ISTRAZIVANJA

NEOVISAN SUDAC JE HRABAR SUDAC Sto su pokazali prvi objavljeni rezultati istrazivanja o stavovima hrvatskih sudaca prema sudskoj i sudackoj neovisnosti AIM, ZAGREB, 20.6.1995. Osnovne obavijesti i prve rezultate intrigantnog znanstvenog istrazivanja "Stavovi sudaca prema sudskoj i sudackoj neovisnosti u uvjetima posttotalitarne obnove sudstva" objavio je ovih dana u casopisu "Erasmus" jedan od autora, Damir Strelov, voditelj istrazivanja u splitskom "Pulsu". Tekst je popracen podacima o distribuciji odgovora na samo jednu tvrdnju: "Za ocuvanje vlastite neovisnosti sucima danas treba dosta smjelosti". S tom se tvrdnjom, naime, slaze cak 75% sudaca u Hrvatskoj, odnosno potpuno se slaze 54%, a jos 21% uglavnom se slaze. Samo 9% se uopce ne slaze s tom tvrdnjom, a jos 8% uglavnom se ne slaze, dok je 8% neodlucnih. I samo ta jedna odabrana tvdnja, dakle, na svoj nacin opisuju uvjete u kojima se ima stvarati autonomno sudstvo danas u Hrvatskoj. Posredno, i o njegovim sansama.

Zoran Pokrovac, asistent-doktorand na Pravnom fakultetu u Splitu, i Damir Strelov, psiholog i pravnik po struci, zamislili su istrazivanje sudackih stavova o neovisnosti sudova, prvog takvog projekta ne samo u Hrvatskoj nego vjerojatno u cijeloj jugoistocnoj Europi, u vise etapa. Prva anketa medju sucima provedena je u travnju prosle godine, a konacna interpretacija bit ce moguca nakon obrade rezultata jos jednog anketiranje provedenog ove godine.

Pripremajuci istrazivanje, definirajuci sto su u Hrvatskoj danas relevantne teme na kojima bi trebalo ispitivati suce, autori su se rukovodili tzv. minimalnim medjunarodnim standardima sudacke neovisnosti, koji se ne mogu osporiti ni znanstveno, ni politicki, jer vrijede za sve clanice Ujedinjenih naroda. Ti standardi, koji su plod siroke rasprave u posljednjih dvadesetak godina u svijetu, postoje u raznim verzijama, od onih koje nose potpis Ujedinjenih naroda do onih koje su radile medjunarodne pravnicke organizacije, ali je svima zajednicko oko 80 posto sadrzaja. Na taj su kljucni dio istrazivaci nadodali normativni okvir, ono sto vazece zakonodavstvo i sam Ustav postavljaju kao standarde sudacke neovisnosti u Hrvatskoj. Nastao je opsezan upitnik od 241 cestice ili pitanja na koja je moguce dati 347 odgovora, odnosno stavova, misljenja i procjena. Namjera je bila obuhvatiti istrazivanjem cijelu sudacku populaciju, ukljucujuci i onu s okupiranih podrucja: suce svih sudova, a ima ih 122 u 84 mjesta u Hrvatskoj (izuzev Ustavnog suda koji je posebna institucija, izvan sudskog sistema), dakle sve opcinske, zupanijske i trgovacke sudove, te Vojni i Vrhovni sud, odnosno sve osobe koje po Zakonu o sudovima imaju status suca. Odazvalo se 610 od 1096 sudaca, koliko ih je prema podacima Ministarstva za pravosudje bilo u Hrvatskoj u vrijeme anketiranja.

Takav odaziv od priblizno 60 posto, Zoran Pokrovac i Damir Strelov smatraju izuzetno dobrim, s obzirom na osjetljivost teme. Naglasavaju da je u tome bila presudna potpuna anonimnost i dobrovoljnost ankete, te cinjenica da istrazivanje provodi neovisni istrazivacki tim s Pravnog fakulteta u Splitu u suradnji sa znanstvenicima iz drugih sveucilisnih centara, sto su i naglasili u pozivu sucima. Spomenuli su takodjer i to da se istrazivanje provodi uz suglasnost Ministarstva pravosudja, te da su jedini novac dobili od Soros humanitarne zaklade - Hrvatska, na preporuku njezine komisije za pravo, pravosudje i ljudska prava (predsjednik Slobodan Budak), svjesni da ni to danas nije neutralna cinjenica. Medjutim, posebno isticu da ni Ministarstvo ni Zaklada nisu utjecali na koncepciju istrazivanja.

Upitnik je podijeljen u nekoliko cjelina. Sucima se na pocetku nude opci stavova koji se odnose na neovisnost sudstva - i od njih trazi da izraze svoj stupanj slaganja s ponudjenim tvrdnjama. Osim one spomenute na pocetku, takve su tvrdnje primjerice: "Razumljiva je popustljivost sudaca kojima prijeti opasnost da ostanu bez posla"; "Inzistiranje na sudackoj neovisnosti obicno je politikanstvo oporbenih stranaka radi skupljanja politickih poena"; "Vecina sudaca u svom sudackom pozivu nikad nije odstupila od svojih uvjerenja"; "Sudac koji jednom popusti pritisku za mene vise nije pravi sudac"; "Normalno je da je briga suca za svoju obitelj ponekad ispred svih nacela sudacke profesije" itd.

Slijede dva pitanja u kojima se od sudaca trazi da odrede koji cinioci utjecu na neovisnost sudstva u svakom pravnom poretku, bilo da je jacaju ili slabe, te da zatim navedu svoju procjenu kako je s tim istim faktorima u Hrvatskoj. Navedeno je vise od 50 takvih cinilaca, primjerice: "Podredjenost suca iskljucivo zakonu, osobnom tumacenju zakona i vlastitoj savjesti"; "Pruzanje pravnih savjeta i pravne pomoci od strane suca"; "Dobar materijalni polozaj suca"; "Obveza sudackog suzdrzavanja od poslovnih aktivnosti, osim radi osobnih investicija ili upravljanja osobnom imovinom"; "Politicka aktivnost sudaca" itd.

Dva najosjetljivija i najbitnija pitanja odnose se na procjenu o tome koliko su cesti pritisci i prijetnje sucima (od prijetnje fizickom silom, do prijetnje premijestanjem na drugo radno mjesto te slucajevi ucjene ili podmicivanja) i koliko im sudaca popusta, te o osobama i institucijama koje svojim pritiskom mogu nedopusteno utjecati na suce (od clanova obitelji do stranaka u postupku, vladinih duznosnika ili medija, ukupno 28 takvih "izvora pritisaka"). Generalno, od sudaca se trazi da procijene jesu li pritisci i nedopusten utjecaj na suce danas u Hrvatskoj cesta ili rijetka pojava, te jesu li im poznati slucajevi u kojima se neka prijetnja sucu nedvojbeno i ostvarila. Jer, ako se sucu prijeti da ce biti likvidiran, da ce biti premjesten na drugo radno mjesto ili da nece napredovati u karijeri, dakle, ako se javlja masovan pritisak te vrste, naravno da se o neovisnosti uopce ne moze govoriti. Osim takvih pitanja koja su razumljiva i na sasvim laickoj razini, postoje i pitanja shvatljiva samo iz strucne vizure, koja se odnose na suptilnije nacine ogranicavanja ili ugrozavanja sudacke neovisnosti.

Svojedobno je (u tematskom broju o nezavisnosti sudbene vlasti Zbornika Pravnog fakulteta u Zagrebu iz 1992) Alan Uzelac s Fakulteta politickih znanosti u Zagrebu analizirao tipologiju (ne)zavisnosti sudstva podijelivsi drzave u cetiri kategorije, s obzirom na to koliko su u njima cesti i teski nasrtaji na sudacku neovisnost, odredivsi u tom kontekstu i mjesto Hrvatske.

U prvoj su kategoriji izrazito totalitarne drzave, drzave staljinistickog rezima te nacisticka Njemacka, u kojima je sudstvo potpuno zavisno, "otvoreno instrumentalizirano", odnosno neovisnost sudstva ne postoji cak ni na razini deklaracije. Od sudaca se eksplicitno trazi da slijede, ili cak anticipiraju, aktualnopoliticke direktive te da pojedinacne slucajeve ne rjesavaju na temelju zakona, vec na temelju "duha" aktualne ideologije i pretpostavljene volje nosilaca moci. Imenovanje, razrjesenje i disciplinska odgovornost sudaca u potpunosti su u rukama izvrsne vlasti. "Nepodobni" suci premijestaju se, disciplinski kaznjavaju i smjenjuju po kratkom postupku i bez obrazlozenja. U krajnjem slucaju suci mogu dozivjeti i javnu osudu, krivicno gonjenje, zatvor, mucenje pa i ubojstvo.

U antipodu, cetvrtoj kategoriji, zemlje su "pravosudne autonomije", dakle zapadne demokracije, u kojima je zadiranje u neovisnost sudstva tek sporadicno i rijetko, a i u tom slucaju oni su predmet ostrih reagiranja i od sudstva samog, i od ukupne javnosti. U svim fazama selekcije, izbora i imenovanja osobito sudaca, snazno utjecu formalna i neformalna tijela koja izrazavaju profesionalne interese. Suci se osjecaju pozvanima da ostro reagiraju na svaki nelegitiman pritisak, bez obzira s kojeg stupnja drzavno-pravne hijerarhije dolazio.

Izmedju tih dviju kategorija jest podrucje u koje Alan Uzelac smijesta Hrvatsku, dakle medju zemlje u kojima je sudstvo u stanju "veoma velike ovisnosti" ili "cestog krsenja neovisnosti".

U drugoj kategoriji, "djelomicno prikrivene kontrole", nasli su se rezimi koji sputavaju sudstvo koliko i totalitarni, ali koristeci druge metode, dakle zemlje treceg svijeta i bivse socijalisticke zemlje. Formalno se priznaje nacelo podjele vlasti, a ustavni tekstovi pruzaju opca i neodredjena jamstva sudske nezavisnosti. Medjutim, u praksi se ta jamstva obezvredjuju, jer su manjkavi mehanizmi za njihovo ostvarivanje. Proces imenovanja, discipliniranja i razrjesenja sudaca stavljen je u ruke nesudskih organa - organa izvrsne vlasti ili od nje kontrolirane legislative. Iako formalno-pravno reguliran, taj je proces dostatno elastican da dopusta intervencije koje dovode do promocije politicki lojalnih i smjene "nepodobnih". U krajnjem slucaju kontrola sudstva osigurava se vremenski ogranicenim mandatom sudaca i potrebom njihova reizbora, kojim bivaju nagradjeni samo suci koji nisu dosli u sukob s vladajucom politikom i ideologijom.

I, napokon, treca kategorija "prikrivene i suptilne manipulacije" karakteristicna je za niz postkolonijalnih i posttotalitarnih drzava diljem globusa koje prolaze kroz mukotrpan proces rekonstrukcije i koje, svjesni ili nesvjesno, uz izvanjski privid demokratskih odnosa, u unutrasnjim odnosima jos sadrze snazne totalitarne crte. Nezavisnost sudstva na ustavnoj je razini zasticena relativno razradjenim normama, ali je ostavljeno dosta prostora za nelegitimne utjecaje sa strane. Najznacajnija osobina te kategorije nije manjkava pravna regulacija polozaja sudstva, nego je organizacijski nejako sudstvo podlozno hijerarhijskoj organizaciji i nespremno da se bori za vlastitu autonomiji. Nezrela javnost, pak, i nedostatna demokratska svijest o potrebi ucinkovite podjele vlasti omogucuju odnose ovisnosti i mimo formalnih jamstava nezavisnosti.

Kada se mnostvo podataka dobivenih istrazivanjem stavova sudaca prema sudskoj i sudackoj neovisnosti definitivno obradi i interpretira, bit ce to izvrstan izvor na temelju kojeg ce se hrvatsko sudstvo moci pouzdano i egzaktno svrstati unutar Uzelceve tipologije (ne)zavisnosti. Ne cini se vjerojatnim, u svjetlu aktualnih zbivanja u sudstvu, da se Hrvatska moze nadati nekakvom skoku u pozeljniju kategoriju.
MERI STAJDUHAR