APSURDI HRVATSKOG ANTIFASIZMA

AIM, ZAGREB, 13.5.1995. U trenutku dok se predsjednik Tudjman u Londonu pripremao za proslavu 50. godisnjice pobjede antifasisticke koalicije, sredistem Zagreba odjekivalo je: "Za dom!... Uvijek! Za dom!... Uvijek!". Izvikivala je to kolona sudionika Treceg sabora Udruge dragovoljaca Domovinskog rata, obucena u zelene odore, sto se spustala s Kaptola, da bi preko Trga bana Jelacica i sredisnjim gradskim ulicama stigla u sportsku dvoranu "Drazen Petrovic". I dok se Tudjman rukovao sa engleskom kraljicom, prisustvovao misi u katedrali svetog Petra i potom sredisnjoj proslavi u Hyde Parku, okicen do sada neidentificiranim ordenom iz Drugog svjetskog rata, jer on je jedan od rijetkih drzavnika koji je sudionik oruzane borbe protiv nacizma od 1941. godine, ono sto se moglo cuti i vidjeti u "Ciboninoj" dvorani izgledalo je kao zabijanje noza u njegova ledja.

Svaki govor u pravilu je zavrsavao usklikom "Za dom" i odgovorom "uvijek", za razliku od onog ustaskog koji je glasio "spremni", a dvorana je bila okicena amblemima Udruge na kojima prvo polje hrvatskog grba nije crveno nego bijelo, kao u doba Paveliceve NDH-a. Prva figura ovog skupa bio je Tomislav Mercep, predsjednik Udruge koji je slavodobitno obznanio da je uspio u jednu organizaciju okupiti sve dragovoljce. "Sad nas je 250.000 i nasi zahtjevi moraju se uvazavati", a kolika je bila njegova samouvjerenost pokazuju i zahtijevi sto su upuceni vlasti pa i samom Tudjmanu. U jednom trenutku Mercep je cak primjetio da mu se ne svidja ime izaslanika predsjednika Republike ministra obrane Gojka Suska, a direktno se okomio na zupana sisacko-moslavackog Djuru Brodarca. "Braco i sestre, upozoravamo hrvatsku vlast i hrvatskog predsjednika da zelimo da se promjeni odnos prema nama. Sluzbe za nadzor i drzavnu sigurnost i dalje su u rukama udbasa i kosovaca, koji nas kod Predsjednika olajavaju da zelimo srusiti vlast", uskliknuo je Mercep zatrazivsi da u drzavne sigurnosne i obavjestajne sluzbe udju "nasi decki u invalidskim kolicima", jer "oni nas nikada nece izdati". Zahtijevao je da nakon sto sa funkcije nacelnika Stozera Hrvatske vojske ode Janko Bobetko na to mjesto bude izabran netko tko nije sluzbovao u bivsoj JNA, a i Tudjmana je opomenuo da se odrekne svoje partizanske i JNA proslosti. Slijedeci njegov zahtjev odnosio se na medije gdje bi trebali raditi dragovoljci, a ne "bitange koji nas netocno predstavljaju ili presucuju". Nije postedio ni Crkvu, jer kako rece "nasi hrvatski biskupi i kardinali odbili su blagosloviti nase barjake, ali nije vazno tko je kardinal vec tko je veci vjernik". Vecinu onoga sto se zbivalo u dvorani Zagrepcani su mogli izravno pratiti posredstvom lokalne OTV, a Mercep je svoje zahtjeve i prijetnje iznio i u emisiji "Slikom na sliku", gdje mu se urednik Dubravko Merlic, kojeg inace u novinarskim krugovima zovu "gospodin potpitanja", nije usudio protusloviti vec je samo u strahu zahvalio na razgovoru.

A samo petnaestak dana prije, 27. travnja u Zlataru, Tudjman je izgovorio i ovo: "Moramo biti iskreni i pametni, da opet ne bismo pravili gluposti, pa reci da oni Hrvati koji su u doba Prvog svjetskog rata bili za stvaranje jugoslavenske drzave nisu svi bili budale i protuhrvati. U ondasnjim okolnostima su imali razloga za ujedinjenje jugoslavenskih naroda jer da do ujedinjenja nije doslo, hrvatske zemlje bi bile podjeljene. Svjetske sile dale bi Istru i Dalmaciju Italiji, a Srbija koja je bila na strani pobjednika dobila bi Slavoniju i veci dio Bosne. Ubrzo se pokazalo da su jugoslavensku ideju velikosrpski vlastodrsci iskoristili u interesu stvaranja velike Srbije. Nije slucajno sto se opet nasao jedan covjek iz Zagorja, Tito, koji je u ime marksistickog pogleda na svijet - a marksizam nije bio nekakva glupost, jer je u tom razdoblju i za Evropu i za svijet marksisticka teorija zeljela ne samo oslobodjenje radnicke klase, nego i potlacenih naroda - mislio da mozda moze ostvariti i klasnu jednakost i nacionalnu slobodu, pridruzujuci se pod zastave antifasistickog pokreta na celu s Komunistickom partijom, kao i Jugoslaviju kao zajednicu ravnopravnih naroda".

Uz napomenu da je NDH propala s Hitlerovom Njemackom, Tudjman je dodao da se "Titovim antifasistickim pokretom, koji je u Hrvatskoj bio brojniji nego u ostalim zemljama bivse Jugoslavije, hrvatski se narod nasao na strani demokratskih sila antifasisticke koalicije. U tom pokretu stvorili smo ZAVNOH, ratni Sabor koji je proklamirao demokratsku federalnu Hrvatsku".

Tudjman je tako nakon ranijeg govora u Gospicu po drugi put u kratkom vremenu osudio NDH i podvukao znacaj partizana i antifasista, te se pozvao na ZAVNOH kao onu uporisnu tocku na koju se u svom kontinuitetu poziva sadasnja hrvatska drzava. Mnogi su se zbog toga pitali cemu onda ona predstava u dvorani "Drazen Petrovic" i nije li to mozda samo posljedica one narodne "Dok nema macke misevi kolo vode"? Mozda. Ali, i sam Gojko Susak izjavio je da je dan prije Tudjman primio Mercepa, a u dvorani su jos bili potpredsjednik Sabora Vladimir Seks, procelnik Vojnog kabineta predsjednika RH general pukovnik Zvonimir Cervenko, predsjednikov savjetnik Ivic Pasalic, zastupnici Luka Bebic, Vice Vukojevic, Vera Stanic i Hrvoje Sosic. A uz to od ovog sabora i dragovoljci "Herceg-Bosne" prisli su Mercepu. Gojko Susak istina nije odrzao vatreni govor, ali njegova prisutnost (kao i drugih) jasan je znak. Iako treba upozoriti da su "bojovnoj" atmosferi pridonijeli netom izvojevana pobjeda u zapadnoj Slavoniji, te ogromno nezadovoljstvo dragovoljaca i invalida Domovinskog rata, jer ih je drzava koju su stvarali i branili precesto zaboravljala.

Ali, ako se od Mercepa drugo nije moglo ni ocekivati, na pravu farsu slicilo je ono sto se u hrvatskom Saboru dogadjalo u trenutku dok se Tudjman nalazio u prvom redu svecane tribine u Moskvi. Na prigodnoj sjednici (sluzbeno nazvanoj svecanoj) oba doma Sabora, predsjednik dr. Nedjeljko Mihanovic najvise je govorio o brojnosti Hrvata koji su sudjelovali u antifasistickom ratu, sto je u bivsoj jugohistoriografiji uporno presucivano ili umanjivano, kao sto se nije htjelo priznati da je Sisacki odred, osnovan 22. lipnja 1941. godine, jedan od prvih u Evropi. Karakteristicna za njegov istup je ova recenica: "U nas je bilo fatalno sto se pobjeda nad fasizmom identificirala s pobjedom komunizma, odnosno boljsevizma. I fasizam i komunizam su hrvatskom narodu, kao sustavi mitske cezaromanije i ubermenschstva te fanaticnog marskisticko-poganskog dogmatizma bili strani i nametnuti".

U svom govoru ni jednom jedinom rjecju nije osudio NDH i ustaski poredak, a gotovo paradoksalno je da je tu zlocinacku tvorevinu spomenuo samo u tvrdnji da je i NDH 1944. godine spasila 56 saveznickih avijaticara. Spominjao je i bleibursku tragediju i Krizni put, ali ni jedne rijeci o Jasenovcu, ni slovca o Titu.

U slicnom tonu i gotovo istim naglascima protekla je i rasprava u TV-parlamentu gdje su bivsi partizani kao sto su general Bobetko, ili admiral Letica prednjacili u pokusajima izjednacavanja zlocina, inzistirajuci na formuli pomirenja. I dok Hrvatska televizija, zajedno sa vecinom drugih drzavnih medija, presucuje skup od nekoliko tisuca Zagrepcana, koji vec pet godina zaredom uporno na sadasnjem Trgu hrvatskih velikana trazi povratak njegovom stvarnom imenu Trg zrtava fasizma, veliki prostor daje se bivsem ustaskom ideologu Vinku Nikolicu, kojeg je Tudjman osobno imenovao zastupnikom Zupanijskog doma. A ovaj starac tvrdi da NDH nije bila ni nacisticka ni fasisticka, vec je jedino zeljela biti hrvatska.

Bez obzira sto su drzavne delegacije polozile vijence na grobove Vladimira Nazora, Andrije Hebranga i Ivana Rukavine, u sumi Brezovica gdje je osnovan Sisacki odred, te po prvi put i u Jasenovcu, iza proslave 50. godisnjice pobjede nad fasizmom (koju neki uporno nazivaju i proslavom 50. godisnjice kraja Drugog svjetskog rata) ostaju sjene. Jer kolikogod se Tudjman trudio, iskreno ili ne, da sa sadasnje hrvatske vlasti skine objede o fasizmu i nastavku NDH, kako to obicno biva u tome mu odmazu "mangupi iz vlastitih redova".

GOJKO MARINKOVIC