HAJKA NA KRAJISNIKE

SIZE:Dok srbijanska policija ne bira sredstva u prisilnoj mobilizaciji Krajisnika odbjeglih od rata, kninske vojne vlasti tvrde da je "rijec o dobrovoljcima i vojnim obveznicima". Isti se odvode u sitnim nocnim satima iz stanova, privode na ulicama, sudentskim domovima, odvode sa maturskih zabava. Krajisnici bez zastite: nemoc humanitarnih organizacija i ravnodusnost veceg djela srbijanske javnosti. Radi li se o unutarsrpskom etnickom ciscenju? Krsenje zakona i osnovnih ljudskih prava, te licemjerje vlasti koja javno proklamira da se iskljucivo zalaze za mir.

AIM, Beograd, 18.jun 1995.

Informativni centar "Srpske vojske Krajine (SVK)" u Kninu, obnarodovao je (17. jun) da u Krajinu pristize "velik broj dobrovoljaca i vojnih obveznika" kao plod koordinirane akcije srbijanskih i krajiskih vlasti. Oni se tamo, kad pristignu, "opremaju i upucuju u ratne jedinice". Akcija je "naisla na potpuno razumjevanje i solidarnost gradjana Srbije", a po ovom saopcenju, Krajisnici koji nisu mrdnuli iz Krajine inzistiraju da se beskompromisno nastavi i dalje. Tako se na pravi nacin ucvrscuje moral "vojske i stanovnistva".

Vampirska mobilizacija

Toliko o saopcenju. Stvarnost je slijedeca. Policajci MUP Srbije i povjerenici krajiskih vojnih odsjeka poceli su u nedjelju (11. juna) sa upadanjem u stanove Krajisnika koji su na bilo koji nacin prijavljeni u Srbiji. To se uglavnom desava u gluho doba noci, oko tri ili cetiri sata. Zatecenim se daje oko 15 minuta da uzmu novac i najnuzniju odjecu. Potom se, ukoliko je rijec o Beogradu, uhvaceni Krajisnici najprije sabiraju u vojno - policijskim bazama u Bubanj Potoku i Volginoj ulici 9, a zatim, kad ih skupe dovoljan broj, prebacuju u Sremsku Mitrovicu. Odatle krecu autobusi za Krajinu gdje im je prva destinacija bivse baza JNA u selu Æeljava.

Izvjesni Banjalucanin svjedoci da je prebrojao deset autobusa sa "dobrovoljcima i vojnim obveznicima" izmedju Dervente i Sremske Race u noci 14. na 15. juna. Isto se desava i u izbjelickim kampovima, a nisu sigurni niti oni Krajisnici koji o svojoj egzistenciji u Srbiji ni na kakav nacin nisu obavjestili ovdasnje vlasti, ili humanitarne organizacije. U svako doba mogu biti legitimirani na ulici, u vlaku, autobusu, studentskom domu i, ako policija utvrdi da poticu iz Krajine (postoje svjedocanstva da je dovoljan i karakteristican naglasak), mogu biti sigurni da ce privedeni i biti upuceni u nju. Policiji je, sto ne izaziva neko vece cudjenje, poznat i njihov smjestaj kod rodjaka i adrese iznajmljenih stanova. Cini se da u ovoj prinudnoj mobilizaciji ne postoje kriteriji i da se ne biraju sredstva. Love se svi, bez obzira na statatus u Srbiji: nebitno je da li imaju ovdaãnje licne karte, prijavljen boravak, da li su izbjeglice...

Na kontrolnom punktu MUP Srbije kod Surcina, izvucen je iz automobila Momcilo Vuksa, drzavljanin Srbije porijeklom iz Krajine i bez ikakvog objasnjenja i mogucnosti javljanja porodici odveden u Volginu 9. Covjek je tezak bolesnik: zbog vise cireva na dvanestopalacnom crijevu pod stalnom je medikamentalnom terapijom. Kako pise "Nasa Borba", u Kikindi je policija iz hotela "Narvik" odvela sa maturske veceri trojicu mladih Krajisnika. Njihovi drugovi, u svecanim maturatntskim odijelima sve su mirno promatrali, a direktor gimnazije rekao je kasnije da je "sve proslo bez incidenta", te pohvalio MUP "za korektno obavljen posao".

Po neformalnim izvorima, prisilna mobilizacija Krajisnika temelji se na spiskovima tamosnjih vojnih odsjeka temeljito pretresenih u MUP Srbije. Tvrdi se da se na njima nalazi nekih 18 000 imena, da su "lovci na dezertere" vec pohvatali oko 2000 ljudi, te da nece predahnuti dok ne nalove 6 - 7 000 vojnika. Ni tada nece okoncati svoju akciju, ali kako se smatra, intenzitet hajke ce splasniti. Naglasava se da su kninske vlasti posebno zainteresirane za ugledne bivse zitelje Krajine (lijecnici, pravnici), bivse funkcionare i javne licnosti. Njihovo privodjenje trebalo bi demonstrirati uvodjenje reda, jedinstvo i odlucnost da se "istraje do zadnjeg". Drugim rijecima

• uravnilovka topovskog mesa.

Humanitarne organizacije, Centar za antiratnu akciju i SOS telefon za zrtve diskriminacije, protestovali su protiv nasilne mobilizacije Krajisnika. Pridruzio im se i Gradjanski savez Srbije; druge stranke ostale su potpuno nijeme. Srbijanci, koji su kroz hajke na rezerviste prosli 1991, ne pokazuju nikakvo uzbudjenje niti solidarnost. Neki, poput famoznog Udruzenja straosedelaca Srbije, otvoreno likuju. Predsjednik ove grupe gradjana Vlajko Popovic kaze: "Mobilizacija izbeglica je delo Udruzenja. Ne treba se niti jedan sposobni vojni obveznik deliti na dezertera i izbeglicu. Ukoliko je njemu izgorelo ognjiste, on je morao i dalje da nastavi rat, a ne da dodje u Srbiju".

"Ja sam dezerter iz Republike Srpske Krajine"

U komesarijatu za izbjeglice Srbije tvrde da o narecenom nemaju pojma. Glavni komesar, Bratislava Buba Morina, priznaje da je cula da su "odveli nekog momka koji je prodavao sladoled na ulici" i nastavlja: "Niko nije trazio podatke o izbeglicama od nas, niti ih iko moze dati bez mene i mog znanja. Ocito je da u ovom gradu postoje ljudi koji znaju kretanje drugih ljudi po gradu".

Morinin pomocnik, Vladimir Djurguz, trazio je objasnjenje od nadleznih organa. Receno mu je "da se ne radi ni o kakvoj mobilizaciji vec o resavanju problema lica koja bespravno zive na teritoriji Srbije, a predstavljaju problem za Srbiju". Nije poznato o kom se drzavnom organu radi, ali dobro obavjesteni izvori tvrde da je rijec o republickom ministru za Srbe van Srbije, Radovanu Pankovu. U kancelariji Visokog komesarijata za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) navode da im se, od kako je pocela akcija prisilne mobilizacije u prosjeku javlja oko pedesetak ljudi dnevno koji traze pomoc i zastitu. Saznaje se da jedino sto ova oraganicija moze uraditi, jest da izrazi svoj protest Birou Krajine u Beogradu i svoju zabrinutost vlastima SR Jugoslavije.

Pored Krajisnika, u Srbiji se prisilno mobiliziraji i bosanski Srbi, mada hajka na njih nije tako intenzivna kao na ove prve. Osnovno pitanje je zasto se srbijanski rezim, bas sada, odlucio da sve one koji su svojim nesluzenjem u perekodrinskim srpskim vojskama zapravo na liniji ovdasnje sluzbene "mirotvorne politike", isporuci tamosnjim gospodarima rata. Oni, poput Milana Martica i pogotovo, dr Radovana Karadzica vec duze vrijeme vode politiku suprotno javno proklamiranoj politici Slobodana Milosevica: odbijaju pregovore i medjunarodne mirovne planove prihvacene u Beogradu, proglasavaju ujedinjenja "zapadnih srpskih zemalja" itd. Svjeze topovsko meso, koje im salje predsjednik Srbije, dakle, samo ih ojacava u otporu mirovnim rjesenjima za koja se on javno, bar, zalaze. O svemu tome, postoji nekoliko pretpostavki .

Po prvoj, najrasirenijoj, radi se o trampi talaca, pripadnika mirovnih snaga UN za "dezertere". Kako su taoce drzali i drze bosanski Srbi, a njihovi se "dezerteri" love tek sporadicno, u ovo je tesko povjerovati. Druga pretpostavka govori da je rijec o svojevrsnoj pomoci sve vise vojno ugrozenim prekodrinskim Srbima: Srbija im, eto, zbog medjunarodne zajednice nije u stanju drugacije pomoci. Mnogi izrazavaju skepsu u borbenu spremnost na ovaj nacin mobiliziranih ljudi i kazu da je jedini nacin da se njihova borbenost sprovede u delo, taj da im "provjerene jedinice" stoje iza ledja sa uperenim oruzjem. Vec stizu glasovi da se pohvatani Krajisnici, dopremljeni u Krajinu, sisaju na celavo i natjeravaju da postrojeni urlaju "Ja sam dezereter iz Republike Srpske Krajine".

Po trecoj, a i najozbiljnijoj pretpostavci, posrijedi je svojevrsno etnicko, unutarsrpsko ciscenje Srbije. Milosevic je, naime, shvatio da je jedini nacin da i dalje bude "nezaobilazan faktor mira i stabilnosti" da van Srbije i dalje bude Srba. Ukoliko se pak nastavi sadasnji trend njihovog iseljavanja, rasprave o "svetim srpskim zemljama" i mirotvorstvu postace bespredmetne. Zato, kad se vec nema snage za ozbiljne pregovore, treba deportovati sve Krajisnike, uvaliti im puske, pa neka ginu za neke buduce politicke trgovine i nagodbe. Prinudna mobilizacija ne samo da ce smiriti nacionalisticke krugove, nego ce za odvedenim krenuti, prije ili kasnije i njihove porodice. Sve ovo ne samo da ukazuje da za ovdasnji rezim Ustav i zakoni, koje je sam sebi krojio, te medjunarodne konvencije koje je potpisivao, ne znace nista, vec pokazuje i njegovo potpuno politicko licemjerje. Jer, u Srbiji vec i "vrapci na granama znaju", kako bi to rekao Slobodan Milosevic, "da je svima jasno da mir nema alternativu".

Filip Svarm