VISE OD IGRE

AIM, ZAGREB, 15.6.1995. Ako dodje do finalne utakmice izmedju Hrvatske i SR Jugoslavije na Evropskom kosarkaskom prvenstvu u Ateni, sto ne bi bilo neocekivano, pred milijunskim tv-auditorijem kosarka ce odigrati svojevrsnu hrvatsko-srpsku ping-pong diplomaciju - Srbi ce priznati Hrvatsku stojeci u stavu mirno dok se bude svirala hrvatska himna "Lijepa nasa", a Hrvati ce uzvratiti istom mjerom kad zasvira "Hej, Slaveni". Jos kad bi evropski protokol predvidio da se minutom sutnje oda pocast poginulima u ratu na prostorima bivse Jugoslavije bio bi to trokorak k necemu zaboravljenom sto se zove "razumijevanje medju narodima". Ali, naravno, to je samo iluzija koja prati igre, a kosarka je, u principu, samo igra.

U hrvatsko-srpskom slucaju bit ce tu i nesto vise principa i nesto vise od igre ciji se zameci vec osjecaju u predatenskim danima. Stoga, umjesto kosarkaskih gentlemena koji bi svijetu trebali pokazati da je na brdovitom Balkanu ostalo nesto od vitestva, makar kad su u pitanju do jucer na svim stranama obozavane sportske velicine, vreba opasnost da se nastavi tamo gdje se gledajuci kosarkasko-politickim ocima stalo: na parketu Buenos Airesa kad je 1990. godine u zaru slavlja zbog osvajanja naslova svjetskog prvaka Vlade Divac zgazio hrvatsku zastavu koju je na teren unio jedan Croato-Argentinac. Cak i onima koji nikada ne bi culi za SFRJ da nije bilo kosarke moglo je biti jasno da je nesto trulo u drzavi svjetskih prvaka.

Tako se domaca, ondasnja medjurepublicka diplomacija, prenijela i na parket u dalekoj Argentini s velikim odrazom na domacim scenama. "I zamislite to je uradio Divac koji je Hrvat", zgrozio se ondasnji clan Predsjednistva SR Hrvatske, a danas predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak, pogresno navodeci Divcevu nacionalnost. Slicno se kuha i danas: zamislite Zdravko Radulovic je Crnogaorac a igrao bi za Hrvatsku - "rezoniraju" neki anonimci koji bratu tog kosarkasa zagrebackog "Zrinjevca" u Niksicu prijete smrcu zbog Radulovicevog "izdajstva" pocinjenog uzimanjem hrvatskog drzavljanstva, dok beogradski "Sport" odapinje strijelu linca pod naslovom "Crnogorac pod sahovnicom". Naravno, Radulovic je odustao od igranja u hrvatskoj reprezentaciji poslije ovakvih prijetnji ljudima koje na drugi nacin nije mogao zastiti.

Prvi susret u trokutu hrvatsko-srpsko-bosanske kosarkaske diplomacije nije odrzan - bosanskohercegovacka momcad na kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo odbila je igrati sa SR Jugoslavijom u Sofiji, jasno dajuci do znanja da bi to bilo nemoralno, narocito nakon pogibije njihovih vrsnjaka u Tuzli, za sto oni, naravno, ne optuzuju kosarkase SR Jugoslavije vec samo znamenje pod kojim igraju. Hrvatska i srpska kosarkaska reprezentacija vjerojatno ce se sastati u Ateni kad ce ta utakmica znaciti vise od igre, ali i manje od politike i rata na balkanskim prostorima - stroga pravila i medjunarodni suci s ovlastenjima da dijele osobne greske garancija su da ce se utakmica privesti kraju.

Hrvatski kosarkasi u svojim izjavama - kao Kukoc ili Perasovic - ne pribojavaju se incidenata na terenu, vec jedino u publici. Neki od sudionika moguceg evropskog finala odrzavaju i tajne, "zabranjene" stare prijeteljske veze, a Kukoc, kao i Divac, kaze da kosarkasi, s bilo koje strane, nisu krivi za rat. "Nezgoda" je samo u tome sto nastupaju u ime svojih drzava, pa tako i sam Kukoc trazeci dozvolu od svojih "Chicago Bullsa" kaze da je njegov nastup u Ateni visi drzavni interes uporedjujuci to s odazivanjem americkih vrhunskih sportasa americkoj vojsci u Vijetnamu. Da je kosarka, barem u dijelu Evrope gdje se nekad igrala najbolja kosarka na kontinentu, igra visa od koseva govori i slucaj Ive Nakica koji se nakon 1991. godine provedene u beogradskom "Partizanu" vratio u Hrvatsku i bio docekan kao nacionalni izdajnik. A slucaj igraca iz sjajne "Jugoplastikine" ere - Savica, Sretenovica, Pavicevica i Razica - koji su pred ratnim bubnjevima napustili Split ozlojedivsi tako svoje navijace pokazuje i da je (ratna) politika veca i jaca od kosarke. Zato u slucaju sportskog rukovanja hrvatskih i sprskih kosarkasa ne bi trebalo traziti poruke vece od - samog rukovanja.

Kosarka je iznad politike bila tek u slucaju smrti Kresimira Cosica kad mu je i beogradska dvorana "Pionir" minutom sutnje odala pocast, iako je Cosic, osim sto je bio veliki i omiljeni igrac, svoj zivotni put zavrsio kao hrvatski diplomat. Smrt Drazena Petrovica prije dvije godine na slican je nacin prekrila tragicnu mrznju i rat, ali u Hrvatskoj se ne zaboravlja zlocesti i dvosmisleni komentar beogradskog tv-novinara Zvonka Mihajlovskog: "O mrtvima sve najbolje". Moguce da su u pijetetu prema dvojici velikih kosarkasa "proradile" nostalgije, ali to ne umanjuje znacaj iskazanog postovanja i, makar za trenutak, trijeznjenja. Pod istu stavku bi se mogao svrstati i vrlo uljudni docek u Zagrebu Dragana Kapicica i drugih beogradskih prijatelja pokojnog Krese Cosica.

Upravo pocasna vrsta uz Cosicev odar - kad su zajedno bili Delibasic, Kapicic, Dalipagic, Plecas, Tvrdic, Zorga i drugi - kao kontrapunkt eventualne predstojece utakmice u Ateni naznacuje vrijeme proslo i sadasnje. Ti igraci sto god oni mislili o sebi ili drugi o njima, postigli su mnogo igrajuci zajedno. Sad je neko drugo vrijeme kad se od suigraca postalo suparnicima. I nikakvo zlo u tome nece biti onog casa kad se shvati da suparnik ne mora biti neprijatelj. Za vjerovati je da kosarkasi to shvacaju, uostalom za tu igru je nuzan visok kvocijent inteligencije. Publika je obicno malo tromija. Sporije shvaca da "utakmicu treba odigrati vruca srca i hladne glave", kako kaze hrvatski selektor Aleksandar Petrovic. Protekle cetiri godine u krvavoj "utakmici" bilo je obratno.

GORAN VEZIC