DUCAN ZA DUSU

• prevesti

AIM, SPLIT, 8.5.1995. Jedan od uzaludnijih poslova na svijetu danas je biti kujundzija u Mostaru, a, opet, to je jedan od profitabilnijih poslova na lijevoj obali tog grada.

• U 15 dana zaradi se od deset do pedeset maraka - kaze cetrdesepetogodisnji Salko Abudagic, posljednji prijeratni i prvi postratni aktivni mostarski kujundzija, koji ratnoj nevolji usprkos, drzi svoju "cuku" na Kujundziluku. I u najlosijim mjesecima, kad ukupno zaradi 20 maraka, osam puta nadmasuje u primanjima svoju nevjestu.
• Evo, bas je neki dan primila dve i pol marke penzije za mjesec novembar - kaze Salko.

Salko svakog dana otvara svoj ducan koji sve vise poprima obrise izlozbe za domaci svijet. Okupe se prijatelji, komsije, besposleni "kibici" koji se pokraj Salkova ducana mogu prisjetiti stihova iz pjesme "Lijepi li su mostarski ducani", ali, za sada, to tek mogu otpjevati u - jednini.

• Ja radi obicaja dodjem u ovu carsiju jer da ja nisam otvorio ducan ovo bi bilo prazno, zjapilo bi... Ja jos imam tu robe koju izlozim kad je lijepo vrijeme. Ljepse je dosta vidjeti kad je otvoreno nesto. Ja sam prvi otvorio radnju jos za vrijeme prvog rata - i kad se gruhalo, kad su granate padale. Ja mislim da sam bio lijek za duse ljudi, jer mnogima je drago da vide da nesto radi, da nije sve umrlo... - nalazi kujundzija Salko opravdanje za svoj rad.

A za ducan medju mostarskim rusevinama zalijepi se pokoja musterija regrutirana medju novinarima, unproforcima ili ponetko iz evropske administracije. Salko nudi ono cega nema - Stari most na razglednicama, i ono sto mu je preostalo - njegove kujundzijske radove. Izmedju tih eksponata i izmedju Salkovih prijeratnih i postratnih vremena su cahure raznoraznih granata i projektila, geleri i meci.

• Ovo ne prodajem jer to nije moje, to su mi poslali Milosevic i Tudjman, ovo poklanjam - kaze Salko.

Dok mu je Milosevic slao granate preko generala Perisica koji se

1. godine ukotvio na okolnim visovima - Humu, Orlovcu i Fortici - i nastavio prisustvo rezervista JNA u Mostaru "na drugi nacin", Salko je bio u prilici da mu vrati nesto kusura u obliku "metaka sitnog zuba" iz svog kalasnjikova s kojim se branio na desnoj mostarskoj obali. Onda je, nakon kratkog mira u Mostaru u kojem je Stari most bio oblozen kamionskim gumama kao da se vec onda spremao na dugo putovanje i daskama sto su asocirale na tabut, kojemu nije bilo dozvoljeno tuckati po bakru, kujundziji bilo zabranjeno i da s puskom cuva mir svojeg grada i tada vec razrusenog Kujundziluka. Bio je zatvoren, s drugim Muslimanima, sest mjeseci u hrvatskom logoru Doberkovic pokraj Sirokog brijega. I tu pocinje, ne samo Salkovo gorko iskustvo, nego i novija povijest grada ciji korijen imena se nalazi pod Neretvom, a ono iznad Neretve, poruseno i neporuseno, podijeljeno je.

Put izmedju lijeve i desne obale Neretve vodi preko novoizgradjenog privremenog Titovog mosta pod patronatom Evropske unije koji, i ne samo po nazivu, podsjeca na prohujala vremena.

• Kad mi nismo otisli u Evropu, dosla je Evropa k nama, eto sto ti je Mostar - jetko primjecuje Salko. On moze preko mosta, ali ne i mnogo dalje od njega. Tamo su muslimansko-hrvatsko-evropski kontrolni punktovi preko kojih Salko ne moze jer je jos vojni obveznik.
• Mozda cu za petnaest godina moci i ja na "desnu" - kaze Salko uz kiseli osmjeh.

A s "desne" je otisao nakon oslobadjanja iz logora "kad su ljude gonili u 'trece' zemlje, u Svedsku, Dansku, Norvesku, medju pingvine".

• Nisu oni volili ljude koji su htjeli na "lijevu". Imao sam zato i problema. Plasili su ljude, govorili su nemate tamo struje, vode, hrane... Nema tamo zivota. A ja sam rekao u Mostaru sam se rodio, u Mostaru cu i umrijeti. Valjda poslije nego Mostar ozivi".

Vise od tisucu mezara, poneki kriz i krst, u mostarskim parkovima podsjeca zive na slucajnost sto jos hodaju ulicima svoga grada. No, danas na istocnoj obali Mostara i nije bas za umiranje. Koliko-toliko stanovi se popravaljaju, hrane ima, struje za domacinstva, a i vode za pice. Otvaraju se kafici i prodavaonice. Rusevine su rasciscene. Naravno, duboki su i neizbrisivi biljezi rata, ali unutar rusevina zivot nije unisten - oba mostarska rata pocela su u proljece, u proljece su pocela i dva mostarska mira, a ovog proljeca se naslucuje i nesto vise od mira.

I Salko dobro zna da za njega, s obzirom na njegov zanat, ali i za Mostar u cjelosti nece biti zivota dok uz Neretvu ne potece rijeka ljudi.

• Nek' ovo sve malo stane, carsija ce se opet obnoviti. Cujem da ima novaca, a sto se Starog mosta tice tu nisam siguran, trebat ce i novaca i znanja i vremena dok se sagradi "stariji i ljepsi"
• misli ovaj Mostarac parafrazirajuci rijeci jednog kamiondzije iz komsiluka istocno od Mostara, ali i djela jednog dramatruga iz zapadnog susjedstva.

Doduse, i ovog ljeta ce se sa "Starog mosta" skakati, sa za to posebno izgradjene platforme. Od svih mostarskih tradicija najlakse je obnoviti skakanje u sunovrat. I "Velez" se obnavlja nakon nasilne diobe kluba na "zapadni" "Zrinski" i "istocni" "Velez - odigrali su nedavno i utakmicu sa "Sarajevom" - ali, daleko je to, reci ce kibici pokraj Salkove radnje, od onoga "sto smo nekad bili". Posebni status koji su mostarski nogometasi imali vidi se i danas - umjesto onog slavnog sastava iz sedamdesetih, diktiraju se "igracke" nove pozicije: Enver Maric je u Njemackoj, Dusko Bajevic u Grckoj, Franjo Vladic na desnoj obali...

Desno krilo slavnog "Veleza" im se zamjerilo - Jadranko Topic je predsjednik HDZ-a na zapadnoj obali grada, predstavnik "tvrde struje". Previse su ga voljeli da bi mu brzo oprostili. Netko je napisao u blizini srusenog Starog mosta "Don't forget", ali ipak "mostarske kise" (usput, kazu, Pero Zubac, kojeg su te kise proslavile, ni rijecju se nije oglasio u zastitu Mostara) izbrisat ce, prije ili kasnije, ono "Don't". Mostarci s lijeve, istocne obale, trude se isticati Mostarce hrvatske nacionalnosti koji su za jedinstveni grad. Ljudima okupljenima oko Salkove radnje Predrag Matvejevic je "zakon", a sam Salko cuva isjecak iz zagrebackog "Vecernjeg lista" u kojem Josip Silic, predsjednik domovinske zajednice "Mostar" u Zagrebu, kaze: "Mostar ne moze biti hrvatski, Mostar mora biti mostarski, a tek kada bude takav bit ce i hrvatski".

• Potpisujem svaku njegovu rijec - kaze Salko, okruzen "rajom" kao kakav zivi mostarski spomenik na skrseni grad i unistenu njegovu najstariju i najzivlju arteriju - Kujundziluk.

Kako rece Salko, on vjeruje u obnovu mostarske arhitekture, a za zivot ce biti teze. Mnogi su otisli, mnogi su poginuli, mnogi su se zamjerili, a mnogi su i dosli. Danas je od 50.000 stanovnika na istocnoj obali vise od polovica prognanika. Dobar dio njih su prognanici u vlastitom gradu. Kad se oni vrate svojim kucama, valjda ce se i "ostatak svijeta" vratiti u Salkovu ulicu. Ostatke razarajuceg streljiva Salko ce tada brzo razdijeliti, a zilavo mostarsko gradsko tkivo valjda ce nadvladati rak koji ga nagriza vec skoro cetiri godine - od voznje JNA-rezervista "pintzgauerom" preko Starog mosta do huka Neretve iznad njega. Salkov ducan, u sjenci nadmudrivanja o "politickom statusu Mostara", dodje kao citostatik: ne lijeci, ali produzava zivot.

GORAN VEZIC