenuti eliminacioni kriteriji. Oni vrijede za sve, i one koji su stan vec napustili i one koji se sada nalaze u stanovima. Dovoljno je nabrojati te kriterije da bi se nazreo "duh zakona": "Stan ne mogu kupiti, a niti prenijeti pravo na kupnju stana osobe koje su pravomocno osudjene za krivicna djela protiv covjecnosti i medjunarodnog prava, osobe koje su pravomocno osudjene za krivicna djela protiv Republike Hrvatske, osobe koje su sudjelovale ili sudjeluju u neprijateljskoj djelatnosti protiv Republike Hrvatske, protiv kojih je pokrenut postupak za krivicna djela protiv RH ili krivicna djela protiv covjecnosti i medjunarodnog prava do pravomocnosti presude. Stan ne mogu kupiti ni osobe koje su izbjegle vojnu obvezu te protiv kojih je pokrenut postupak za otkaz stanarskog prava, do okoncanja postupka". Neke od odredbi u suprotnosti su i sa Krivicnim zakonom RH, koji za navedena krivicna djela podrazumijeva drakonske kazne, ali ne i uskracivanja prava na osobnu imovinu, ni okrivljenom, a pogotovo ne clanovima njegove obitelji. Prijenos stanarskog prava mogao bi eventualno dozvoliti vlasnik stana, u ovom slucaju drzava preko ministarstva obrane, a tu je, prema dosada{njim iskustvima, sansa da ce se izaci u susret stanaru, vrlo mala, ako ministarstvo uopce i odgovori na zahtjev.

Sadasnji stanari u vojnim stanovima zahtjev za kupnju stana moraju podnijeti u roku od 60 dana, zajedno sa svom potrebnom dokumentacijom. Podnesu li na vrijeme zahtjev njihove muke nece biti zavrsene, prijedlog zakona predvidja, da prodavac stana, a to je Suskovo ministarstvo obrane, ima cak godinu dana "za razmisljanje" hoce li podnosiocu zakona prodati stan. Naknadno ce se utvrditi i koji stanovi spadaju u tzv. sluzbene stanove, i oni se nece moci prodavati. Stanari u tim stanovima moci ce otkupiti zamjenski stan, i to po kriteriju "jedna osoba, jedna soba".

Tako postavljeni kriteriji i mogucnosti diskrecionih odluka pogodit ce najvise umirovljenike bivse JNA, od kojih veliki broj zivi u tim stanovima po 30 i vise godina. Iako su mnogi u mirovinu otisli davno prije ovog rata, nije im se dala mogucnost da stanove otkupljuju poput drugih gradjana, vec se zapravo prema njima tako instalira model kolektivne krivnje. I inace im se isplacuju umanjene mirovine, mnogima koji su bili invalidi Drugog svjetskog rata smanjen je administrativnim odlukama stupanj invaliditeta itd. U posljednje dvije godine posjecivala su ih brojna izaslanstva ministarstva obrane obavljajuci revizije i "revizije" njihovih stanarskih prava, u zgradama u kojima zive (popularne "vojne zgrade") bili su svjedoci raznoraznim uznemiravanjima stanara, nasilnim upadima naoruzanih tipova u stanove, izbacivanju dotadasnjih stanara, "divljim" pa i legalnim delozacijama (sve dok ih Ustavni sud nije zaustavio). U javnosti su bili nazivani najpogrdnijim imenima, samo zato sto su nekad bili pripadnici JNA, a nije ih izvlacilo ni to sto se u 75 posto slucajevima radi o ljudima hrvatske nacionalnosti. Zakon koji se predlaze dodao bi svemu tome svoj prilog, ukidajuci dio popusta sto su ih pri kupnji stana imali drugi gradjani, ostecujuci usput i brojne "civile", koji su u vojne stanove usli kroz razlicite zamjene, takodjer puno ranije. Zato je u pripremi nekoliko ustavnih tuzbi, a protivnici ovakvog zakona najavljuju i peticiju i tuzbu Medjunarodnom sudu za ljudska prava u Strassbourgu.

Predlagaci zakona predvidjaju da bi od 38.000 stanova, u otkup odmah moglo ici 30.000. Sporni ostatak bit ce upucen na upravne i sudske postupke. Sredstva prikupljena prodajom "nespornih"" 30.000 stanova, omoguciti ce u narednih pet godina gradnju 11.000 novih, u prvom redu namijenjenih stradalima u ratu. Zbog nedostatka stambenog prostora i njegove visoke cijene, stanovi su pogodno sredstvo za nagradjivanje poslusnih i "nasih" ljudi. Zato HDZ-desnica zeli iz tih stanova "izmjestiti" sto vise stanara koji su u tim stanovima zivjeli prije 1990. godine i bude li zakon donesen u predlozenom obliku prijeti da ponovo otvori jos jednu unutrasnju frontu.

IGOR VUKIC