ZAPADNA SLAVONIJA BEZ SRBA?

AIM, ZAGREB, 7.5.1995. Polozaj Hrvatske poslije akcije u zapadnoj Salvoniji je slozen - priznao je Mate Granic u subotu u Splitu, izdvajajuci posebno predsjednicku izjavu kojom je Vijece sigurnosti ostro reagiralo na tu akciju, te na misljenje lorda Owena da je Hrvatska "veoma ranjiva" i da je treba pritisnuti.

Ova posljednja izjava izazvala je bijes u hrvatskim medijima i u siroj javnosti, koja je odavno svrstala lorda u britanske Srbe, nista manje nego sto se to svojedobno ucinilo s arhiomrazenim lordom Caringtonom. No, Granic je u Splitu rekao da je poslije 24 sata najzescih sumnji i optuzbi na racun Zagreba, ipak uspostavljena "diplomatska ravnoteza", tako da ispada da sada treba traziti nekoga tko je, nasuprot Owenu, tvrdo branio hrvatsku stranu kako bi se uspostavio spomenuti balans. No, stvari su po svemu sudeci puno prozaicnije i upucuju na potpunu konfuziju koju je hrvatska intervencija izazvala u Ujedinjenim narodima i u Evropskoj Uniji. Te dvije krovne organizacije koje ne pretendiraju da naprasno mijenjaju nego samo pitomo "promatraju" (monitoring) stanje na prostoru bivse Jugoslavije, bas su u promatranju iskazale toliku nesigurnost i aljkavost da je to na kraju poprimilo oblik klasicnog rasomona.

Prvi glas o pljackama i granatiranju srpskih civila otisnuo se iz zagrebackog sjedista UNCRO-a, gdje se glasnogovornik Christopher Gunness pozvao na promatrace EU, ali su oni zanijekali da su sastavili ikakav izvjestaj iz kojeg bi se mogla izvuci takva optuzba. Zatim se taj rasklimani ringlspil pokrenuo jos jednom, ali u suprotnom pravcu. Yasushi Akashi je obisao zapadnu Slavoniju i nakon toga izjavio da je hrvatska intervencija ostala u okvirima medjunarodnih ratnih konvencija, ali je istoga dana Vijece sigurnosti, koje bi moralo crpsti gro svojih informacija bas od Akashija, odbilo hrvatski zahtjev za isprikom i ljutito ostalo kod svojih prijasnjih ocjena.

Tako je iznosenje "jedine istine" o zapadnoslavonskim dogadjajima prepusteno hrvatskoj i srpskoj strani, koje su pruzenu priliku zdusno prihvatile i obnovile najljuci propagandni rat od konca 1991., a medjunarodni posrednici, od kojih se u ovakvoj situaciji ocekuje nepristrana informativna arbitraza, izbacili su sami sebe iz igre. Po svemu sudeci, ovaj knock-down plavih i bijelih arbitara nije slucajan i predstavlja izraz dublje nemoci koja je sada samo isplivala na povrsinu, ali se kumulirala kroz dulje vrijeme. Preciznije, od onog trenutka kada je negdje netko odlucio da se legitimno pravo Hrvatske na cjeloviti teritorij i isto tako legitimna obaveza da postuje prava manjinskih naroda, posebno srpskog, "pomire" na slijedeci nacin: teritorijalna cjelovitost Hrvatske prepusta se neizvjesnom slijedu dogadjaja za koje nitko ne zna kada ce zavrsiti, ali se istoj takvoj neizvjesnosti prepustaju i manjine.

Najzornije se ova sumnjiva hrvatska formula vidjela kada je Tudjman pristao povuci otkaz UNPROFOR-u, nakon sto su svi povjerovali da takav obrat vise nije moguc. Suprotno svim prijasnjim izjavama i busanjima, hrvatski drzavni vrh pristao je cak i na dosad najdublji, osmomjesecni ostanak plavih kaciga, tako da su neki ovdasnji promatraci odmah zakljucili da ce se to hrvatskom vrhovnistvu vratiti kroz dvije podjednako mu drage povlastice - prve inozemne kredite, koji su uskoro stvarno poceli stizati, te pravo da situaciju u vlastitoj kuci rjesava s vise slobode nego prije, dakle bez zanovijetanja i podignutih prstiju iz svijeta. Neki sada idu toliko daleko da sugeriraju kako je i zapadnoslavonska intervencija bila moguca samo zahvaljujuci tom gledanju kroz prste, jer se u Rezoluciji 981 vise ne spominju "zasticena podrucja", a ono sto nije zasticeno - moze se napasti. Te spekulacije sigurno ce dalje podgrijati to sto Vijece sigurnosti i pored ostre kritike na racun Hrvatske nije trazilo povlacenje njenih postrojbi iz zapadne Slavonije. Dakle, mozda je suglasno s izvedenom intervencijom!

No, staviti na dusu Vijecu sigurnosti ovako direktno sudionistvo u oruzanoj intervenciji nije uvjerljivo jednostavno zato jer obilno prolijeva kvotu smionosti i "drskosti" koju je ono dosad pokazalo. Sacuvati status quo po dvije osnove koje smo spomenuli, to je maksimum do kojeg se ono dosad dobacilo i nema razloga da i sada bude drukcije. Zato ce biti prije da se kalkulira nece li zapadnoslavonska "lekcija" sto su je dobili hrvatski Srbi podijeliti njihove "jastrebove" i "golubove" i, uz dodatni Milosevicev pritisak, nagnati ih da se ipak priklone nastavku pregovora koji ce jednom zavrsiti nekim oblikom "reintegracije". Osim tih "kuhinjskih" kombinacija moguce su i druge, ponajprije one koje proizlaze iz samog statusa zapadne Slavonije. Ona je najhrvatskija medju bivsim UNPA zonama (i po sastavu stanovnistva i po spremnosti tamosnjih Srba da pregovaraju sa Zagrebom), pa je i plan Z-4 jedino za nju predvidio izravno vracanje pod hrvatsku vlast (bez petogodisnje odgode kao u slucaju istocne Slavonije i Baranje, a pogotovo bez atributa "drzava u drzavi", kao u slucaju Knina i Gline).

Mozda su u Vijecu sigurnosti imali na umu najvise bas tu stranu zapadnoslavonske price i jedino zbog toga dopustili su ono sto u slucaju Maslenice nikada nije legalizirano, a u slucaju medackog dzepa je i suspendirano. No, cak da se progledalo kroz prste Hrvatskoj i iz najvece blagonaklonosti nju nitko ne moze osloboditi obaveze da osigura Srbima zapadne Slavonije prava prema ustavnom zakonu o manjinama, koji je Hrvatska donijela pod izravnom paskom i na pritisak izvana. To su prava iz "kosare" tzv. kulturne autonomije, koja Srbima daje pravo da i izvan "Krajine", tamo gdje imaju relativnu vecinu, osnivaju "zasebne skolske ustanove ili zasebna skolska odjeljenja, s nastavom na jeziku i pismu te etnicke i nacionalne zajednice" (predvidjene su i "mjere posebne zastite u sudjelovanju u javnim poslovima, obrazovanju, kulturi, duhovnom i vjerskom zivotu te pristup javnim medijima bez obzira na njihov udjel u ukupnom stanovnistvu"). Osim toga, zapadnoslavonski Srbi mogli bi polagati pravo i na onaj dio lokalne vlasti u mjestima i gradovima ove regije koji im je pripao na posljednjim izborima prije rata, u ljeto 1990. godine.

No, to sada nitko ne spominje. Sluzbeni hrvatski predstavnici uvjeravaju tamosnje Srbe da su im zajamcena sva prava koja uzivaju i drugi gradjani Hrvatske, iako je jasno da manjinama pripadaju i posebna prava, zbog cega je Ustavni zakon o manjinama i pisan. Isto tako, receno je da se od lokalnih srpskih vodja Dzakule, Ivanovica, Grozdanica..., koji su medju prvima pusteni iz zatocenistva, ocekuje da smiruju preostalo srpsko stanovnistvo, sto bi navodno okurazilo one koji su odbjegli da se vrate. Ali se ne cuje nista hoce li se njima dopustiti da artikuliraju politicke interese Srba na ovom podrucju.

Tako je zapadna Slavonija koju su Srbi uzeli 1991. iskljucivo kao teritorij, jer ih ostanak Hrvata nije zanimao, vracena po istom principu. To je sada hrvatski teritorij, sa srpskom manjinom, a ako svijet ne bude previse cjepidlacio (nema jamstva da hoce) - bez nje.

MARINKO CULIC