ZA VREME

INTERVIEW: Borivoj Radakovic

POLITLEKT SE SIRI

AIM, ZAGREB, 1.7.1995. Nedavnim prijedlogom hadezeovog saborskog zastupnika Vice Vukojevica Zakona o hrvatskom jeziku, jezik je vec po tko zna koji put ugrozen od politicara i onih koji misle da je jezik materija koja se dade oblikovati kako kome odgovara. O tome smo razgovarali sa Borivojem Radakovicem, knjizevnikom iz Zagreba, autorom romana "Sjaj epohe", drame "Dobro dosli u plavi pakao" i zbirke prica "Ne to nisam ja". Do 1988. godine bio je glavni i odgovorni urednik zagrebackog casopisa "Oko". Danas je knjizevnik free lancer. Za jesen kazaliste "Gavella" priprema izvedbu Kolarove "Breze" u jezicnom aranzmanu Radakovica na "radikalnom" kajkavskom. Osim toga, Radakovic pise na svim hrvatskim jezicima (cakavskom, kajkavskom i stokavskom).

AIM: Nerijetko se u svojim knjizevnim tekstovima izravno bavis odnosom jezika, te vlasti, politike i drzave.

Radakovic: Te nam tri opake "Parke" kroje sudbine i odredjuju nam zivote od rodjenja do smrti, a ja sam osobno najosjetljiviji na njihovo posezanje u jezik i nastojanje da nas preko njega prepariraju za svoje potrebe. Moj interes za jezik i interes tog trolista od politike, vlasti i drzave tu se posvema iskljucuju. Ja, na primjer drzim da je temeljno ljudsko pravo svakoga covjeka

• pravo na osobni jezik, te da jezik i njegov covjek imaju biti neprikosnovenima. Politika, vlast i drzave, pak, ma sto govorile o svojim namjerama, uvjerenjima, svjetonazorima, "filozofijama", prvenstveno se krecu u podrucju razaracke pragme i brutalnog egoizma, pa se primjereno odnose i prema pojedincu i prema jeziku. Najagresivniji su osobito u razdobljima najzesceg nacionalizma kada mahnito potvrdjuje vlastiti paradoks - nacionalizam (a on najcvrsce sljubljuje taj troplet) neprijatelj je svih naroda, a ponajvise vlastitog i u krajnjoj instanci vodi ka njegovu dokinucu. To se vrlo temeljito provodi kroz jezik.

AIM: Medju rijetkim si piscima koji osim na stokavstini pisu na kajkavstini i cakavstini. Nije li cudno sto upravo ti provodis "kulturno pomirenje"?

Radakovic: Ne mislim da se radi i o kakvu pomirenju, niti me to zanima. Mene zanimaju sve jezicke razine od psovke do akademizma, bavim se prosloscu i sadasnjoscu jezika i slutim njegovu buducnost, fasciniraju me jezici u dodiru, odusevljava me prozimanje jezika. I sto vise radim na tome, sve vise razumijem da je u pocetku zaista bila jedna rijec, pa makar ona bila i od Boga! Postoje i citaoci koji se tome vesele kao i ja.

AIM: Unatoc tome sto dobivas superlativne kritike i sto si po nekima kult-pisac, nisi dobitnik nikakvih nagrada - mnogi su se cudili da svojevremeno na "Danima satire" nisi dobio nagradu za svoj tekst "Dobro dosli u plavi pakao" koji je bio kazalisni hit godine.

Radakovic: Oficijalne me stvari uopce ne zanimaju, a ponajmanje "umjetnicki" ukus takozvanog vrha, prema tome niti njihove nagrade. Vrh smatram sub-kulturnom i u potpunosti nemjerodavnom instancom u svemu sto se tice umjetnosti i knjizevnosti. Drago mi je, pak, sto mi je knjiga proza "Ne, to nisam ja" u "Feral Tribuneu" uvrstena medju tri osobite knjige za proslu godinu.

AIM: Smatras li da je za danasnju politicku "elitu" u nas jezik subverzivna cinjenica?

Radakovic: Naprotiv, ta "elita" je subverzivna prema jeziku! Ona na mjesto sveukupnosti jezickih razina u prozimanju instalira svoj jednodimenzionalni politlekt. Tako se provodi teror nad jezikom kako bi se istodobno provodio i teror jezikom samim. Najperverznije u tome jest to sto se taj konstruirani polusustav namece kao nacionalni jezik te se tako provodi perfidna ucjena vlastitog puka - on uvijek prebiva u vjecnoj krivici ne samo prema "vrhu" vec i prema sebi samome jer jos ne zna, i nikako da nauci, toboznji "svoj" jezik.

AIM: Spomenuo si politlekt. U Orwelovoj maniri, to je novogovor. Hoces li to pojasniti?

Radakovic: Politlekt je politbirokratski idiom s mnogim znacajkama slanga, bas onakvima kakve ima zargon drugih zatvorenih drustvenih skupina - prijestupnika, ulicara, vojnika, pa i politicara u ilegali, na primjer. No, obicni zargon ima kriptokomunikacijsku funkciju, i cim ga vlast (policija, na primjer) ili siri krug proniknu i prihvate - mijenja se. Politlekt se, pak, nuzno mora javno objavljivati i nametati se kao jedini jezik na kojem se smije govoriti. Cak se sankcionira zakonom, premda i tada uporno zadrzava nedodirljivost i tajnost. To je takav "jezik" koji neprekidno obeznacuje iskustvo i narusava strukturu ostalih podrucja jezika iz kojeg je potekao, inzistira na ispraznom preimenovanju pojmova, uvodi rijeci-jockere koje oznacuju mnostvo (cak i proturjecnih) pojmova, uvodi pomodne rijeci-badgeove pomocu kojih se lako kontrolira i odredjuje stupanj govornikove lojalnosti prema vlasti... - komunikaciju, dakle, svodi na deklariranje govornikovih simpatija prema vrhu, odnosno na neprekidno i puko skandiranje i aklamacije, a to je premalo da bi se moglo govoriti o jeziku!

AIM: Zbog cega?

Radakovic: Pogledaj koliko je samo kratica! Imena (osobito stranaka), pa i cijeli iskazi, svode se na puko sricanje, puckoskolsko slovkanje, a sve je samo privid moderniteta i ekonomizacije. To je isto kao kad bezvrednu novcu prekrizis 6 nula. Kako se time nikakva vrijednost ne povecava, umjesto novih nula uvodis jednako tako nistavne bonove - to se zove: "Spala knjiga na dva slova!" Politlekt se odlikuje repetitivnoscu besmislenih blokova (na primjer: "nasa mlada demokracija") pokazuje izrazito siromastvo, insuficijenciju glagola, u pridjevima je stereotipan (uvijek s pomodnim, sezonskim rijecima), a apstraktizacijom imenica fingira uzvisenost i pamet...

AIM: Da i mi ne odemo u apstraktno, mozes li to potkrijepiti kojim primjerom?

Radakovic: Pogledaj: u nas postoji praznik "Dan drzavnosti"... Ja doista ne razumijem sto se tu slavi, a kad bismo to preveli, na engleski - The Statecismshipableness Day - svaki iole normalni Englez koji se ne da zajebavati poslao bi nas do sto vragova! Ipak, politlekt se ponajvise iscrpljuje na planu leksika, a to je uvijek najprimitivnija razina i uvijek je preskriptivno-proskriptivna: "ne kaze se tako, nego..." Politlekt se siri tv-dnevnikom!

AIM: Kakav je raster takvih novih "jezika" na Balkanu?

Radakovic: Ma koliko krvi melankolicni balkanski Slaveni prolili medjusobno, usud se, odnosno one tri prave Moire, s njima tako poigrao da je upravo ovima zaracenima dao jedan te isti jezik - stokavski. Nekadasnje su nacionalne standardizacije isle za time da budu priblizne za sve te narode, a danas se, ocito, nastoje stvoriti sto razlicitiji standardi kako bi se pokazala ne samo danasnja razlika vec i razlicito praporijeklo. Nekadasnje, dakle, centripetalne tendencije ustupile su mjesto centrifugalnima. Ali, ma sto uradili, ti novi jezici koji ce dobiti nacionalna imena jedan ce prema drugome biti dijalekti, a broj takvih dijalekata potencijalno je neogranicen - cini mi se cini da ce ih biti mnogo vise no sto se sadasnji vlastodrsci nadaju. Proces dezintegracije naprosto nije moguce kontrolirati, a on ne prestaje dok ne bude potpun.

Ne racunajuci sveopcu mobilizaciju amatera i politicara (kakvi su tek to amateri!), u Hrvatskoj je karakteristicno da se stvaranjem politlekta bavi zanemariv broj od svega nekoliko lingvista (problematicne mentalne konstitucije) i nekoliko prezivjelih filologa, no cijeloj stvari intonaciju daje novi soj

• komunikolozi i informaticari, a te su dvije struke naprosto idealne za programiranje (jezickog) ponasanja, propagandu, spijunazu... One, uostalom, vrlo dobro znaju kako simulirati i dozirati komunikaciju, kako je onemoguciti, kako je dokinuti. Sve se potom preda lektorima, urednicima i spikerima na televiziji i proces lobotomije pocinje...

Nemam osobit uvid u ono sto se dogadja u Srbiji, ali iscitavam da se tamo uglavnom i dalje provodi dvostruka varijanta: teror narodom i gotovo neprimjetna, ali precizna penetracija politlekta u svakodnevicu - tu je gradjanin dvostruko ucijenjen.

Medju Muslimanima u Bosni postoje indicije da ce se stvoriti posve osobit hibrid koji ce u svojoj gramatickoj osnovi biti stokavski, a veci dio leksika bit ce mu prvo satkan od uobicajenih turcizama ili preko Turaka posredovanih perzijanizama i arabizama. No, nije tesko pretpostaviti i tendenciju njihove zamjene izravnim arabizmima iz Kur'ana jer se i tamo vrh mora odvajati od pucine...

Gledano iz Londona, sve je to inferiorna, provincijalna groteska. Gledano odavde - zlocin i ludilo! Gledano s pozicije vlasti - napredak! Uzgred, mnogi bi se Srbin vjerojatno nasmijao hrvatskom novogovoru kad bi procitao ovakav naslov: "Opit k slicnorjecnosti i slogomjerju", a i mnogi bi se Hrvat iznenadio cinjenicom da je takovrsnu "rjecotvorbenu" gimnastiku, izvorno u ekavskoj varijanti, napisao Srbin Luka Milovan Georgijevic 1811. Jednako bi se tako i jedan i drugi iznenadili kad bi znali da su jos Laza Lazarevic i Bora Stankovic, na primjer, rabili rijeci kao sto su casnik, postaja, udadba, pocazba...

AIM: Ugledaju li se tvorci politlekta u pisce?

Radakovic: Ne! Nekoc je, u primitivnijoj fazi, bilo karakteristicno da se za mnoge rijeci, za gramaticke ili uopce lingvisticke kategorije potvrda trazila prvo u jeziku iz naroda, potom u vecih i znacajnijih pisaca. Ali, politlekt je odredjen kao vlasnistvo politike, vlasti i drzave - sto ce njemu pisci, knjizevnost i narod!? On se objavljuje odozgo, cesto i puka rijec ili fraza koju upotrijebi vodja postaje uzorom i normom. Pisci vise nisu nikakav kriterij. Jos gore: vec sada djeca ne razumiju jezik pisaca koji su pisali prije dvadesetak godina, sto znaci da za desetak godina nitko vise nece razumjeti ni nas danasnje. A to znaci da je netko ubio povijest knjizevnosti, prevodilastva, kulture. Uvede li se i novi tip pravopisa, to znaci da ce sva donedavna knjizevnost pokoljenjima ostati posve necitka. Ali, sto to koga briga! Nove vlasti na Balkanu usle su u novu fazu. Vise ih cak ne zanima niti neposredna proslost od tisucu godina u koju su se do sada kleli. Svi razmisljaju o nekom svom davnasnjem, neslavenskom postanju. Oni bi rado da su Irani, Sarmati, Hazari, Goti, Veneti, cak i Etruscani... Thanatos voli pluskvamperfekt...

AIM: Dok razgovaramo, imam osjecaj da si sada "nabijen", a nikako da "puknes", kao da se libis reci sve sto zelis, kao da si oprezan...

Radakovic: Naprotiv, govorim bas ono sto zelim, premda to nije sve ono sto mislim i znam. I nije to stvar opreza nego principa. Naprosto smatram da je neke stvari mnogo legitimnije reci u sredini koje se to izravno tice.

AIM: A knjizevnost na novom "jeziku"?

Radakovic: Ma hajde! Ono sto je cjelokupan jezik prema politlektu isto je sto i knjizevnost prema paroli, a na politlektu se mogu pisati samo parole.

AIM: Ima li novi "jezik" mogucnost da definitivno zavlada?

Radakovic: Sve je moguce. Jedna mogucnost jest da politlekt zajedno sa svojim nosiocima dozivi debakl (kao sto se dogodilo ranijem rezimu). Druga je - besprimjerni totalitarizam. Treca je gradjansko-jezicki rat... Kako bilo, svi smo vec postali jezicki mutanti! No, kako imperij jezika nije materija nego plazma, on uzvraca posve neocekivano...

AIM: Kako?

Radakovic: Neka to ostane simpaticno iznenadjenje za drzave, politike i vlasti... Pogotovo za ove anakrone koje ovako zlocinacki ratuju na Balkanu. U svakom slucaju, u medjuvremenu izranjaju drugi jezici, radjaju se novi dijalekti i pretvaraju se u jezike. Djeca, pak, koja se ne skidaju ispred ekrana sa satelitskim tv-programima i mladi ljudi ogrezli u kompjuterskom svijetu sve ce ovo ubrzo uciniti dalekom i vrlo smijesnom prosloscu.

AIM: A ostale umjetnosti, imaju li one vece izglede od knjizevnosti?

Radakovic: Ne. Ako se sloboda dokine u jeziku onda je ona nemoguca i na drugim razinama i podrucjima. Preskriptivno-proskriptivni princip se ne zadrzava samo na jeziku, vec se siri i na estetiku, spolnost, na sve. A vidis, uz ovaj "normalni" rat, vodi se jos jedan: zaraceni se upiru iz petnih zila da snime film o Vukovaru koji bi, kao, trebalo svijetu da pokaze "pravu" istinu, da sublimira njihove namjere i zrtve u ratu... Kako je to perverzno! Njih ocito ne zanimaju razoreni zivoti ljudi iz razorenog grada, vec politicka propaganda. Njihov primitivni i anakroni epski duh na sve jos hoce i filmski ep! Ali ovo vise nije herojsko doba, svakome normalnome jasno je da je heroj zlocinac i da je svako osvajanje popraceno pokoljem zatecenog puka. A kad bi sud u Haagu procesljao po djelima heroja, svasta bi se naslo.

Pojedinac, zrtva, nikoga ne zanima. Televizija bescutno pokazuje poklane ljude, nikada ne trazi da se pronadju ubojice, sve su to neki "oni" koji su nesto ucinili nekim "njima". Kad neka vojska udje u neko selo i ubije pedesetak ljudi, covjece - uvijek se zna tko je to napravio. A gdje je ta svjetska javnost, zasto ne trazi od zapovjednika i glavnokomadujucih da predaju zlocince svjetskome sudu? Pukom sudu svjetske javnosti! Svi slijezu ramenima - rat je to ucinio! - jer znaju: svima ce jednom zatrebati takvi dicni sinovi. Ma, gadim se ja tog svijeta. Sigurno sam i ja otisao k vragu kad mislim - danasnji ljudi nisu dostojni svojih jezika. Optimististicki, pak, receno: sve je dobro dok jos nisi tv-vijest!

ALEN ANIC