ROMANSA NA RACUN BOSNE

AIM, ZAGREB, 7.6.1995. Ovih dana ministar graditeljstva Jure Radic otvorio je zgradu nove poste u Kupresu i zatim, prema ovdasnjem tisku, okrenuo najprije broj "predsjednika svih Hrvata" Franje Tudjmana. Cijelu scenu prenijela je i HTV i to, dakako, bez ijednog slova da bi u njoj nesto bilo sporno. Stovise, dojam je da ovakvi prilozi trebaju ucvrstiti uvjerenje gledateljstva da je Hrvatska komunikacijski, gospodarski i slicno, spontano vec srasla sa zapadnom Hercegovinom, ne cekajuci da joj ona i formalno pripadne.

Ovakvo izvjestavanje traje mjesecima - TV javljanja u glavni dnevnik su gotovo svakodnevna, iako su razlozi cesto banalni - tako da se time vise i ne moze ponderirati jesu li hladni hrvatsko-bosnjacki odnosi posli jos koju stepenicu dolje. Jednostavno, isto ostaje i kada dvije strane premoste neku od prepreka u realizaciji washingtonskog sporazuma (sto je u posljednje vrijeme slucaj). Posljednjih dana ipak je narusen taj sumnjivi sklad cijelim nizom narogusenih izjava iz Zagreba, najprije novoizabranog potpredsjednika Vlade Bosiljka Misetica, koji je posebni Tudjmanov savjetnik za BiH, a onda i nekih visokih drzavnih duznosnika koje se smatra neformalnim sefovima hercegovackih Hrvata (Susak). Misetic je bosnjacko inzistiranje da se sankcioniraju ratni zlocini predsjednika HDZ-a za BiH Daria Kordica i drugih herceg-bosanskih celnika, okvalificirao kao "ocit" dokaz da "Alija Izetbegovic nije u potpunosti odustao od namjere da na prepisanoj srpskoj formuli majoriteta zaradi muslimansku drzavu bez Hrvata".

Da Misetic nije uzeo u zastitu Kordica iz obicne zavicajne solidarnosti i nostalgije (sam je iz Hercegovine), vidjelo se kada je objavljen dugacki popis odlikovanja koja je Tudjman podijelio u povodu Dana drzavnosti Hrvatske. Visoka odlicja pripala su gotovo cijelom drzavnom i partijskom rukovodstvu "Herceg-Bosne", i to ce uzdizanje B-H Vandeje sigurno u Sarajevu biti shvaceno kao tezak izazov, bez obzira sto je hrvatski predsjednik "lukavo" prevenirao ljutnju Izetbegovica, Ganica i Silajdzica time sto je i njih odlikovao starohrvatskim "veleredovima" i "redovima", koji su u naramcima podijeljeni ovih dana. Izazov je utoliko veci sto se barnumska svecanost Dana drzavnosti poklopila s dramaticnim zbivanjima u BiH, kada je mozda i sto i vise ljudi izgubilo zivote u srpskim granatiranjima Tuzle i drugih gradova. Citav tjedan Hrvatska se predavala slavlju pete godisnjice drzavnosti, ne prokomentiravsi ni jednom rijecju ta zbivanja u susjedstvu, da bi tek onda Mate Granic osudio bezocne napade na civilno stanovnistvo u BiH, te zarobljavanje plavih kaciga.

I to je, medjutim, ucinjeno poslije razgovora s jednom turskom delegacijom u Zagrebu, tako da je ostao opor dojam da bi sutnja mozda trajala i duze da hrvatskom drzavnom vrhu vjerojatno nije preneseno kako tolika ravnodusnost prema formalnom savezniku uvelike izlazi iz okvira uobicajenog. No, lako se sjetiti da je upravo ovako nezainteresirano drzanje preslo u obicaj Zagreba kada god se situacija u BiH dramatizirala (posljednji put tako je bilo u vrijeme ostrih borbi u bihackom dzepu), te kada se njen opstanak dodatno dovodilo u pitanje. Ucvrstio se dojam da Hrvatska ima spremno rjesenje da se ucas uklopi u najnepovoljniji rasplet po BiH, sto se cak i ne taji. Ministar obrane Gojko Susak je nedugo nakon sto su NATO bombarderi napali vojna spremista nedaleko Pala mirno izjavio da je sada prvenstveni zadatak Hrvata ocuvati dijelove BiH koji im pripadaju, i to u "svakoj verziji" koja prevlada.

Koliko je to realno, to je druga stvar, jer ono sto manje-vise otvoreno prizeljkuje Zagreb - da se B-H Federacija pripoji Hrvatskoj, a onda "Republika Srpska" moze, ako hoce, i u izravnu integraciju sa Srbijom - sve ocitije ne moze proci. Postaje, naime, izvjesno da ce medjunarodni sponzori B-H krize odbiti izravne apetite iz istocnog i zapadnog susjedstva i pokusati ih "omadjijati" i amortizirati visokom autonomijom, ali unutar BiH. U takvoj situaciji Hrvatska nastoji zadrzati preimucstvo formalnog saveznistva sa Sarajevom, ustanovljenog washingtonskim sporazumom, i suprotstavlja se da se BiH na isti nacin poveze sa susjedom s druge strane Drine. Pro tome se alarmira najprije svoju javnost, ali i sve druge koji od toga zaziru, da to trasira put k obnovi Jugoslavije (posljednje takvo upozorenje izrekao je za proteklih svecanosti u Zagrebu Tudjman, sto je bilo i jedino spominjanje BiH).

Treba podsjetiti da i na Palama u posljednje vrijeme odbijaju opciju izravnog povezivanja s Beogradom, trazeci iz sve vidljivijih razloga da "Republici Srpskoj" najprije bude priznata drzavna samostalnost. Tako je vjerojatno da se Tudjman uzdaje da bi Karadzic, ako politicki prezivi rat s NATO-om, mogao mozda u tome uspjeti i tako doci do dobiti od koje bi dio zavrsio u hrvatskom dzepu. Ova diskretna bliskost s Palama prosla je zimus i kroz izrazito srdacnu fazu, kada su se u zagrebackim kuloarima raspredale price o tajnom posjetu jedne paljanske delegacije Zagrebu. Pritom je, pricalo se, dogovoreno da se dvije strane sporazumno namire u Bosni i Hercegovini, i to tako da bi se teritorijalni dobici Zagreba namakli u Hrvatskoj (spominjano je amputiranje dijelova "Republike Srpske Krajine"), a dobici Pala u samoj Bosni. Sudeci po novijim zbivanjima, nagadjanja o toj spektakularnoj trampi teritorija se ne obistinjuju (ako je zapadna Slavonija dogovorno predana u hrvatske ruke, ne vidi se cime je to kompenzirano Karadzicu, osim ako ratna "sreca" odjednom ne posluzi Srbe u koridoru).

No, ovih je dana Borislav Mikelic potvrdio da su Paljani stvarno bili u Zagrebu, tako da je u glasinama o tome ocito tocno barem toliko da je dogovor pokusan, ali da barem zasad nije dao ploda. Glavna smetnja moglo bi mu biti to sto Pale i Zagreb slijede dva potpuno razlicita obrasca ponasanja na medjunarodnoj sceni. Pale ne prezaju od bukackog potkopavanja i rusenja medjunarodnog konsenzusa o BiH, dok Zagreb naprotiv zeli ostaviti dojam krotkog pitomca medjunarodne zajednice koji prvi prihvaca sve njene odluke (mada se poslije mahom toga ne drzi). Zato izgleda vjerojatnije da bi se Zagreb ubuduce opet okrenuo Beogradu i izravnom pogadjanju s njim, o cemu bi mogla govoriti nesto neocekivana indiskrecija inace djevojacki zatajnog Akashija, koji je ovih dana izjavio da su UN-u poznati cesti kontakti koje je Tudjmanov osobni povjerinik Hrvoje Sarinic imao sa srbijanskom stranom.

No, ni eventualna nova romansa izmedju Zagreba i Beograda nece vjerojatno biti bez svojih iskusenja. Milosevic je vec toliko zahladio odnose s Palama da bi vjerojatno bio spreman i osjetnije zrtvovati drzavotvorne apetite "Republike Srpske" samo ako zbog toga ne bi imao problema kod kuce. S druge strane, Tudjman i danas jedva da ogranicava herceg-bosanske maksimaliste, i kako sada stoji mogao bi cak postati pretezak partner Milosevicu. Kao sto je prethodno Karadzic postao njemu.

MARINKO CULIC