SUMRAK NEZAVISNOG SUDSTVA
AIM, ZAGREB, 16.6.1995. Cija je pobjeda i ciji poraz Krunislav Olujic, novi predsjednik Vrhovnog suda RH, bivsi predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) i bivsi drzavni odvjetnik? Je li Olujic jamac da ce biti sve po starom, samo "ispod zita" i ljepse? No, kako stvari stoje njegova je nova funkcija samo plod ustupka Tudjmana Vladi, koja je predlozila Olujica za predsjednika Vrhovnog suda i jos jedno u nizu dobrih poteza hadezea, kojem Milan Vukovic, dosadasnji predsjednik Vrhovnog suda vise nije toliko vazan, a napravio je za njega toliko toga i vrijeme je da se prljave izrasline naprosto odsjeku. Ili je Tudjman pristao na sve, pa i na odlazak Vukovica, opet na zahtjev Vlade, samo da se Valentic odrekne svog krilnog napadaca Ivice Crnica, tada aktualnog ministra pravosudja u ostavci, koji je inace strateska boljka hadezeovim radikalima. Medjutim, kao poslusnog kadra, Tudjman Vukovica nije daleko preselio. Zauzvrat dobro obavljenim zadacima, kao sto je bilo imenovanje svega 25 od nominalnih 37 sudaca Vrhovnog suda (koliko je dozvolio ministar pravosudja) na Vukovicev zahtjev, sto je Ustavni sud prvi put odbio jer je bilo protuustavno, a drugi put vise nije mogao, jer se DSV dosjetila proceduralnim finesama, cime je eliminiran nepozeljni sudacki balast, posebno nesklon autoritarnosti izvrsnih vlasti - Tudjman je shodno opisanim zaslugama, Vukovicu namijenio mjesto suca Ustavnog sdua, sto je i ozivotvoreno u Predsjednickim dvorima 12. svibnja ove godine.
Drugi Tudjmanov akter u sustavnom aneksiranju pravosudja izvrsnoj vlasti, ili sto je jos gore njemu osobno, jest Ante Potrebica. Inkriminiran od javnosti i od sadasnjeg predsjednika Vrhovnog suda Krunislava Olujica ("On nije spreman postivati Ustav") pajdas je i suucesnik Vukovicev pri adekvatnoj opsluznji HDZ-a i njihovih politickih i drugih interesa. Naime, Potrebica je predsjednik Drzavnog sudbenog vijeca, najviseg organa kontrole sudbene valsti koji bira suce Vrhovnog suda i na svojim plecima nosi pozamasnu odgovornost, do sada nekoliko puta zloupotrijebljenu u svrhu apsolutne kontrole jedne stranke i jednog covjeka nad pravdom. Njegovo dosadasnje djelovanje, kao uostalom i Vukovicevo, moze se podvesti pod skrbi za politikantske interese "izvornih hadezeovaca" - Seksa, Luke Bebica i Vice Vukojevica, takozvane desne nomenklature HDZ-a. Nakon sto je zadnjih mjeseci otrpio nekoliko vrucih politickih i strucnih samara (prije svega od Olujica), Potrebica se nije dearanzirao niti otkazao svoj profesionalni habitus u Drzavnom sudbenom vijecu. Tim cinom, a i ne samo tim, Potrebica je utemeljio optuzbe Ustavnog suda i Olujica da je njegov rad protuustavan i da je "svoje interese stavljao iznad interesa sudbene vlasti i iznad opcih drzavnih interesa", i tako se indirektno usuglasio s onim sto je o njemu nedavno napisano u "Feral Tribuneu" - da priznaje samo sud svoje partije i da od samostalnog, neovisnog sudstva u Hrvatskoj nema nista.
S druge strane, dok traje grupiranje moci u sudstvu, koje pretpostavlja kasniji ostanak pri moci kada misevi napuste brodicu, opozicija uglavnom gleda svoja posla - poslovicno suti ili okrece glavu. Skleroticna i anemicna, zaboravila je da je Drzavno sudbeno vijece izabrano u Zupanijskom, a potvrdjeno u Zastupnickom domu Sabora u vrijeme kada se opozicija cutila nezadovoljna vlastitom pozicijom i bojkotirala saborska zasjedanja. Iz opozicije nitko ne postavlja pitanje je li sjednica na kojoj je potvrdjena zakonska valjanost DSV-a uopce valjana. Bez obzira na eventualni uvid da i ona ima svog asa na kralja (potegnuti pitanje legitimnosti odluke o postojanju Drzavnog sudbenog vijeca), ping-pong doigravanjem, autanazija hrvatskog pravosudja neminovno je dovedena do svog farsicnog kraja. "Osvjezenje" hrvatskog sudstva kadrovicima iz drzavotvorne sjene (koji su na funkciju sudaca Vrhovnog suda izabrani dozivotno!) dugorocno ce utjecati na razvoj drzave i drustva - ili kao uzlazni proces jacanja vladavine prava, sto je ipak iluzija ocekivati, ili, sto je vjerojatnije, kao uvod u sumrak pravne drzave u Hrvata, barem do slijedece demokratske smjene vlasti, ako do nje uopce dodje.
Da li se u svemu tome (ne)slazu Banski dvori i Vlada? Kako stvari stoje - javno postoji sjena konceptualnog sukoba dok prema unutra, izmedju sebe, funkcioniraju u pozitivnom ravnovjesju - jer sve sto je do sada Valentic napravio, napravio je za Tudjmana i njegovu ekipu, pa nema razloga da ga nakon svega i Tudjman umirovi tek kao "najboljeg predsjednika Vlade do sada". No, desna frakcija unutar vlasti zeli njegov kraj. Je li rusenjem Crnica (neovisno o Tudjmanovom ustupku micanja Vukovica) Valentic bio korak od kraja ili je desnica (prije svega Seks) zagrizla u tvrdju materiju no sto je ocekivala? To ce se tek vidjeti, mada mnogi predvidjaju odlazak premijera najkasnije do jeseni.
Bilo kako bilo, nakon sto je predlozila svog kandidata na mjesto predsjednika Vrhovnog suda, mnogi pitaju da li je Vlada imala pravo mijesati se u sudbenu vlast, pogotovo kada je prije nesto vise od mjesec dana Drzavno sudbeno vijece drsko odbacilo "zasebnu tocku o imenovanju novog predsjednika Vrhovnog suda". Tada se u Saboru, inace hladnokrvni Valentic docekao na noge (njegov nadimak je Macak) i pojasnio da su "odnosi Vlade i DSV-a definirani Ustavom, te da je Vlada na temelju svojih nadleznosti", predlozila onog koga je predlozila - Krunislava Olujica.
Medjutim, kakva je to neovisnost sudstva kada Vlada predlaze svog kandidata koji - nakon ocitog poigravanja mocima unutar dominantne hrvatske politicke scene izmedju umjerenih i radikalnih (ali ipak hadezeovaca) - cak i prodje (premda neustavno)? I kakvo je to postivanje proklamiranih zakonskih regula kada se na poziciju predsjednika Vrhovngo suda doslovce privede osoba koja nema sudackog staza koji je neophodan da bi ta osoba mogla uopce zasjesti u odgovornu fotelju predsjednika Vrhovnog suda? Na ta i slicna pitanja nema odgovora, jer ocito nije vrijeme za politicke i juridicke nijanse.
No, pitanje je koga ce slusati Krunislav Olujic. I da li ce slusati? Bez obzira ne njegovu potvrdjenu strucnost i vec neukusnu neutralnost koju "prodaje" po novinama ("Dao sam ostavku u clanstvu HDZ-a") Olujic je prije svega vojnik partije i ateriran je u Vrhovni sud necijom voljom i tu ce volju morati sprovoditi. Mozemo se samo nadati da ce ta volja biti bolja od neke druge volje, iako tvrdi da "ima podrsku i uvazavanje samog predsjednika", pa tako i nema razloga ufanju u nekakvu nezavisnost u sprovodjenju sudskih odluka, kao i u nezavisnost od
- "volje".
Ipak, ovih dana Olujic ima sansu pravovjerno dokazati na cijoj je strani - zakona ili politickih mecena. Naime, grupa bivsih sudaca Vrhovnog suda podnijeli su ustavnu tuzbu Ustavnom sudu RH u nadi da ce Ustavni sud zastiti njihova prava koja su bila prekrsena prvom i drugom odlukom Drzavnog sudbenog vijeca da ih se ne izabere na funkcije sudaca Vrhovnog suda. Kao sto je u pocetku teksta opisano prva tuzba je prosla u Ustavnom sudu, ali je DSV nanovo uradilo isto, ali ovaj put proceduralno mudrije - i bivse suce Vrhovnog suda stavilo ad acta kao nepozeljne. Ustavni sud je tu bio nemocan, pogotovo kad ih je Tudjman izribao da mu se nimalo ne svidja sto su odluku Vrhovnog suda proglasili neustavnom. Obzirom da je Krunislav Olujic i clan DSV-a, mozda ce svojim autoritetom ("i nestranackim opredjeljenjam") uspjeti namaknuti koji poen za odluku da se ipak uvazi tuzba bivsih sudaca Vrhovnog suda. Medjutim, izglednije je ono sto pise "Feral"
- da su ipak, bez obzira na sve, "zadani okviri u kojima ce se Olujic moci kretati". Sto znaci, u Hrvatskoj nista novega.
ALEN ANIC