CRNA GORA: SANKCIJE, TRI GODINE POSLIJE

Dugo putovanje u noc

Podnaslov: Slijedeci poslusno Srbiju u njenom pohodu ka "drzavi svih Srba", Crna Gora je za kratko vrijeme unistila vlastitu privredu, gradjane uvukla u bijedu, izgubila svoj medjunarodni ugled. Nagrada za lojalnost - dostojanstveno trpimo sankcije

tekst:

Savjet bezbjednosti je napokon bio jedinstven: 30. maja

1. godine usvojena je rezolucija Ujedinjenih nacija broj 757. kojom su prema Srbiji i Crnoj Gori uvedene sankcije medjunarodne zajednice. Svijet je blokirao srpsko-crnogorsku federaciju, rezim i narod u njoj. Dan ranije, predsjednik Srbije Slobodan Milosevic, negirao je bilo kakvu vrstu agresije prema Bosni. Srbija, barem zvanicno, nije bila u ratu. Milosevicevo pismo ostalo je bez odjeka.

Neposredan povod i uzrok sankcija, kako je glasilo zvanicno saopstenje, bila je "srpska agresija na medjunarodno priznatu drzavu Bosnu i Hercegovinu". Odluka je bila jednoglasna, cak su i nase uzdanice - Rusi i Kinezi - glasali za uvodjenje sankcija. Srpsko - crnogorska federacija za kratko vrijeme svog postajanja usla je na velika vrata na istorijsku pozornicu - prvi put u dosadasnjoj praksi Ujedinjene nacije su prema jednoj evropskoj zemlji uvele rigorozne kaznene mjere.

Iako dugo najavljivane, sankcije su podjednako sokirale i narod i vlast. Jer, samo par dana prije nego sto ce Savjet bezbjednosti izglasati odluku o uvodjenju sankcija protiv Srbije i Crne Gore, Vladislav Jovanovic je u Skupstini Srbije vizionarski ocijenio znacaj dokumenta koji je pripremala medjunarodna zajednica. "Rec je o protokolarnom dokumentu kome ne treba pridavati suvise vaznosti", tjesio je poslanike dvostruki ministar inostranih poslova. A crnogorski premijer Milo Djukanovic, govoreci na sjeveru Crne Gore, u Savniku, pred majske savezne izbore, ironicno je prokomentarisao najavu uvodjenja sankcija. "Sankcije su ocjnicki korak nash neprijatelja", porucio je Djukanovic u nadi da ce medjunarodna zajednica ustuknuti.

No, izbora nije bilo - zivot pod sankcijama bio je pred nama. Dugo su se predstavnici vlasti borili da ocuvaju sliku kako nam "nepravedne i nicim zasluzene sankcije", u stvari, ne mogu nauditi. Cak je predsjednik Savezne vlade dr Radoje Kontic drzavnicki mudro zakljucio da je cin zavodjenja sankcija "na izvjestan nacin i cin priznavanja SRJ". Logika je jasna - kad su sankcije vec uvedene, treba gradjanima pokazati istrajnost politike drzavnog i politickog vrha i neunistivost domace privrede. "O kolapsu privrede ne moze biti ni govora", tvrdio je optimisticki, juna 1992. godine, Radoman Bozovic, predsjednik srpske Vlade i tadasnji predavac na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Politicki saveznik SPS-a, cetnicki vojvoda Vojislav Seselj, zakljucio je da su "sankcije pocetak kraja Ujedinjenih nacija". Kao da optimizma nije bilo u dovoljnoj mjeri, vodj svih Srba, Slobodan Milosevic, jula 1992. godine ukazace na najnovije pravce razvoja: "Najsiri slojevi stanovnistva su ispoljili patriotsku svijest u shvatanju nepravednog pritiska na Srbiju. I privreda treba da shvati sankcije kao svojevrstan izazov".

Drzavni mediji svojski su se potrudili da prikazu da je "stanje redovno". Predsjednik Srbije je, pracen kamerama, otkrivao do tada nepoznata naftna nalazista sirom Vojvodine, a za njim su drzavni privrednici horski objavljivali privredne podvige svojih kolektiva. Slavodobitno su otvarani novi povrsinski kopovi rudnika, promovisane brze pruge sirom zemlje Srbije, u Crnoj Gori su svecano, uz prisustvo uglednih drzavnih gostiju, otvarane telefonske centrale, seoski putevi, nove linije za izradu cigareta. Prosto smo bili ubijedjeni da nam Zapad zavidi na nasoj postojanosti.

Ipak, svodjenje racuna na kraju prve godisnjice sankcija pokazalo je porazavajuce rezultate otpornosti domace privrede. Drzavni sverc preko Albanije i Rumunije nije mogao nadomjestiti regularne uslove poslovanja. Zato se otpocelo sa gatanjem o skorom kraju nepravednih sankcija. "Sankcije svakako nece biti ukinute sljedece nedjelje", vizionarski je procijenio, januara 1993, "otac nacije" Dobrica Cosic, tadasnji predsjednik SRJ. Njegov nasljednik Zoran Lilic je, pola godine kasnije, nagovijestio da su "i zemlje koje su uvele sankcije protiv SRJ pocele da uvidjaju da je blokada apsurd". U tom duhu je zakljucio, nesto kasnije, i predsjednik Crne Gore Momir Bulatovic nagovjestavajuci, juna

1. godine, da "ima indicija da ce sankcije biti skinute krajem ljeta". Kada je programom ekonomskog preporoda gospodina Dragoslava Avramovica ulivena nada gradjanima da privrednog kolapsa ipak nece biti, novopecena politicka zvijezda, veliki monetarni mag, dopustio je sebi da se malo oproba u prognozama. "Sankcije nece potrajati duze od tri mjeseca", potvrdio je Avramovic, sredinom prosle godine.

Cijena sna o ujedinjenju svih Srba postajala je sve veca i veca, zivot obicnih gradjana gotovo nepodnosljiv. Otpocela je intenzivna, gotovo svakodnevna, pisanija Butrosu Galiju. Predsjednik Savezne vlade dr Radoje Kontic oborio je rekord Branka Kostica u broju odaslanih poruka Generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija. Povremeno bi se pismom oglasio i Zoran Lilic. Medjutim, otpisa iz Savjeta bezbjednosti nije bilo. Pocele su iz Crne Gore, od zvanicnih organa, stizati alarmantne vijesti da "pod sankcijama nema zivota" (M. Djukanovic). Pesimisticke vizije neprimjerene dotadasnjem stepenu patriotizma. Da bi sprijecio nepotrebni i opasni defetizam, Slobodan Milosevic je (maja 1994) podsjetio na izdrzljivost ovdasnjeg zivlja. "Mi ne mozemo da budemo blokirani. Mozda za hiljadu godina embargo moze da ima efekta, ali za nekoliko godina? To je nista", efektno je zakljucio Milosevic.

Poslije tri godine izopstenja iz medjunarodnih tokova privreda Srbije i Crne Gore je, prakticno, na izdisaju. Drustveni proizvod je duplo manji u odnosu na predratnu 1989. godinu. Metaloprivreda i masinogradnja od zavodjenja sankcija koriste svega 10 do 15 odsto raspolozivih kapaciteta. Gubitak elektroprivrede Srbije i Crne Gore dostize oko tri milijarde diinara. Vise od 60 hiljada srpskih i crnogorskih preduzeca (od ukupno 144 hiljade) uopste nije predalo zavrsni racun za proslu godinu. Vise od 50 hiljada preduzeca nije imalo nikakav promet za proslu godinu, a oko 17 hiljada je podnijelo prazan racun. Direktne stete sankcija, zvanicno je procijenjeno, su oko 55 milijardi dolara, a indirektne stete se ocjenjuju na oko 150 milijardi dolara. Stete crnogorske privrede se, prema izjavi premijera Djukanovica, procjenjuju na oko 5,6 milijardi dolara. Prema procjeni Ekonomskog instituta iz Beograda u slucaju da sankcije budu ukinute pocetkom 1996. godine drustveni proizvod Srbije i Crne Gore bi se tek 2005. godine primakao na jedan - dva procenta onom ostvarenom 1990. godine, u doba Ante Markovica.

"Direktne stete za Crnu Goru od sankcija Savjeta bezbjednosti su ogromne. Ako se ima u vidu podatak da je sada koriscenje pojedinih krupnih kapaciteta u Crnoj Gori od 5 do 50 odsto, onda je jasno da su posljedice katastrofalne. Sankcije su se najvise odrazile na pomorsku privredu koja je svoje usluge efektuirala u devizama, jer je rad obje pomorske kompanije stao, a to je godisnji prihod od 80 - 100 miliona dolara. Brodogradiliste Bijela i Luka Bar su prakticno ostali bez ikakvog posla. Sa velikim teskocama radi Zeljezara u Niksicu, Kombinat aluminijuma u Podgorici, elektro industrija "Obod" Cetinje i masinci "Radoja Dakica" u Podgorici. Ovi kolektivi rade sa manje od 50 odsto kapaciteta, a bitno uticu na industrijsku proizvodnju u Crnoj Gori. Osim toga, turisticka privreda kao prioritetna grana Crne Gore nema mogucnosti da privuce strance te se time umanjuju devizni prihodi Republike", nabraja posljedice sankcija predsjednik Privredne komore Vojin Djukanovic.

"Privredne grane koje ne zavise mnogo od uvoza, kao sto su Elektroprivreda, drvna i prehrambena industrija, pa i tekstil, manje - vise dobro ostvaruju planirane obime proizvodnje. Zbog sankcija sve uvozne repromaterijale i energente moramo placati po daleko vecim cijenama. Sankcije su uticale prije svega na nizak standard zaposlenih; velik je broj radnika koji trenutno nemaju posla; tehnoloski se zaostaje, jer se sva amortizacija mora prelivati u licne dohotke zaposlenih i onih koji trenutno nemaju posla", istice predsjednik Privredne komore.

Crna Gora placa ogromnu cijenu saveznistvu sa Milosevicevim rezimom. Da crnogorsko rukovodstvo nije moglo okrenuti ledja Milosevicu, svom idejnom i politickom mentoru, decidno je objasnio, u vrijeme uvodjenja sankcija, tadasnji crnogorski ministar inostranih poslova Nikola Samardzic: "Rekli smo: kako Srbiji tako i nama. Nijesmo je mogli ostaviti na cjedilu. Tako po treci put u ovom vijeku postupa Crna Gora. Sudbina nam je zajednicka, od nje, izgleda, ne mozemo pobjeci". Slijedeci poslusno Srbiju na njenom pohodu ka "drzavi svih Srba", Crna Gora je za kratko vrijeme unistila vlastitu privredu, gradjane uvukla u bijedu, izgubila medjunarodni ugled... A nagrada za lojalnost nije mala - zajednicki, dostojanstveno trpimo sankcije.

Drasko Djuranovic AIM Podgorica

BOX: Dr Zarko Korac, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu

Varvarizacija drustva

• Tri godine sankcija, zivota u getu, konfrontiranja prema medjunarodnom okruzenju uticali su na gubljenje realne slike o okruzenju?

KORAC: Analiza stvarnih posledica trogodisje izolacije SR Jugoslavije ce se tek izvrsti jednog dana, ali je danas svakako jasno da je doso do dramaticih promena u drusvu i u svesti najvecg broja ljudi. Na politicom planu, vlasti su ojacle jer im je ponudjena idealna prilika da se pokazu kao jedini zastupnici nacionalnih interesa. Ono sto vlasti u Srbiji i Crnoj Gori inace karakterise, a to su antidemokraticnost i latentni totalitarizam, dovelo je do sistemske izgradnje jednog antiliberalnog sistema vrednosti, koji dobro placeni propagandisti preko medija neprekidno sire. Zatvaranjem SR Jugoslavije i njenim getoiziranjem prekinuta je normalna razmena ideja sa svetom. Celokupno drustvo se varvarizovalo i dovoljno je pogledati samo reakcije gradjana na televizijski prikaz vezanih pripadnika Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, pa da se svako uveri da vise nikakvi stvarni moralni kriterijumi ne postoje. Razbojnici i lopovi promovisani su u nacionalne heroje, a zlocini paravojnih jedinica proglasavaju se za herojske odbrambene akcije patriota.

• Taj sunovart moralnih principa koji pominjete je, cini se, najpogubnija posljedica citavog ovog uzasa?

KORAC: Kao u nekakvoj tragicnoj farsi, kukavice postaju hrabri ljudi, zlocinci - junaci, a sovinisticki ostrasceni knjizevnici i popovi - plemeniti borci za prava svog naroda. Ali, ono sto je najgore, u drustvu je stvoren citav sistem paranoidnih ideja o tome da postoji velika zavera ciji smo mi centar. Taj sistem ideja sluzi da opravda nasu neshvatljivu netolerantnost i mrznju prema svom okruzenju i svim neistomisljenicima. Patologija je zaista duboka: umesto da postavimo pitanje zbog cega smo dosli u konflikt sa citavim svetom, nama konflikt sluzi kao potvrda velike sopstvene vrednosti i specijalne istorijske misije ("nebeski narod"). Svakodnevni govor je do te mere natopljen iracionalnim pa se i najveca laz prihvata kao istina ukoliko sluzi da potvrdi fantasticnu tezu o tome da smo samo mi plemeniti i dobri, a svi oko nas zli, bezvredni i neprijateljski prema nama nastrojeni. Stvorena je nova nauka - nacionalna paraistorija, koja je mnogo vise izraz nase patologije nego stvarnog uvida u nase mesto u svetu i nase interese. Stoga nije slucajno da imamo toliko psihopata na javnoj sceni, a da se pristojni i posteni ljudi povlace, potpuno rezignirano cekajuci da sve ovo prodje. Na srecu, postoji dovoljno ljudi koji su spremni da govore istinu bez obzira na cenu i oni su klica jednog buduceg drustva koje ce moci s punim pravom da se nazove normalnim.

D. Dj.