O TITU U HRVATSKOJ DANAS

AIM, SPLIT, 14.5.1995. "Zar moze umrijeti Titova vizija koja je na povijesnoj prekretnici podigla nasu zemlju, svakog covjeka, protiv smrti, protiv rata i razaranja?", upitao se pjesnik Jure Kastelan 1980. godine na vijest o smrti Josipa Broza, covjeka koji je i na samrti porucivao da se bratstvo i jedinstvo cuva kao zjenica oka. Od smrti "najveceg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti" proteklo je punih petnaest godina, a ti isti narodi mu kao odgovor vec petu godinu porucuju - druze Tito, mi ti se koljemo. Pritom je raspad bivse Jugoslavije u krvavom kovitlacu doprinio da se na vrijeme proslo, ono koje su gradjani bivse Jugoslavije prozivjeli sa Titom, nakon Tita gleda iz drugacijeg kuta.

Distanca od 15 godina mozda nije dovoljna da se u potpunosti da objektivna slika njegovog "lika i djela", ali su dogadjaji svojom neumoljivoscu doveli do toga da se prije ili kasnije sljednice Jugoslavije - jednog od Titovih djela, suoce samostalno sa procjenom kako same Titove licnosti, tako i onoga sto je napravio, te kako je sve to skupa imalo utjecaja na sadasnje samostalne drzave.

Hrvatska, "maticna" njegova drzava, na dan njegove smrti nije se bas pretrgla da zabiljezi cinjenicu kako je prosla decenija i pol od Titovog odlaska "na daleke nedogledane poljane narodne pjesme", kako je po njegovoj smrti zapisao Miroslav Krleza. Niti jedan dnevnik tome nije posvetio ni jednu crticu, a zagrebacki "Vjesnik" u svojoj kalendarskoj rubrici medju znacajnije dogadjaje toga datuma stavio je pradavnu prodaju Manhattena, ali ni retka o Titu.

Na prvi pogled iznenadjujuce, ali drzavna televizija je u svojim emisijama "Dogodilo se na danasnji dan" i "TV kalendar" objavila objektivne priloge povodom godisnjice Titove smrti. Medjutim, u informativnim emisijama nije bilo ni rijeci o Titu. Usprkos obiljezavanja 50. godisnjice pobjede antifasisticke koalicije. Od tiskanih medija tek su Suvarova "Ljevica" i "Arkzin" posvetili dio prostora godisnjici smrti covjeka koji je, svidjalo se to nekome ili ne, obiljezio citavu epohu ne samo na prostorima balkanske vjetrometine.

Naizgled, moglo bi se reci da Hrvatska nije promijenila svoje misljenje o Zagorcu iz Kumrovca. Naime, nakon sto je poslije njegove smrti pocela i njegova demistifikacija i sama politicka zbivanja doprinijela su procesu prevrednovanja Titove povijesne uloge. Jacanjem dezintegracijskih procesa u Jugoslaviji, potamnjivanjem proslosti i njenim poistovjecivanjem sa staljinistickim obrascem, sto je bilo u funkciji destrukcije bivseg sistema vrijednosti radi stvaranja novog, Tito je anatemiziran, manje ili vise, od Triglava do Gevgelije. U Hrvatskoj je anatemiziranjem bivse JNA - "jugokomunistickog agresora" - nuzno pod udar dosao i Tito, tako da osim u Istri vise nema ulica, trgova i skola s njegovim imenom. U Zagrebu je tek ostao trg (bez table) i to, navodno, na neposrednu intervenciju predsjednika Tudjmana. Tako je kumrovacki bronzani Tito ostao gotovo usamljen. Sve ostalo je uklonjeno s lica zemlje, a tek ovlas je spomenut u udzbenicima, iako spada u najznacajnije saveznicke vojskovodje Drugog svjetskog rata.

Tito je u Hrvatskoj, premda se Tudjman o njemu nikad nije izrazio apsolutno negativno, postao persona non grata. Uzroci su tome razliciti. Pocevsi od zelje novih vladalaca da raskinu sa svim proslim i pokazu da sve pocinje sa njima, pa do nekih tumacenja da se Tita "marginalizira i sklanja u zaborav da bi ga se sto neprimjetnije oponasalo i koristilo se njegovim manirima vizionara i politicara", kako smatra Milan Djukic, predsjednik SNS-a. Dodajuci da se ipak radi o "veoma losoj kopiji". Sa druge strane, iz Paraginog HSP-a tvrde da "ozivljuje parola - poslije Tita Tito", navodeci da je "Tito inkarniran u vladajucoj stranci i njenom vodji, koji ortodoksno kopiraju Tita i SKJ". Pritom haespeovci kazu da je "sadasnji Tito nadmasio svog ucitelja" jer ovaj "nije sebi u privatno vlasnistvo ostavio nista, dok je sadasnji vec debelo inkasirao od tudjih kuca, preko tvornica do aviona".

Medjutim, za razliku od prije nekoliko godina, danasnje izjave o Titu teze objektivnijoj procjeni njegove uloge i uticaja na ono sto se dogodilo i kako se sve to odrazilo na danasnje vrijeme. Evo nekih: "Tito je prepoznatljiva licnost novije svjetske povijesti", Mirjana Feric Vac (SDP); "Lik kome se moja generacija divila", Milan Djukic (SNS); "Hrvatska i svjetska povijest zapamtit ce Tita kao velikog drzavnika", Bozo Kovacevic (HSLS); "Jedan od velikih drzavnika u povijesti hrvatskog naroda!, Miko Tripalo (ASDH); "Tito je povijesna osoba i njegova povijesna uloga je bila pozitivna", Emil Soldatic (IDS). Vecina celnika hrvatskih politickih stranaka Tita smjesta medju povijesno istaknute licnosti sa pozitivnim odredjenjem, pri cemu mu se u zasluge pripisuje antifasizam, stvaranje federalne Jugoslavije kao pretpostavke danasnjih nezavisnih drzava, antikolonijalizam, povijesno "NE" Staljinu 1948. godine i stvaranje pokreta nesvrstanih.

Naravno, ima i negativnih odredjenja, pa tako HSP, pridajuci mu dimenziju povijesne osobe dodaje i da je "bio jedan od glavnih urotnika protiv hrvatskih drzavnih i nacionalnih interesa", Lavoslav Trgovcic (Paragin HSP). Stjepo Martinovic iz HNS-a, pak, kaze kako je "Tito bio komunisticka varijanta austrougarskog monarha". Na sve to moglo bi se odgovoriti rijecima Josipa Manolica (HND) "da je Tito usao u povijest kao veliki vojskovodja i veliki drzavnik. To se nekima ne svidja, ali je to povijesna cinjenica".

Ono oko cega ostaju dvojbe je unutarnje uredjenje bivse Jugoslavije pri cemu "disolucija SFRJ kao jednopartijske drzave i multietnicke zajednice pokazuje da temelj na kojem je bila zasnovana nije osiguravao ravnopravnost naroda i narodnosti pojedinih republika u mjeri u kojoj bi opstanak takve zajednice bio dalje moguc, sto rat i agresija na Sloveniju, Hrvatsku i BiH na tragican nacin pokazuju" (SDP). Medjutim, "S obzirom na medjunarodne uvjete i stanje u zemlji to je bio nacin ocuvanja hrvatske drzavnosti", kaze Miko Tripalo govoreci o federalnoj zajednici kojom je Tito uspio sprijeciti "obnovu stare centralisticke i monarhisticke Jugoslavije", dok ce Vladimir Bebic, nezavisni saborski zastupnik, upitavsi se "zar je mogao drukcije" ustvrditi da "Tito cak i prosvijeceni diktator u okruzenju u kojem je zivio - hladnoratovskom blokovskom svijetu, u agrarnoj polufeudalnoj siromasnoj sredini Balkana - nije cinio greske".

Ono sto je u svemu interesantno jeste da dio "stradalnika", kao sto su Tripalo i Manolic, potiskujuci osobne sudbine daju ukupno pozitivnu ocjenu Tita, spominjuci uz antifasizam i nacionalno oslobodjenje i mnoge druge demokratske reforme, te samoupravljanje. Pritom je, kako kaze Bozo Kovacevic (HSLS) "Titov rezim bio neka vrsta diktature, ali ne morbidne kako su to cinili staljinisticki lideri, vec s elementima hedonizma u kojoj su mnogi ljudi u odredjenim razdobljima njegove vladavine zivjeli relativno dobro, sto je bilo omoguceno otvaranjem tadasnje Jugoslavije prema svijetu" i jer je "osigurao poziciju izmedju Istoka i Zapada na kojoj su ga postivali i potpomagali i Istok i Zapad, a osobito Zapad".

Kovacevic nadalje kaze da je "nalicje njegove vladavine diktatura koju su iskusili mnogi njegovi bliski suradnici, pripadnici vojnih snaga i civili opredijeljeni za stranu koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila, te mnogi koje je komunisticka stranka osudila kao staljiniste, te narastaji politickih zatvorenika". Mozda se uzroci takvih njegovih postupaka mogu traziti u tome sto je on bio "covjek starog kova", kako kaze Tripalo, dodajuci da je Tito "podnosio reforme dok se ne bi sukobile s teorijama kojih se cvrsto drzao - diktature proletarijata, klasne borbe i vodece uloge komunisticke partije". Stoga i nije nelogicno kada Kovacevic kaze da se "ocjena koju donosi netko iz svijeta bitno razlikuje od ocjene onih koji su zivjeli u tom sustavu i osobito onih koji su u tom sustavu stradavali".

PERO JURISIN