UPOTREBA ANTIFASIZMA

AIM, ZAGREB, 26.6.1995. Uspostavom samostalne drzave u Hrvatskoj se postepeno stvarala i nova mreza drzavnih praznika, koja odgovara novoj ideologiji i partiji. Od starih prznika zadrzani su samo Nova godina i Prvi svibanj, s tim da se sada praznuje samo po jedan, a ne kao u bivsoj Jugoslaviji dva dana. Neradnim danom ostao je i 1. studeni

• Dan mrtvih, koji se postovao i u bivsem sistemu, ali samo u Sloveniji i Hrvatskoj i to tek nekoliko posljednjih godina. Novim drzavnim blagdanima postali su Uskrs i uskrsnji ponedjeljak, Velika gospa (15. kolovoza), te Bozic koji se praznuje dva dana. Zakonom o praznicima je odredjeno da gradjani pravoslavne vjere imaju pravo na neradne dane za uskrsnji ponedjeljak i Bozic, a postuju se i svi veliki vjerski datumi Muslamana, Zidova i drugih vjera. Razlika je u tome sto su katolicki blagdani istodobno i drzavni, a za pripadnike drugih vjera neradni dani, ako to oni zele.

Novi praznik je i 30. svibnja, koji se sluzbeno zove Dan hrvatske drzavnosti, a obiljezava se povodom prvog zasjedanja visestranackog Sabora 1990. godine. Hrvatska je tako jedna od rijetkih, ako ne i jedina, zemlja na svijetu koja je kao dan svoje drzavnosti odredila dan pobjede jedne stranke na izborima. Oko tog datuma ima ponesto sukobljavanja, ali ni izdaleka kao oko

1. lipnja. Taj dan se, naime, u Hrvatskoj slavi kao Dan antifasisticke borbe, u znak sjecanja na osnivanje poznatog Sisackog odreda, prve vojne formacije koja je od strana hrvatskih komunista osnovana ovom dijelu okupirane Evrope.

Ovom odlukom, koju je Sabor donio u ozujku 1991. godine zapravo je ukinut dotadasnji Dan ustanka naroda Hrvatske, koji se obiljezavao 27. srpnja, a povodom napada partizana na policijsku stanicu u Srbu 1941. godine. Jos u bivsem sistemu mnogi su povjesnicari, publicisti, ucesnici NOR-a, novinari i politicari upozoravali na nelogicnost odabira upravo tog datuma i s pravom tvrdili da se radi o dogovornoj historiji. Nitko nije poricao da je Sisacki odred koji je brojio 39 hrvatskih komunista i skojevaca, a vodio ga Vlado Janjic Capo, svoju prvu akciju izveo samo dan nakon napada Njemacke na Sovjetski savez. Cak, stovise, svake godine je u sumi Brezovica kod sela Zabno obiljezavana godisnjica Odreda, ali je znacaj tog datuma stalno bio marginaliziran. No, ako bi se i zanemario znacaj Sisackog odreda, u Lici i drugim dijelovima Hrvatske bilo je slicnih ili istih akcija kao sto je bila ona u Srbu, pa je bilo premalo stvarnih argumenata zasto bas 27. srpnja.

Sabor je, dakle, s pravom ispravio povjesnu netocnost, istodobno zeleci pokazati kako ustanak u Hrvatskoj nisu digli Srbi, nego upravo Hrvati, kojima je uporno nametan kompleks kolektivne krivnje zbog zlocina sto ih je pocinio ustaski rezim. No, iako je odluka o uvodjenju ovog drzavnog praznika prosla gotovo jednoglasno bilo je vec tada ocito da su mnogi digli ruku tek zbog stranacke stege a ne zbog toga sto bi ista dobro mislili o partizanskom pokretu i njegovom znacaju za sadasnju Hrvatsku.

Taj datum vise je dozivljavan kao nekakav ustupak, kao nesto sto je Hrvatskoj vise potrebno vani nego prema unutra, kao nuzno zlo, kao kisela jabuka, kao kost u grlu. I sve to usprkos cinjenici da u preambuli hrvatskog Ustava stoji da je "jedan od povjesnih temelja uspostave drzavne suverenosti i u razdoblju Drugog svjetskog rata, izrazenoj, nasuprot Nezavisne Drzave Hrvatske, u odlukama Zemaljskog antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Hrvatske, a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske i poslije u ustavima Socijalisticke Republike Hrvatske".

Dan antifasisticke borbe bio je u praksi marginaliziran, i danas jos uvijek traju rasprave da li je on uopce potreba. Dio hrvatske politicke javnosti uporno namece Pavelicevu NDH i 10. travnja kao znacajan povjesni datum. Direktno krseci Ustav za to su se zalagali i neki saborski zastupnici, ne samo iz Hrvatske stranke prava, u cijim prostorijama i danas visi poglavnikova slika, vec i clanovi HDZ-a kojima ni ustaski pozdrav u sabornici nije bio stran. Nema sumnje da tako i dalje misli desno krilo HDZ-a, sto je predsjednik Tudjman godinama, posebice u vrijeme najvecih borbi u Hrvatskoj, uporno tolerirao.

Uostalom ni prstom nije mrdnuo kada su se u Hrvatskoj masovno rusili spomenici iz NOR-a, a neke je javno usred bijela dana unistila Hrvatska vojska. Upravo je Tudjman bio kreator preimenovanja ulica i trgova, pa ih je tako samo u Zagrebu prekrsteno preko 500. Sve sto je mirisalo na NOB i imalo crvenu zvijezdu bilo je uklonjeno. Ostale su samo neke iznimke, a bilo je i farsicnih situacija, kao ona da je Andrija Hebrang dobio ulicu koja je nekada nosila ime Brace Kavuric - njegovih najblizih suradnika. Tudjman jedino nije dopustio da se jedan od najljepsih zagrebackih trgova oduzme Josipu Brozu Titu, koji je po jednoj verziji trebao odstupiti u korist doglavnika Mile Budaka.

U svojim govorima Tudjman je prvih dana hrvatske samostalnosti rijetko spominjao NOB i komuniste, osim najcesce po zlu, ali zato je hrvatsku partizansku i antifasisticku proslost masovno upotrebljavao u inozemstvu. Najbolji primjer za to je njegov govor u Generalnoj skupstini UN povodom prijema Hrvatske u ovu organizaciju 22. svibnja 1992. godine, te ono sto je nakon povratka izgovorio na Trgu bana Jelacica. Bila je to gotovo nezabiljezena metamorfoza.

No, i Tudjman je postepeno shvacao sto mu znaci antifasizam i hrvatsko mjesto na strani sila pobjednica. Mnogi su bili iznenadjeni njegovim govorima u Zagorju i Lici kada je osudio NDH i Pavelica, kada je prvi puta jasno rekao da hrvatske drzave ne bi bilo bez borbe njenih partizana i da Hrvatska treba zahvaliti i ZAVNOH-u i AVNOJ-u i Titu, jer su oni zasluzni za njene sadasnje granice. No, ne treba pritom zanemariti i cinjenicu da se priblizavao Dan pobjede i da je Tudjmanu bilo stalo da bude pozvan na velike parade u Londonu, Parizu i Moskvi, te da mu je laskalo kako je vjerojatno jedini predsjednik neke drzave u svijetu koji je bio ucesnik antifasisticke borbe od prvog dana.

Ali sve te Tudjmanove mjene nisu zaustavile, sto ustase, sto neoustase, da nastave u svom tonu, gudajuci istu pjesmu o endehaziji kao pravoj hrvatskoj drzavi. Tako je uoci praznika "Slobodna Dalmacija" objavila poduzi tekst Nedjeljka Gabelice, potpredsjednika jedne od proustaskih strancica, pod naslovom "U Sisku je otpoceo hrvatski krizni put". Ovaj profesor pise: "Kada je 10. travnja 1941. godine Vrhovni zapovjednik hrvatske vojske Slavko Kvaternik proglasio uspostavu Nezavisne Drzave Hrvatske, Hrvati su bili najsretniji narod na svijetu: dobili su najljepsi uskrsnji dar koji su cekali 839. godina". A onda komentira: "Mudri hrvatski zastupnici u hrvatskom Saboru izglasase drzavni praznik Dan antifasisticke borbe 22. lipnja kao sjecanje na dan kada su Hrvati poceli kopati jamu pod svojom Domovinom, kada su poceli pucati ravno u njeno celo. Pa da ti mozak stane: umjesto da se od toga stida crvenimo zbog toga dana i cina, mi slavimo".

U drugim novinama, koji su za razliku od "Slobodne" izasle kao dvobroji, kako to zakon i nalaze, nije bilo ovakvih ustaskih proljeva, ali zato nigdje cestitke, nigdje poslanice Predsjednikove, ili nekog drugog visokog drzavnog duznosnika. Zabiljezen je taj datum nekim kratkim noticama, ili suzdrzanim komentarcicima. Nitko od urednika nije znao sto sa tim vrucim krumpirom. A onda je 22. lipnja slijedilo iznenadjenje. Istina, u udarnom TV-dnevniku prvih 13 minuta bilo je rezervirano za Tudjmanovu posjetu Australiji, ali potom dat je opsiran izvjestaj o polaganju vijenca na Oltar Domovine, na spomenik u sumi Brezovica, zrtvama Jasenovca i u spomenparku Dotrscina u Zagrebu.

No, to nije bilo sve. Odmah nakon TV-dnevnika emitirana je sat i dvadest minuta emisija "Hrvati u borbi protiv fasizma", ciji je scenarist nekadasnji novinar "Danasa", inace povjesnicar i publicist Zeljko Kruselj, pokusao dosta uspjesno ispricati hrvatsku antifasisticku pricu. Ova TV-emisija nije kao slicne ranije, ostala na tome kako se o antifasizmu moze govoriti tek u Istri i Dalmaciji, vec je naprotiv izuzetno afirmativno progovorila i o ulozi antifasista na cijelom hrvatskom tlu, jasno naglasivsi da je NDH bila marionetska i zlocinacka tvorevina. Te rijeci je u emisiji izgovorio i sam Tudjman.

Moglo bi se reci da je to od 1990. godine prva objektivna slika onoga sto se zbivalo prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, a posto se radi o mediju pod najdirektnijom kontrolom drzave mnogi se pitaju: da li to Tudjman konacno zeli odsjeci svoje ustaske i proustaske suputnike? Radi li se tek o bezazlenom popustu kojeg ne treba preuvelicavati, ili je Tudjman shvatio da tko s vragom tikve sadi o glavu mu se razbijaju? Pokazat ce se to uskoro na izborima, ali ne treba zaboraviti ni to da je u borbi za vlast sve dopusteno.

GOJKO MARINKOVIC