PISCI U SPORU

HRVATSKIM SLOVOM NA HRVATSKI PEN

Ili: kako su se odnosi izmedju dviju skupina knjizevnika spustili na toplinu apsolutne nule

AIM, ZAGREB, 4.6.1995. Kada je Drustvo hrvatskih knjizevnika prije nesto vise od mjesec dana pokrenulo tjednik za kulturu "Hrvatsko slovo" i za glavnog urednika odabralo Dubravka Horvatica, znalo se da ce se na njegovim stranicama prije ili kasnije naci i kakav napad na "Vijenac", dvotjednik Matice hrvatske za knjizevnost, umjetnost i znanost, odnosno na konkurentsku spisateljsku grupu na celu sa Slobodanom Prosperovim Novakom. Napetost izmedju dviju skupina pisaca nije od jucer, a kulminirala je u prosincu prosle godine potpisima 27 pisaca pod peticijom u kojoj se trazila ostavka uprave Hrvatskoga centra P.E.N.-a na celu s predsjednikom S.P. Novakom, zbog predlaganja rezolucije na sastanku Medjunarodnoga P.E.N.-a u Pragu.

Polemicki odjeci te rezolucije, koju se nazivalo "sramotnom", a hrvatsku delegaciju optuzivalo cak za izdaju domovine, jos se nisu sasvim stisali u intelektualnim krugovima, a ni animoziteti nisu splasnuli. Jedan od rezultata takvoga stanja je i izostajanje nekih knjizevnickih velicina sa suradnickoga popisa "Vijenca", te stalni napadi zajapurenih domoljuba na taj list zbog njegovih kriticki intoniranih tekstova. "Hrvatsko slovo", dakle, imalo je biti nesto poput "drzavotvornog odgovora" u podrucju kulture, i u svojim je tekstovima i kolumnama zagovaralo takvu orijentaciju, otvoreno ili implicite polemizirajuci sa stavovima kruga oko "Vijenca".

U petome i sestome broju, s datumima od 26. svibnja i 2. lipnja, "Hrvatsko slovo", medjutim, upusta se u uredjivacku inovaciju, cije je posljedice zasad moguce samo osnovano pretpostaviti. Objavljuje, naime - i to bez ikakva objasnjenja, komentara, ili popratne biljeske - korespondenciju koja ne pripada ni toj novini, ni Drustvu hrvatskih knjizevnika. Iskoristivsi spretno inace ne osobito srdacno sustanarstvo Drustva hrvatskih knjizevnika i Hrvatskoga centra P.E.N.-a na istoj zagrebackoj adresi, na Trgu bana J. Jelacica 7, te cinjenicu da je objema udrugama zajednicki telefaks, "Hrvatsko slovo", bez konzultacije i dopustenja, pod indikativnim naslovom "Sto to radi P.E.N.?", oba puta u vrhu druge stranice, objavljuje najprije kratko pismo sto je 22. svibnja iz Londonske centrale P.E.N.-a poslano u Zagreb i u kojem se Hrvatski P.E.N. "podsjeca na rezoluciju Vaseg Centra koja je prihvacena u Pragu" i mole dodatne informacije, "ili faksom ili na Bledu" (na medjunarodnoj konferenciji o piscima i knjizevnosti danas, op. a.), kako bi se moglo odgovoriti na dopis Srpskoga centra P.E.N.-a s potpisom Predraga Palavestre. Taj se dopis prilaze, a i "Hrvatsko slovo" ga, naravno, objavljuje.

U pismu iz Beograda stoji da "Srpski P.E.N. centar izrazava duboku zabrinutost zbog posljedica napada hrvatskih vojnih formacija na srpsko civilno stanovnistvo u zasticenim podrucjima Zapadne Slavonije, kao i zbog neinteligentnih osvetnickih djela lokalnih Srba", te da je njegova "zabrinutost uvecana time sto su izvjestaji o dogadjajima krajnje kontradiktorni, te ukazuju da umijesane strane stavljaju istinu u sluzbu propagande, dok su tisuce neduzne djece i bespomocnih ljudi brutalno ubijani i prisiljavani da napuste svoje domove". Stoga Srpski centar trazi pomoc Medjunarodnoga P.E.N.-a, "kako bismo doznali punu istinu o dogadjajima koji su rezultirali novim valom izbjeglica u bivsoj Jugoslaviji i etnickim ciscenjem obicno sotoniziranog srpskog naroda".

Nastavivsi napeti serijal o prepisci i u sljedecem broju, "Hrvatsko slovo" ovoga puta poseze za izvorom s telefaksa Matice hrvatske, odakle je Slobodan Prosperov Novak 26. svibnja, po povratku s puta, poslao u London svoj odgovor Ronaldu Harwoodu i Alexandreu Blokhu. Medju ostalim, u pismu se kaze i to da je S.P. Novak "zaista zaprepasten sto g. Palavestra ignorira nasu prasku rezoluciju o uzajamnim kontaktima. Zasto nije pisao izravno nama i pitao nas za informacije s kojima raspolazemo? Znaci li to da Srpski P.E.N., iako je njihov delegat u Pragu prihvatio nasu rezoluciju, nas ne priznaje? Rado bih na njihova pitanja odgovorio direktno, a ne preko drugih. Nadam se da shvacate moje glediste".

Ono sto, pak, novinara takodjer "zaista zaprepascuje" jest nemila cinjenica da je redakcija "Hrvatskoga slova" postupila kao da u kratkom Novakovu pismu naprosto ne postoji i ova recenica: "Vjerujem da cete shvatiti Verino pismo kao potpunu informaciju za Vas". (pismo Vere Cicin-Sajn, glavne tajnice Hrvatskoga centra P.E.N.-a, kojoj je dopis iz Londona bio i upucen, op.a.). Kako to da u "Hrvatskom slovu" nisu osjetili potrebu sasvim kompletirati svoj mali dossier o "sumnjivcima" iz P.E.N.-a, koji se, eto, opet, sada po Bledu i Ljubljani, odvise srdacno druze s kojekakvim strancima i potpisuju tko zna kakve rezolucije?

A upravo je to pismo od 23. svibnja, koje uz Veru Cicin-Sajn potpisuje i Vlado Gotovac (i ono sasvim sigurno dostizno, istom metodom kao i ostala), onaj kljucni element koji dijeli tendencioznu i zlocestu informaciju od cjelovite i objektivne, da ne kazem istinite. U tom se poduzem odgovoru, naime, predsjednika Harwooda i tajnika Blokha obavjestava da se u Zapadnoj Slavoniji "postuju ljudska prava i da se sa srpskim stanovnistvom postupa na civiliziran nacin", da se Tadeusz Mazowiecki takodjer sprema u obilazak tog podrucja i predlaze se da "jedna delegacija clanova P.E.N.-a - iz drugih zemalja, ukljucujuci i srpske clanove, nakon konferencije na Bledu, posjeti to podrucje, odn. gradove Pakrac, Lipik, Gradisku, Jasenovac i sva sela, kako bi vlastitim ocima vidjela kakva je ondje situacija". Posebno se istice da je Vlado Gotovac posjetio to podrucje ve} 7. svibnja, i to "ne kao predstavnik oporbene liberalne stranke, niti kao clan Hrvatskoga Sabora, niti kao predsjednik najstarije nacionalne kulturne ustanove - Matice hrvatske, nego jednostavno kao pisac i kao pojedinac koji mari za gradjanska prava i za sve gradjane Hrvatske".

O rezultatima Gotovceva posjeta kaze se: "Vratio se iz Lipika, Pakraca, Okucana i Gradiske posvema uvjeren da nase novine i televizijski izvjestaji nisu pretjerali kad su izvjescivali o civiliziranom postupku s preostalim stanovnistvom ondje. Razgovarao je sa Srbima (u cetiri oka) i nije nasao nikoga tko se tuzio, osim jedne zene koja se tuzila da joj je hrvatska policija u kuci trazila oruzje i nasla prilicnu zalihu bombi (a ona kaze da nema pojma tko ih je sakrio u njezinoj kuci)." Daju se i dodatne iscrpne obavijesti o medicinskoj pomoci, mirovinama, izdavanju isprava (ukljucujuci hrvatske putovnice), izrazava zelja da Srbi koji su tamo zivjeli i imali svoje kuce tamo i ostanu, ali da je zasad samo nesto vise od 1000 osoba zatrazilo hrvatsko drzavljanstvo, dok ih je mnogo vise otislo, "posebice oni koji su imali ili svoje sinove u srpskim paravojnim jedinicama ili dijelove svojih obitelji koji zive drugdje pod srpskom komandom. Takodjer su otisli oni koji izvorno nisu bili iz Hrvatske nego su u to podrucje dosli nakon sto su Hrvati 'etnicki ocisceni' i bili prisiljeni otici 1991. godine", a takvih je bilo oko 14000, sto se takodjer spominje, kao i to da su hrvatske kuce sve porusene, a da u akciji hrvatske policije srpske nisu ni taknute.

Na kraju tog za "Hrvatsko slovo" ocito sasvim nezanimljivog pisma, kaze se jos da su "Srbi koji zive u Hrvatskoj imali priliku cuti pozive i izjave hrvatskih vlasti kako se nemaju cega bojati te da svatko (osim ratnih zlocinaca) ima sva prava kao i svi gradjani Hrvatske. Vrijeme mora potvrditi da vlasti to doista jamce."

Pismo se potkrepljuje Hininim izvjescima o pozitivnim ocjenama EU promatraca, tekstovima stranih novinskih agencija, izjavama duznosnika U.N. o postivanju ljudskih prava, izjavama veleposlanika u Hrvatskoj, te jos jednom predlaze da i P.E.N. posalje svoje clanove da posjete Zapadnu Slavoniju.

Hoce li do toga doci, znat ce se kada 3. lipnja zavrsi sastanak pisaca na Bledu. O toj mogucnosti, medjutim, kao i o mnogim drugim cinjenicama iz tudje korespondencije, "Hrvatsko slovo" propustilo je obavijestiti svoje citaoce.

Zato nije iskljuceno da ovaj "uredjivacki pothvat" u dva nastavka dobije jos koji, za koje bi piscima mogao kao neophodna literatura zatrebati i Krivicni zakon Republike Hrvatske, gdje se vrlo precizno govori primjerice o kleveti (cl. 71) ili o tajnosti tudje poste (cl. 54). Ugodno citanje!

MERI STAJDUHAR