KAKO SARAJEVU DONIJETI SLOBODU?

PERO ILI PUSKA, PITANJE JE SAD

AIM SARAJEVO, 28.06.95. Nedavno su u Sarajevu sve informativne emisije objavile da se savjetovanje sto ga je organizovala ovdasnja Gradjanska demokratska stranka na temu "Svi oblici otpora" odgadja zbog sigurnosnih razloga. Tog dana je, naime, otpoceo oruzani otpor troipogodisnjoj opsadi grada. Osim sto nas je ova vijest podsjetila na ismijavane manifestacije bivseg rezima koje su usprkos paroli "Nista nas ne smije iznenaditi" obavezno odgadjane zbog kisna vremena, njena je poruka imala za Sarajlije daleko vece znacenje.

Gradjani ovog grada zive vec cetvrtu godinu u klasicnoj srednjevijekovnoj blokadi u kojoj je ubijeno preko deset hiljada njihovih sugradjana, bilizu dvije hiljade djece. Iz grada je gotovo sasvim iseljena njegova urbana populacija, doseljeni prognanici. Sarajevo je razruseno i razoreno, u njemu vladaju glad, zedj, nestasice... Za te tri i po godine Sarajlije su isprobale sve oblike otpora tako stravicnoj opsadi i agresiji. Od poziva i priziva medjunarodnoj zajednici da efikasnom vojnom intervencijom skine primitivce s okolnih brda, ali i ljagu sa svoga obraza, preko ponekad naivnih ali iskreno motivisanih oblika kakvi su skretanje medijske pozornosti na svoje patnje, setnje "Ulicom prkosa", pozivanjem u goste svjetskih javnih i kulturnih djelatnika, do razlicitih vidova stvaralackih aktivnosti poput snimanja filmova, izvodjenja premijernih pozorisnih predstava, komponovanja rodoljubnih pjesama i slocno. Tri i po godine u Sarajevu se misli kako je potrebno da svako radi svoj posao i stvar ce se rijesiti sama od sebe. Ljekari su cinili prava medicinska i ljudska cuda, pekari pekli hljeb u uvjetima kad se to cinilo nemogucim, tramvajdzije vozile tramvaj kroz snajperske metke duz linije fronta, a mediji su sve pomno biljezili i isticali potom nadljudski otpor neljudskoj opsadi grada. Mada je to uistinu u najvecem broju slucajeva i bilo tako, sve to nije dovoljno da se postigne osnovno - sloboda. Spoznalo se ovdje, na vlastitom krvavom iskustvu, da se rat ne vodi argumenzima koliko oni god bili na ljudskoj strani, vec oruzjem. Dugo se naime mislilo, dugo se i podgrijavala takva atmisfera - narocito sa Zapada, od dobronamjernih ali i nedobronamjernih krugova - da je najbitnija istina, demokratija, pluralizam misljenja, nezavisni medjiji, visestranacki zivot. Mnogi su i sami, poput Soros fondacije ili raznih humanitarnih organicacija, cinili i ucinili dosta da se instaliraju takvi oblici zivota u Sarajevu. Ovdje su, mada pod opsadom, bili najinformiraniji ljudi s prostora ex-Jugoslavije, barem kada su u pitanju politicke teme. Sve vrijeme opsade ovdje se gledaju cak dva TV kanala agresorske zemlje, hrvatska TV pratila se i u doba sukoba Armije BiH i snaga HVO, a emitiraju se i tri domace televizijske stanice. Nove, privatne i nezavisne radio stanice nicale su kao gljive poslije kise. Pokretani su novi listovi i casopisi, izdavane knjige, snimani filmovi, pravljene nove pozorisne predstave, pa cak prezentirana i znacajna naucna dostignuca iz genetike naprimjer.

Bez sumnje sve je ovo znacajno ugradilo dio zdrave osnove u temelju buduceg zivota u Sarajevu i Bosni i HErcegovini, no, nazalost, nije niti je moglo donijeti slobodu gradjanima napacenog grada. Ovdje je, nakon svega, postalo jasno da se zeljena sloboda Sarajevu moze donijeti samo oruzanim otporom. Nazalost, cini se da je to jedino sto je Bosancima preostalo. Nakon silnih rezolucija, mirovnih planova i kontakata ostaje evidentna cinjenica da Bosansci i Hercegovci imaju samo ono sto je Armija BiH oslobodila.

Jednom je prilikom ovdasnji poznatiji muzicar, koji je u ovom ratu iskomponovao svoje najljepse rodoljubne balade, rezignirano zakljucio: "Ama vise vrijedi jedan prezican pogodak "zoljom" u neprijateljski tenk od svih mojih pjesama zajedno". Koliko god se ljudima izvan bosanskohercegovackog rata ova izjava cinila poput ratnog poklica, istina je da ona samo ilustrira istinu o surovoj logici rata. Jer, u ratu se od grmljavine topova ne moze cuti izgovorena rijec, niti upotrijebiti snaga argumenta, ma kako humani oni bili. Ovakvo razmisljanje ima gotovo svaki Sarajlija i zbog toga se podrzava svaka akcija Armije BiH a sa skepskom prihvata bilo kakva vijest o nekim novim dogovorima i planovima za BiH.

I mada vijeruju u vojnu deblokadu grada, ovdasnji su zitelji i te kako svijesni - sto im dokazuju i posljednja desavanja na crtama razgranicenja oko Sarajeva - da je u pitanju izuzetno teska operacija koja ce iziskivati mnogo napora ali i svoj "danak u krvi". Ma koliko se cinilo da mocnici u medjunarodnoj zajednici ne gledaju blagonaklono na vojnicko rjesavanje opsade grada, sudeci po njihovim izjavama tipa "treba imati razumijevanja za nastojanja bosanske Vlade da olaksa patnje svojih gradjana", cini se da bi i njima dobrano laknulo da se Sarajevo vec nekako rijesi i prestane im zadavati glavobolje.

Tako, od "svih oblika otpora" Sarajevu je, nakon bezbroj dosada oprobanih, izgleda ostavljen samo onaj oruzani. U njemu se po pravilu gine, ali i sarajevsko pravilo zivljenja je svakodnevna smrt. Indikativno je da su u ovom gradu nakon tri i po godine zacutile "umjetinicke muze". Jedan se drugi grad s bivsih jugoslavenskih prostora pozabavio filmskim reziserima i njihovim politickim dometima. Ovdje se uveliko prica kako su u beogradskoj zizi interesovanja danas Ljubisa Ristic i Emir Kusturica...

STRAJO KRSMANOVIC