IMA LI BOSANSKOHERCEGOVACKI RAT POBJEDNIKA?
RZANJE TROJANSKOG KONJA
AIM SARAJEVO, 19.05.95 "Rat u BiH ne moze imati pobjednika" - jedna je od najcesce izricanih tvrdnji, kako od strane medjunarodnih posrednika, tako i odnekih domacih politicara. Narocito onih koji bi, barem za vanjsku upotrebu, zeljeli izgledati "evropskim", "nezavisnim", odnosno "nadnacionalnim". Ta bi tvrdnja trebala znaciti da niko ne bi, u konacnom obracunu, mogao drugu stranu ostetiti ili istrjebiti, a "istrebljenje" se u eventulanoj pobjedi na ovim prostorima nuzno podrazumijeva.
Premda se teza o nemogucem pobjedniku na prvi pogled doima privlacnom, altruistickom i u nacelu odgovarajucom za sve "zaracene strane", ona ipak nije nista drugo do rzanje trojanskog konja, a njeno prihvatanje je lezanje na kukavicijim jajima. Zapravo, tu tvrdnju iznova pobijaju desavanja u Bosni i Hercegovini. Dakle, da je tacno da u "Bosni ne moze biti pobjednika" onda bi jedina logicna konsekvenca bio bezuvjetni prekid vatre, jer zasto ratovati ako ne mozes pobjediti? Potom bi slijedio potpuni prekid rata koji nuzno vodi u zamrzavanje, a potom u legalizaciju postojeceg stanja. Legaliziranje postojeceg stanja znaci presutni pristanak na trajnu okupaciju, pristanak vlade u Sarajevu na razgovor s zacementirane pozicije slabijeg i ponizenog, dakle pobjedjenog. Zavrsetak rata u sadasnjem trenutku, sto se s mnogih strana sugerira, pobjednik bi u BiH fakticki postojao. Usprkost, dakle, tvrdji da nema pobjednika. Prema "realnosti" sa terena pobjednik bi bile Karadziceve okupatorske snage, s mentorima u Beogradu. Time se sugeriranje na trenutacni prekid rata jer pobjednika nema, u Sarajevu prevodi kao poruka "Prestanite ratovati, ionako ste pobjedjeni".
S druge strane, porazeni Karadzic, paljanska klika i njihov beogradski zastitinik Milosevic, ni u kom slucaju ne znace pobjedu Izetbegoviceve vlade. Kao sto ne predstavljaju ni poraz bosanskih Srba, vec iskljucivo poraz zlocinacke elite u BiH cija su imena vec povlace po haskom sudu. Pobjeda nad paljanskom klikom predstavljala bi pobjedu nad neonacizmom koji se u ogoljenoj formi (masovni logori, ubijanja, silovanja i ostali zlocini kojima su podvrgniti mahom Bosnjaci, ali i Hrvati i Srbi) etablirao u Bosni i Hercegovini. Pobjeda nad neonacizmom - svijet zna - predstavlja duboko opravdani moralni ali i duzni cin covjecanstva, posebno onih koji su tim nazicmom direktno pogodjeni. Takva je pobjeda zalog opstanka bosanskohercegovackih naroda, posebice srpskog. Uspiju li bosanski Srbi, (za sto su se ovih dana, napokon, pojavili prvi signali) slomiti Karadzica i paljansku nacionalnu oligarhiju, ne samo da kao narod nece biti pobjedjeni, nego upravo suprotno - priskrbice si sansu demokratskog prosperiteta.
U suprotonom, insistiranje na Karadzicevoj pobjedi, uslovice nestanak medjunarodno priznate drzave Bosne i Hercegovine. Time bi sve ono sto se na najboljim tradicijama ljudskog multipliciteta stoljecima na ovom tlu sedimentiralo, nestalo u nekoliko godina moralnog posrnuca. S medjunarodnog stajalista, pored grubo ignoriranog prava na samoodbranu, bio bi nepovratno porazen i princip nepovredivosti vanjskih granica. Konacno poraz bosanskohercegovackih patriotskih snaga neminovno bi sa sobom donosio i umiranje sva tri vodeca naroda u BiH - stradavali bi svi koji ne zive za ideju "svog" nacizma.
Dakle, u Bosni i Hercegovini moze, a i mora biti pobjednik - njeni gradjani. Pobjedjenih nece biti mnogo. Tek onoliko koliko ceka stolica sudnica u Hagu.
ZEHRUDIN ISAKOVIC