HRVATSKA OPOZICIJA I "SARAJEVSKA IZJAVA"

INICIJATIVA ZA BIH U RJESAVANJU HRVATSKOG PITANJA

AIM SARAJEVO, 6.06.95. Predstavnici najveceg dijela politicke volje iz Hrvatske i svi predsjednici, odnsono predstavnici parlamentarnih stranaka u Bosni i Hercegovini saglasili su se i tu svoju saglasnost formulisali i potpisali, upravo u glavnom gradu BiH, kao dokumenat pod nazivom "Sarajevska izjava" o neminovnosti da se Bosna i Hercegovina sacuva kao cjelovita drzava sa modifikovanim unutrasnjim ustrojstvom.

Inicijativa za "Izjavu" potekla je iz Hrvatske. Pokrenuli su je u Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci, a podrzale sve opozicijske politicke partije koje djeluju u hrvatskom Saboru. Ocekivano, u Bosni i Hercegovini nije bilo dileme o sadrzaju dokumenta te je i prihvacen je od strane svih stranaka a zdusno podrzan od politicke javnosti. No, ono sto ovdje zaokuplja bosanskohercegovacku javnost jeste zanimljivost politickog trenutka u kojem dolazi do inicijative, kao i cinjenica da se ona javila u Hrvatskoj. Kako se u politici malo sta desava slucajno ili spontano vrijedi sagledati koji su to motivi stimulisali hrvatske opozicijske politicare da reaguju na ovaj nacin.

"Sarajevska izjava", zapravo, rjesava hrvatsko pitanje. Radi se o sudbini Hrvatske koja je prema procjeni nosilaca inicijative iz te zemlje neraskidivo vezana sa cjelovitoscu Bosne i Hercegovine. Eventualna podjela BiH, a sto je opcija koju tiho podrzava vladajuca HDZ i sam hrvatski predsjednik Tudjman, zamka je - prema misljenju tamosnje opozicije - koja bi rezultirala povratnom podjelom Hrvatske. To je prvi argumenat za ofanzivnije politicko djelovanje protiv takve opcije, a drugi se nametnuo nedavno pokrenutom inicijativom iz UN-a za odrzavanje nove konferencije o ex-Jugoslaviji, odnosno nagovjestaj da bi ponovno mogao da se aktivira politicki mehanizam koji bi tezio rekonstrukciji neke nove jugoslovenske zajednice. Ni ta politicka opcija nije manje opasna osobito za Hrvatsku u kojoj postoji apsolutni koncenzus za neprihvatanje jedne takve ponude. Izmedju ova dva moguca rjesenja smjestilo se trece - Bosna i Hercegovina i Hrvatska u medjunarodno priznatim granicama.

Cinjenica da to trece rjesenje u ovom trenutku izgleda najteze ostvarivo zbog karaktera agresije na ove dvije zemlje, nije sprijecila protagoniste politickog zivota da jos jednom - ovaj put u obliku usaglasenog politickog dokumenta - obnove zahtijev za cjelovitoscu Bosne i Hercegovine kao neminovnog preduslova stabilnosti na ovim prostorima. Svijesni i cinjenice da politicki dokument, ma kakv bio, ne moze dobiti rat protiv agresora, prisutni potpisnici okupljeni u Sarajevu (koje, usput receno, prozivljava svoje mozda najteze ratne dane) promisljali su i sistem prakticnih poteza koji bi mogli voditi ovom zeljenom rjesenju. Procjena je da medjunarodna zajednica preko svojih organizama provodi politicku volju u Bosni i Hercegovini ponasajuci se uglavnom oportunisticki, a to znaci pruhvatajuci takozvanu "realnost na terenu". Ona je, stoga, do sada umnogome bila sklona nekoj vrsti podjele BiH. Danas, cini se, postoje nagovjestaji da bi razvoj situacije na terenu mogao medjunarodnu zajednicu usmjeriti na drugi put - put zastite cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Do moguceg zaokreta u politici medjunarodne zajednice moglo bi doci pod pritiskom upravo nove realnosti, a ona se zove Armije BiH, faktor sa kojim se mora racunati. Ova armija, koja jos uvijek ima poteskoca sa naoruzanjem, narocito teskim, od Washingtonskog sporazuma do danas nije izgubila ni jednu znacajniju bitku, a dobila je nekolike te prosirila znatno tritoriju koju kontrolise. Ona je sada puno bolje organizovana i logisticki opskrbljena sa motivisanijim ljudskim faktorom i jasnije definisanim ratnim ciljevima nego sto ih ima Karadziceva vojska, te njeno postojanje i djelovanje otvara mogucnost za nove diplomatske inicijative bosanske vlade, usmjerene prije svega ostvarenju cjelovitosti BiH. U takvoj situaciji politicki pritisak sto ga predstavlja "Sarajevska izjava" moze biti vazan faktor koji nosioci politicke moci u svijetu ne bi smjeli olako previdjeti.

Druga bitna cinjenica vezana za potpisivanje "Sarajevske izjave" jeste stav ovdasnje HDZ. Jasno je da je hrvatska opozicija insistirajuci na "Izjavi" zeljela izvesti na cistinu vladajucu hrvatsku stranku u vezi s bosanskohercegovackim politickim pitanjem. Uspjeli su u tome djelimicno jer je HDZ napravila otstupnicu kojom si je obezbijedila dodatni prostor za manipulaciju - naime, HDZ BiH je potpisala izjavu. Znajuci da ova stranka nista bitno ne radi bez pune saglasnosti centrale iz Zagreba, na osnovu ovakvog cina trebalo bi se zakljuciti kako i HDZ podrzava cjelovitost Bosne i Hercegovine. S druge strane pak, neprisustvovanje predstavnika centalnog HDZ iz Zagreba i formalno odsustvo potpisa predstavnika te stranke na dokumentu ostavlja prostor za manevrisanje onih snaga HDZ-a Hrvatske koji se protive cjelivotoj Bosni i Hercegovini. Ovakva politicka kalkulacija koja u okviru spekulativne politike ostavlja prostor za kombinovanje mozda bi i uspijevala u periodu poput predratnog bosanskohercegovackog doba, no posto se danas radi o surovoj ratnoj zbilji, hrvatska opozicija sada ima sva prava da osudi HDZ da posredno radi i protiv interesa Hrvatske. Politicari tipa Budise, Mesica, Racana, Degena, Cacica i Kovaca, koji su u ime svojih stranaka potpisali "Sarajevsku izjavu", nece sigurno propustiti priliku da ovu optuznicu isporuce HDZ.

Sto se Bosne i Hercegovine pak tice, ovdje je sva politicka aktivnost usmjerena ka primarnom cilju koji se zove bitka za Sarajevo. Njen bi pozitivan ishod mnogo toga obrnuo u korist bosanskih interesa, a "Sarajevska izjava" moze biti znacajna podrska toj borbi, prihvacena sa zadovoljstvom.

STRAJO KRSMANOVIC