KARLOVAC - GRAD KONVOJA BEZ PERSPEKTIVE

AIM, ZAGREB, 13.6.1995. To je kao zakon o spojenim posudama, kad god oni s druge strane udare po Karlovcu, osvecuju se Karlovcani Karlovcanima u gradu - prica Petar Mrkalj, predsjednik gradskog centra Hrvatskog helsinskog odbora. Mirni covjek, pedesetih godina, pokusava vec cetiri godine odrzati i povezati krhke konce medjuljudskih i medjunacionalnih odnosa. Pojavljuje se na delozacijama, kontaktira s policijom, odlazi na sud, obilazi nadlezne lokalne politicare. Nekadasnji novinar, koji je na pocetku sukoba jedva izvukao zivu glavu iz "krajinskog" zatvora u Glini, posvetio se cilju - mirnom zajednickom zivotu svih Karlovcana, onih koji su "stisnuli petlju" i usprkos teskocama ostali u gradu. Isprva usamljen u svojoj borbi, Mrkalj prica kako mu se danas javlja sve vise ljudi koji zele pomoci, makar i anonimno, i tako sacuvati djelic vlastite savjesti.

Jer, grad na cetiri rijeke, grad na prvoj borbenoj liniji, posjeduje takodjer i jaku "unutarnju" frontu. Broj akcija lokalnih dinamitasa u gradu i okolici gotovo da je dostigao brojku granata bacenih na grad. Opterecen prognanicima i izbjeglicama, sto domacim, sto bosanskim, opterecen cinjenicom da je 52 posto zupanijskog teritorija zaposjednuto, Karlovac ne samo da stagnira, nego nazaduje.

Posljednji incident s jacim medijskim odjekom bilo je premlacivanje Zivorada Uzelca, gradskog vijecnika i predsjednika karlovacke Akcije socijaldemokrata. On je pomalo vec veteran kad su batine u pitanju - prvi je put pretucen prije vise od tri godine na vratima svog stana, a prije toga je u zrak odletio njegov kafic u Karlovcu. Sva lijecnicka dokumentacija koja podrobnije govori o povredama je prikupljena, napadaci su identificirani, a policijska istraga, jos tapka u mraku. Kad je Karlovac u pitanju, nije prvi put.

Premlacivanja se najcesce desavaju na gradskim ulicama, cesto i pred brojnim svjedocima. Najcesci pocinitelji - nepoznate uniformirane osobe. MUP zrtvu upucuje na Vojnu policiju, a potom se, u pravilu, ne dogodi - nista. Jedan je gradjanin, srpske nacionalnosti, pretucen pred zgradom u kojoj stanuje, u blizini autobusnog kolodvora. U zapovjednistvu Vojne policije "savjetuju"" mu da ode do kolodvora, jer je pretpostavka da se pocinitelj zadrzao u nekoj od kolodvorskih kavana, te da im, ugleda li ga, odmah javi telefonom, a oni ce po dojavi doci. S prijateljem odlazi na kolodvor, prepoznaje pocinitelja, javlja Vojnoj policiji, i potom uzalud ceka njihov dolazak naredna dva sata. U medjuvremenu, pocinitelj, mirno odlazi "za svojim poslom".

Od pocetka ove godine u Karlovcu i okolici bilo je bar desetak podmetanja eksploziva. U zrak su odletjele dvije obiteljske kuce, tri poslovna objekta, nekoliko automobila. U ovim se slucajevima cini da su Srbi ili "potroseni"" ili "pirotehnicari" nastoje postivati nacionalni kljuc, jer je tek jedan unisteni automobil vlasnistvo Srbina, dok je sva ostala imovina pripadala Hrvatima. Jedna od miniranih kuca, svojina je Ivana Presecana, prvog "demokratskog" predsjednika karlovackog Izvrsnog vijeca, dok se najtragicnijim cini slucaj Josipa Popovica, Hrvata protjeranog iz Vojvodine, ciji je mukom steceni ducan mjesovitom robom zauvijek izbrisan s lica zemlje. Nesto ranije minirana je i kuca Josipa Cvitanovica, karlovackog zastupnika u Saboru.

Iako je u Karlovcu zabiljezeno mnogo sluzbenih oduzimanja stanarskih prava (takodjer i mnogo pokusaja pod tesko dokazivom i rastezljivom optuzbom za "neprijateljsku djelatnost"), delozacija u posljednje vrijeme nema. Medjutim postoji drugi problem. Nedavnim je zakonom Sabor izvan snage stavio odluke o delozacijama prognanika. Karlovacka specificnost je u tome sto meta svojedobnih upada u stanove nisu bili samo oni iz fonda bivse JNA, nego i stanovi u privatnom vlasnistvu iz kojih su vlasnici, pod prijetnjom oruzja ili fizicke sile jednostavno izbacivani. Sud u Karlovcu postupao je prilicno profesionalno i donio najmanje 30 rjesenja o delozacijama iz takvih stanova, no zbog spomenute saborske odluke one ce ostati tek mrtvim slovom na papiru.

Najdrasticniji slucaj takve, pravnim drzavama nepoznate otimacine privatne imovine je slucaj bracnog para Bosnic. Dragicu (68 godina) i Radu (83 godine) jos 29. lipnja 1992, godine iz njihovog stana izbacila je grupa naoruzanih muskaraca u uniformama HV-a. Komisija za smjestaj prognanika dala je privatni stan Bosnicevih na privremeno koristenje vojniku HV-a, prognaniku iz Slunja. Bosnicima nije bilo dopusteno iz stana uzeti ni osobne stvari, cak ni Radetove umjetne zube i Dragicine stake. Vec tri godine ovi se stari ljudi, oboje bolesni, potucaju po stanovima poznanika. Stan im, uprkos pravomocnoj sudskoj odluci nije vracen, na apele raznih organizacija za ljudska prava, gradonacelnik Karlovca, Ivan Benic, inace predsjednik komisije koja je mimo zakona, drugome na koristenje dala stan Bosnicevih, nije se udostojio niti odgovoriti.

I mnogi drugi pokusaji legalnih prisilnih iseljenja, nakon sto su donosene pravomocne sudske odluke nisu urodili plodom, zato sto npr. policija nije htjela pruziti asistenciju ili ih je okupljanjem sprecavala Zajednica prognanika Karlovca, pa cak i uz pomoc karlovackog zupana, Josipa Jakovcica, iako su za prognanike koje je trebalo iseliti bili osigurani adekvatni zamjenski stanovi.

Jedan od Mrkaljevih "slucajeva" jest i oduzimanje penzija skupini staraca koji su se u vremenu zestokog bombardiranja grada preselili kod rodjaka u inozemstvu ili druge gradove u Hrvatskoj. Susjedi, postar ili tko zna tko "cinkao" ih je mirovinskom fondu i necijom protuzakonitom odlukom, cekovi su prestali stizati. Tek nakon mnogo muka i povlacenja po sudovima uspjeli su ishoditi daljnje primanje mirovine, prica Mrkalj.

No, da se i takva, nimalo ruzicasta slika Karlovca, ipak nekom cini privlacnom, svjedoci podatak o nekoliko stotina Srba s okupiranog dijela Karlovacke zupanije, koji su, tokom operacije u zapadnoj Slavoniji, pokusali izvrsiti "proboj" preko check-pointa poljskog bataljuna UNCRO-a na Tusilovicu, ali su ih marticevci brutalno rastjerali kucama. "Karlovac bi mogao biti primjerom dobre suradnje i medjunacionalnog slaganja. Svi su u ovom gradu dosta propatili u posljednje cetiri godine, i krajnje je vrijeme da tome dodje kraj. Zupan Jakovcic je za vrijeme akcije u zapadnoj Slavoniji stalno, putem radija slao poruke na onu stranu, u kojima je isticao vladavinu prava i zakona, ustavne garancije gradjanske ravnopravnosti, i tako dalje. Ja sam ga nakon toga zamolio da u znak dobre volje Bosnicima vrati stan, a njegov odgovor jos uvijek cekam", govori nam Petar Mrkalj. "Ono sto najvise zabrinjava sve gradjane Karlovca je vrlo neugodan osjecaj nesigurnosti izazvan cinjenicom da vecina pocinitelja nedjela ili ostaje neotkrivena ili se na njihovu otkrivanju ne poduzima nista".

Karlovac prozivljava poznato prokletstvo - biti pogranicni grad u ratu. Gradom, prica se, vladaju suprotstavljeni gradjevinski lobiji, sukobljavaju se struje u vladajucem HDZ-u, koje se pak dobro razumiju kad zajedno nastoje pod kontrolu staviti lokalni radio. Mjerkaju se dosljaci i domaci, Hrvati i Srbi, izbjeglice i Unproforci. Zivi se naoko mirno, no linija fronte je samo tisucu metara od centra, pristojniji gradjani odvracaju glavu od srusenih zgrada pravoslavne crkve i eparhije. "Karlovac je grad konvoja", kaze Mrkalj, pricajuci o odlascima i prolascima JNA ljudstva i opreme, pa zatim prognanickim valovima iz Hrvatske i Bosne, pa nizovima vozila UN, zatim opet Abdicevim "Agrokomerc" teskasima... No, konvoji ekonomskog prosperiteta i stabilnosti, jos dugo nece prolaziti kroz ovaj grad.

IGOR VUKIC