KAKO PROTIV GRADJANSKE TUZLE ILI POST FESTUM JEDNE TRAGEDIJE
AKO SE NE DAJU ZIVI PODIJELITI, UCINI IM TO KAD UMRU
AIM TUZLA, 26.06.95. Dvoje ih je upravo prebaceno u Ankonu. Prije njih, dvije djevojcice smjestene su u holandsku kliniku. Dvadeset i sedmoro ceka evakuiranje posredstvom medjunarodnih humanitarnih organizacija. U bolnickim ustanovama Tuzle hospitalizira se jos dvadeset i pet ozlijedjenih. Vecinom teski invalidi. Za sedamdeset i dvoje, mdejutim, nije bilo pomoci. Artiljerijska granata upucena s polozaja koje drze Karadziceve snage ubila je tog proljecnog 25. maja u Tuzli 72, a ranila oko 150 mladica i djevojaka. Na mjesto nesrece mladi Tuzle svakodnevno donose cvijece. Zapaljene svijece i osmrtnice stoje u centru grada. Pored mjesta Tuzlaci zastanu, niz lice se suze sliju, a uzdasi otimaju. Grad su, medjutim, danima poslije tragedije potresali detalji oko sahrane civila, zrtava tog masakra.
Naime, nadlezne su gradske vlasti, nakon prvobitnog soka razmjerama tragedije, predlozile roditeljima zrtava da ih se sahrani u glavnom gradskom parku. Otvorilo bi se tim tuznim cinom novo groblje civilnih zrtava rata, uz mogucnost vjerskih ili ateistickih sahrana, kako se to obicavalo u prethodnom sistemu. Nakon anketiranja roditelja, cetrdeset i osam obitelji (uglavnom iz same Tuzle) odlucilo se za zajednicku sahranu, a ostale su zrtve - opet po zelji roditelja - sahranjivane na mjesnim grobljima. U pripremi prijedloga o zajednickom sahranjivanju tuzlanske omladine gradske su vlasti konzultirale starjesinstvo Islamske zajednice te Zupni ured grada (pravoslavni svecenisci davno su napustili svoje vjernike i ovdje), koji su se suglasili s idejom o zajednickoj sahrani zrtava masakra.
Medjutim, potom ce, iz nekih nepoznatih razloga, zamjenik tuzlanskog muftije - a Muftijstvo je nadredjena institucija Islamskoj zajednici grada - obavijestiti gradske vlasti kako njegova instutucija "izrazava bojazan o regularnosti takve sahrane", pravdajuci svoju gestu vjerskim propisima i obicajima!? Po islamskim propisima, naprotiv, nema nikakve smetnje za obavljanje zajednicke sahrane, pogotovu ako tom cinu prisustvuje imam, dakle islamski svecenik.
Da li zbog inzistiranje roditelja na zajednickoj sahrani ("Djeca su nam zajedno rasla, neka zajedno i pocivaju") ili zbog nekih drugih javnosti nepoznatih razloga, no tu se noc na ispracaju Tuzlanskoj mladosti ipak obrelo jedanaest imama, medju njima i sam zamjenik muftije. Zajedno s katolickim svecenicima sahranili po vjerskim obicajima vecinu poginulih Tuzlaka, onako kako su to njihovi roditelji zeljeli. Medjutim, odmah nakon sprovoda Tuzlom je odjeknula vijest da je predsjednik Tuzlansko-podrinjskog kantona (koalicija vladajucih nacionalnih stranaka) Izet Hadzic odbio doci na sahranu. Vozacu, kojeg su gradske vlasti (koalicija gradjanskih stranaka) poslale da predsjednika kantona doveze na zajednicki ispracaj zrtavama, Hadzic je odgovorio: "Nemam namjeru prisustvovati tome!"
Mada je ovakva gesta razljutila mnoge Tuzlake - ako ne zbog daleko ljudskijih razloga a ono barem zbog same protokolarne nepristojnosti prvog covjeka Kantona - o njoj se zbog mnostva razloga u javnosti veoma malo govori. Medjutim, obican tuzlanski domorodac bez uvijanja komentira citav dogadjaj opcom polarizacijom zivota i zeljom vladajucih stranaka da sve procese potcine zelji svojih drzavnih struktura pri cemu se obilato instrumentaliziraju vjerska osjecanja gradjana. Kako se takvo sto cesto radi suprotno izvornim vjerskim kanonama i uz iskoristavanje autoriteta vjerskih institucija, nije iznenadjenje sto se gradonacelniku Tuzle Selimu Beslagicu (Unija bh. socijaldemokrata) predbacivalo da zajednickom sahranom potire islamske propise i bosnjacki obicaj.
No, pokusaj osujecivanja zajednicke sahrane poginulih Tuzlaka i mimo izricite zelje njihovih roditelja, izazvao je dodatnu iritiranost obicnih gradjana. U njihov su se mozaik - sacinjen od bezbroj pokusaja vladajuce SDA da ih "utjera u suru" (dovede u red) bez obzira na bilo kakav osjecaj njihove privatnosti - slozile i nove kockice: predsjednik Predsjednistva BiH i istovremeni predsjednik SDA, Alija Izetbegovic, je tek nakon nekoliko dana na drzavnoj televiziji pomenuo tuzlansku tragediju; izrazi sucuti odredjenih republickih i federacijskih institucija, ali i zvanicnika Republike Hrvatske, uslijedili su tek nakon bezbroj slicnih pristiglih iz evropskih i svetskih metropola; u medijima bliskim vladajucoj strukturi novinari su dvojbili otkuda toliko mladih Tuzlaka na ulicama bas tog inkriminiranog 25. maja
- da nisu nesto slavili? Potom je s gorkim posmjehom docekana i izjava izvjesnog dr Kasima Muminhodzica, koji je prilikom darivanja krvi reisa-ul-uleme dr Mustafe Cerica za ozlijedjene u masakru, ushiceno rekao: "Trebalo bi svakom ranjeniku dati po kap ove svete krvi!" Ovolika kolicina idolopoklonstva je, cini se, preneraliza i samog reisa te se ovaj brzo ogradio od Muminoviceve "zelje". Kasim je Muminovic, tek da se zna, ministar u Vladi Tuzlansko-podrinjskog kantona.
Komentriranje tuznog dogadjaja polako jenjava. Tuzlaci i dalje obilaze zajednicko pocivaliste i odaju pocast svojoj izginuloj mladosti. Dosljedni u zelji za zajednickim sahranjivanjem svoje djece jos su jednom dokazali da na zele podjele po nacionalnim savovima. Ni medju mrtvima, ni medju zivima. Izgleda da je pokusaj vladajuce SDA da se u ovom "podzemnom" okrsaju obracuna s gradjanskom Tuzlom proizveo sasma suprotan efekt - mnoge je Tuzlake jos vise priblizio njihovoj gradskoj vlasti.
VEHID JAHIC