ONE MAN SHOW

AIM, ZAGREB, 2.6.1995. Dok su gotovo sve svjetske radio i TV stanice prve minute svojih informativnih emisija posvecivale zbivanjima u i oko Bosne i Hercegovine na hrvatskoj dalekovidnici i krugovalima te dramaticne vijesti nalazile su mjesto u sredini ili pri kraju dnevnika, kao da je rijec o nekoj udaljenoj zemlji koja se ovdasnju politiku maltene ne tice. Udarna mjesta u hrvatskim medijima bila su rezervirana za Hrvatsku samu, za dogadjanja vezana uz petu godisnjicu hrvatske drzavnosti. Preciznije receno slavio se 30. svibanj, datum kada se 1990. godine sastao prvi visestranacki Sabor, pa je tako Hrvatska, vjerojatno, jedina zemlja na svijetu koja je pobjedu jedne stranke na izborima proglasila i svojim Danom drzavnosti. Hrvatski politicari vole se hvaliti s tisucljetnom hrvatskom drzavnoscu, ali ipak nisu odolili iskusenju svake aktualne vlasti, pogotovo ako je ona uz to i revolucionarna da povijest pocne brojati od sebe. Ali, ako se i to prihvati kao djecja bolest nove demokracije zasto onda kao Dan drzavnosti nije odabran recimo 22. prosinca 1990., kada je usvojen novi Ustav; 20. svibnja 1991. kada je odrzan referendum o osamostaljivanju; 8. listopada 1991. kada su donesene odluke o prekidu svih veza sa Jugoslavijom; ili 22. svibnja 1992. kada je Hrvatska primljena u Ujedinjene nacije? No, tako je kako je. Tako su odlucili HDZ i njen predsjednik dr. Franjo Tudjman koji je i po cijenu odricanja od tisucljetnog kontinuiteta zelio jasno naglasiti tu prelomnu tocku.

Formalno tri dana, a stvarno duze, trajalo je obiljezavanje pete godisnjice hrvatske drzave, a za sve to vrijeme tesko se bilo oteti dojmu da se radilo o jednom velikom one man show u stilu vec vidjenog. Sve je bilo prepuno pompe i drzavnog kiceraja u cemu je sredisnja figura bio, naravno, dr. Franjo Tudjman, kojem je Sabor dodijelio cak devet najvisih hrvatskih odlikovanja, a prvi put se pojavio i u uniformi Vrhovnika, odori namijenjenoj vrhovnom zapovjedniku oruzanih snaga.

Tudjman, koji sada, uz predsjednicku, ima jos tri lente, debelo se oduzio svojim stranackim kolegama dodijelivsi im na tisuce odlikovanja, ili, kako se oni sluzbeno zovu, veleredova i redova. Naime, vec letimican pogled na dugacke liste odlikovanih pokazuje da ih je vrlo malo izvan HDZ-a, pa, naravno, nije nikakvo cudo da se na tom dugackom popisu zasluznih nije naslo mjesto za Stipu Mesica, Josipa Manolica ili Slavka Degoriciju, jer oni su po misljenju Vrhovnika izdajnici bez obzira sto su u prvim godinama hrvatske drzave obavljali najvise funkcije. Nije iznenadjenje ni to sto nitko iz opozicije nije zasluzio neku od ovih znacaka i znackica. Naslo se mjesta tek za kojeg istaknutog knjizevnika, kao sto su, recimo, Ranko Marinkovic, Petar Segedin ili Vjekoslavi Kaleb; za po kojeg privrednika, nesto novinara i sportasa, ali i za miss Hrvatske Branku Bebic. O kakvoj se poplavi odlicja radi mozda najbolje govori podatak da je Spomenicu domovinskog rata dobilo cak 640 novinara i pripadnika tehnike radija i televizije. Vecinom su to ljudi koji nisu ni omirisali frontu, pa stoga ovaj cin ima prvenstveno karakter diferencijacije.

Uostalom svoju tezu o 40 posto neprijatelja unutar Hrvatskog novinarskog drustva Tudjman je pokazao izborom novinara i glavnih urednika koje je pozvao na razgovor uoci Dana drzavnosti. Bio je to neki njegov spisak na kojem nije bilo predstavnika "Novog lista", "Globusa" i nekih drugih znacajnih redakcija, ali zato su bili pozvani Ivan Tolj i Zlatko Canjuga, prvi kao glasnogovornik Hrvatske vojske i urednik njenog glasila, a drugi kao tajnik HDZ-a i urednik preimenovanog stranacko tjednika "Drzavnost".

Medju odlikovanima naslo se i nekoliko stranih drzavnika, preciznije receno onih iz Republike Bosne i Hercegovine, Federacije BiH, ali i iz "Hrvatske Republike Herceg-Bosne": Alija Izetbegovic, Kresimir Zubak, dr. Ejup Ganic, Muhamed Sacirbey, Jadranko Prlic, Haris Silajdzic, Mile Akmadzic, Ivan Bender, Mijo Tokic, Dario Kordic. Zamjetno je da ni jedno odlicje nije dodijeljeno ni jednom strancu van BiH, iako bi Tudjman sasvim sigurno rado da ih uruci Kohlu, Gensheru, Papi, Mocku ili Clintonu. Ocito je da nitko od njih nije pokazao volju da se prikljuci ovoj saradi.

Hrvatska je dobila i prvog stozernog generala, sto je najvisi cin u vojsci. To je dosadasnji general zbora Janko Bobetko, a u visa zvanja promaknuto je jos pet generala, a dobila je i sest novih medju kojima i Miroslava Tudjmana.

Bila je ovo jos jedna prilika za jos jednu predsjednikovu Poslanicu u kojoj je analiziran predjeni petogodisnji put i dana prva analiza raspada Jugoslavije koja pretendira na znanstvenost. Uz mnostvo proizvoljnosti i naknadne pameti, zamjetan je bio Tudjmanov trud da rehabilitira NOB i posebno Tita, a sve u sluzbi ideje o pomirenju Hrvata. To isto ponovilo se i na velikoj vojnoj paradi (mimohodu) sto je u utorak odrzana na zagrebackom jezeru Jarun. Tako su se u jednom od takozvanih povijesnih podesalona nasli domobrani iz NDH i partizani, ali jedino oni nisu imali zastavu, jer valjda je i Tudjmanu bilo jasno da bi bilo tesko pomiriti crvenu zvijezdu sa Pavelicevim stijegom. Hrvatska je tako i dalje jedina zemlja koja sebe, makar sluzbeno i protokolarno, smatra zemljom pobjednicom iz Drugog svjetskog rata cije ratne zastave iz tog doba nisu ugledale dana vec pet godina.

Sve drugo na mimohodu bilo je u vec vidjenom stilu, ukljucujuci strojevi korak koji je identican onom bivse JNA, pa do sluzbenog spikera Mladena Trnskog, poznatog po tome sto je u bivsem rezimu uredjivao emisiju "Dozvolite da se obratimo" i bio zaduzen za pracenje JNA. Ali to ne znaci da se parada nije ocekivala sa velikim zanimanjem (po sluzbenim procjenama na Jarunu se skupilo oko 100.000 ljuda) i da se nije imalo sto vidjeti. Bila je to smotra sadasnje spremnosti i opremljenosti Hrvatske vojske, koja je po mnogim procjenama, ukljucujuci strane vojne atasee, u ovih pet godina i pored embarga izrasla u respektabilnu snagu. Najvise odusevljenja izazvalo je pojavljivanje eskadrile od 18 MIG-21, osam helikoptera MI-24 i "Degman", te citavog niza raketnih sistema od kojih se posebno izdvaja IB-94 uragan, koji ima domet od cak 380 kilometara. I sluzbeni spiker je prolazak te ogromne rakete prokomentirao rijecima da je od milja zovu "Beogradjanka". Parada je zavrsena pjesmama bez ratobornog naboja, jer kako rece i sam Trnski ova parada ponajprije ima za cilj odvracanje od pokusaja da bilo tko ponovo pokusa napasti Hrvatsku.

Jarunski mimohod imao je izuzetan propagandni ucinak, a i jasnu poruku, te pokazao da se znacajno promjenio vojni odnos snaga na Balkanu, ali i politicki unutar same Hrvatske. Jer, posto je potpuno jasno koja stranka drzi u svojim rukama vojsku i policiju, obavjestajne sluzbe i medije, onda je jasno kako tezak posao stoji pred opozicijom koja ce pokusati srusiti HDZ i preuzeti vlast. Tudjman je za svo ovo vrijeme slavlja jasno dao do znanja da to nece ici lako, niti ce to dopustiti pa makar se sluzio i sredstvima koja nisu primjerena parlamentarnoj demokraciji. Prisjetimo se i JNA je bila vojska kojoj je glavna zadaca bila obrane zemlje, pa ipak nije prezala od toga da se stavi na samo jednu stranu i preko noci od jugoslavenske postane srpska.

Tudjman u svakom slucaju moze biti zadovoljan, sto je i pokazivao na svakom koraku i u svim prilikama, osim sto su mu potpuno veselje pokvarili nogometasi "Hajduka". Na prepunom maksimirskom stadionu pobijedili su Tudjmanovu "Croatiu" (bivsi "Dinamo", pa potom "HASK Gradjanski") sa 1:0 (u Splitu je bilo 3:2 za "Hajduk"). Mozda je to malo, ali ipak ne mora bas uvijek biti kako Otac nacije zeli ili zahtijeva. Ima li u tom bizarnom podatku neke nade?

GOJKO MARINKOVIC