TEZINA POVIJESTI JE NEUNISTIVA
Interview: dr Eduard Calic
AIM, ZAGREB, 6.5.1995. Eduard Calic generalni je sekretar Evropskog komiteta za znanstveno proucavanje uzroka i posljedica Drugog svjetskog rata. Povjesnicar i politilog, autor je dvadesetak knjiga i studija objavljenih u sezdesetak izdanja citanih na svim kontinentima. Svoj znanstveni zivot posvetio je istrazivanju tajni nacizma, fenomenu obavjestajnih inscenacija koje su dovele do Drugog svjetskog rata, oko kojih se i danas spore evropski povjesnicari. Profesor Calic zivi u Salzburgu i rijetko se pojavljuje u medijima. Ovaj razgovor vodjen je povodom skore pedesete obljetnice pobjede nad fasizmom i nacizmom.
AIM: Svjedoci smo pokusaja "uljepsavanja proslosti" u nekim evropskim drzavama. To rade gotovo sve one nacije koje su jednom (ili su jos uvijek) bile agresivne i nacionalisticke. Kako gledate na politiku relativiranja proslosti?
CALIC: Povjesnici i publicisti komentiraju i registriraju pokusaje omalovazavanja grozota sto ih zabiljezi kronologija zbivanja pod rezimom Treceg Reicha. Zaboravlja se da je nacisticka tiranija prouzrocila 11 milijuna mrtvih. Danas nemamo tih 11 milijuna svjedoka, ali 12 milijuna prognanika naslo je u svom novom boravistu zapadne ili istocne Njemacke mogucnost prezivljavanja i pocetak novog zivota. Predstavnici suvremenih vlada, parlamenata i institucija znanosti, a sto je jos vaznije, i tehnolozi produkcije oruzja i stratezi "ratnog umijeca", slozno utvrdise da ukoliko narodi ne obustave utrku u proizvodnji ratnih instrumenata, da se dakle sve grozote i genocid iz 1939. - 1945. mogu ponoviti, cak neusporedivim interplanetarnim Holokaustom i pretvoriti citav planet u beskrajno groblje. Zato Pentarhij vijeca Sigurnosti iskazuje svoju odluku da se pacificiraju sva konfliktna sredista, a pogotovo na Bliskom Istoku i Balkanu. Ocito je da covjecanstvo uvidja opasnosti koje mu prijete, a toga su posebno svijesni narodi jugoistocne Evrope. U toj dilemi birati putove rata ili mira odlucuje se ne samo o stanovnistvu Hrvatske, Bosne i Srbije, nego svih naroda Evrope i citavog svijeta. Takvo pitanje o putu u slobodu i blagostanja ili ratnog unistavanja ne mogu se objektivno tretirati bez davanja predmetno objektivnog odgovora pitanju: Zasto smo posrnuli u tu kalvariju odlukama ili propustima (ne)odgovornih politicara?
AIM: Nakon svega sto se dogodilo u ovom ratu, na koji nacin on zanima svjetsku politicku javnost?
CALIC: Rat na Balkanu, tocnije rat koji su povele srpske vojskovodje, zaokuplja svjetsko javno mnijenje zbog uzburkane bojaznosti da dinamicnost oruzja rat u Bosni ne prosiri na druge drzave Balkana ili cak citave Evrope. To je najveca briga Vijeca sigurnosti i drzavnika zapadne Evrope, sto ohrabruje drzavnike zaracenih strana trazeci izlaza u poostravanju rata, pa cak i trazenjem oruzane intervencije. Balkan treba radikalno demilitarizirati i podvesti pod odredjeni protektorat medjunarodne zajednice.
AIM: Vratimo se na obljetnicu "pobjede nad fasizmom". Poklonik skorog ceremonijala u Kremlju, bit ce i kancelar Kohl. Sto mislite, hoce li nesto konacno odluciti za uspostavljanje mira koji zudno ocekuju ljudi na ovim prostorima?
CALIC: Drzavnici koji ce proslaviti 8. maj nisu odgovorni za dva svjetska rata kao ni njihovi narodi, ali drugo je pitanje da li ce dinamicka konstanto prisutna proslost pospjesiti kod tih drzavnika nametanje mira zaracenim stranama u Bosni i Hrvatskoj, ili ce se rat prosiriti. Na to pitanje dijagnosticari sa sigurnoscu prorokuju da ce Vijece sigurnosti okoncati taj rat "drugim sredstvima".
AIM: Koja su to druga sredstva koje stavljate pod navodnike?
CALIC: U prvom redu komunikacije, sredstva za informiranje nad kojima je Vijecu sigurnosti privremeno izbjegla kontrola, diplomatski instrumenti, vojna sila odnosno mjere embarga, pruzanje humanitarne pomoci, ali takodjer postavljanjem uvjeta za osiguranje potrebnih sredstava za obnovu zemlje i zbrinjavanje milijunske skupine izbjeglica i prognanika. Odvise se olakotno zaboravlja da suvremeni svijet ne zivi u doba Drustva Naroda, kad se Amerika suncala u svom politickom izolacionizmu i tako prepustala nemirnoj Evropi da se bori sa svojim imperijalistima, a Azija sa niponskim ratnicima zeljnim osvajanja zemalja Dalekog Istoka. Apsurdno je pomisljati da se u Evropi moze pojaviti neki super - Hitler zeljan potciniti nas kontinent; ili u Japanu neki samurajski general s odlukom osvajanja Kine. Planet je zasticen od Treceg svjetskog rata i s novim poretkom nastalim na Azijsko-tihooceanskoj hemisferi. Posto nitko od velikih sila ne zeli, osim Kine, potpisati ugovor o zabrani nuklearnog oruzja, brige Pentarhije koja vlada svijetom i jamci mir, nametnute su svim evropskim drzavnicima, pa tako i onim zemljama zahvacenim ratom u jugoistocnoj Evropi.
AIM: Ali nakon svega, i pacifikacija Balkana cini se u najmanju ruku jednako apsurdna kao i eventualno pojavljivanje super - Hitlera?
CALIC: Gledajte, pacifikacija Balkana oruzanim snagama mira, nije tako jednostavna kako to izgleda senzacionalistickim novinarima u Evropi i na Balkanu. U to ime bi i hrvatski mediji (ovo govorim u dobroj namjeri) morali stvoriti objektivni sud i ne nastaviti u zakasnjavanju procjene svjetskog zbivanja, a pogotovo kad se radi o interpretaciji povijesti. Bojim se da Hrvatska ne nasjedne onima koji pretvaraju "rat u svoju stvar", jer se u nekim njemackim medijima ("Der Spiegel" i "Suddeutsche Zeitung" - koji rijetko grijese)) vec odredjeno vrijeme najavljuju promjene u drzanju velikih sila prema zemljama "koje svoje ideoloske sablone zele zele uloziti u Bosni". Amerika smatra sukob na Balkanu u prvom redu problemom Evrope. Zajamciti koegzistenciju velikih sila dok bjesni sukob na Balkanu i Bliskom istoku je conditio sine qua non americkog javnog misljenja, jer nema clanova Kongresa koji propovijedaju intervenciju u Bosni i slanje njihovih vojnika da ginu za "vlade balkanskih zemalja", pogotovo poslije iskustava u Koreji, Vijetnamu i Somaliji. Naravno, i na prostorima indijsko - tihooceanske sfere, koja je njima i sada daleko bliza, nego li etnicki i ideoloski oruzano sukobi u jugoistocnoj Evropi.
AIM: Po Vama su dakle, problemi Balkana u prvom redu problemi evropskih sila. Amerika nece dakle favorizirati jednu ili drugu stranu. To je po Vama pricina malog broja evropskih drzavnika i njima sklonih medija. Je li to bas tako?
CALIC: To moje misljenje ne proizlazi zbog subjektivnih sklonosti posto njoj nema mjesta u znanstvenim analizama. To su cinjenice konstatirane iz deklaracije americke vlade i njene politike. Sjeverno-atlantska politicka sfera svakom je vidljiva, a to je cinjenica da na strategijskim mostobranima zapadnih evropskih sila lezi bastion obrane Amerike. Naravno, sjeverno-atlantska sfera s mostobranima Britanskog otocja, Francuske i Spanjolske nisu "periferne sfere" evropskog kontinenta. S druge strane, za Ameriku ce Njemacka biti sposobna ostati pouzdani savjetnik samo ukoliko bude pokazala svojom aktivnom politikom da pruza zaista supstancijalnu podrsku za pacifikaciju i obnovu zemalja bivseg sovjetskog sustava u istocnoj Evropi. Od tog gvozdenog zakona ravnoteze na kojoj pociva evropski mir na domaku XX stoljaca, slijedi samo jedan historijski zakljucak: Svi suvremeni drzavnici u svijetu, a pogotovo Amerike i Velike Britanije, produkti su dviju najvecih tragedija sto pamti povijest ljudskog roda i tom se imperativu hitnog trazenja mirnog rjesenja na Balkanu ne moze oteti ni jedan clan Atlantskog pakta. Tezina trajno prisutne povijesti je neunistiva. S druge strane, kancelar Kohl i njegovi savjetnici svjesni su povijesnih imperativa Amerike, Velike Britanije i Francuske, ali isto tako i Rusije; da se Njemacka moze samo pridruziti toj proslavi spomena pobjede i dana oslobodjenja za sve narode, pa tako i za Njemacku, ako dokaze da je poucena od tiranije koja je potakla od njenih dvaju ratova. Reminiscencija i resantimani prisutni su i u Rusiji. Dovoljno je ustanoviti koliko je uzbudila afera o navodnom "krijumcarenju plutonija" iz Rusije u Njemacku da se moze prognozirati da ce Njemacka kao neatomska sila i neclan Vijeca sigurnosti morati voditi racuna da njena proslost zastrasuje zemlje bivse antifasisticke koalicije i da ce prema tome biti obvezana pridrzavati se nacela postivanja zakona ravnopravnosti svih naroda u buducoj evropskoj zajednici.
AIM: Ali Njemacka se dosad suzdrzavala i same pomisli upucivanja svojih oruzanih snaga u sferama izvan obrambene nadleznosti NATO-a? CALIC: To je bilo pravilo do ponovnog ujedinjenja Njemacke. Ali kao povecana geografska i demografska zemlja Srednje Evrope, sa svojom ekonomskom snagom, ili bolje reci, kao treca sila svijeta u industrijskoj proizvodnji, njemacka vlada i njeni vojni strucnjaci deklarativno izjavljuju da su se prilike propascu Sovjetskog Saveza promijenile, i da ponovno ujedinjenoj Njemackoj pripada pravo voditi racuna ne samo o onome sto se zbiva u cijeloj Evropi, nego i na drugim kontinentima. Po toj novoj doktrini inozemne politike, vladine stranke pripremaju duhove i strukture za vecu aktivnost i ingerenciju pri rjesavanju svjetskih problema. Ministar vanjskih poslova Kinkel, pa i sam kancelar Kohl, dali su u posljednje vrijeme velikim silama na znanje trazeci za Saveznu Republiku mjesto "stalnog clana" u Vijecu sigurnosti! Oglasili su se vec komentatori iz redova opozicije, ali i znanstvenika i povjesnika, kad je donesen prijedlog Bonna da se pojaca "jezgro ujedinjene Evrope" s manjim brojem clanstva radi efikasnosti i ubrzavanja procesa ujedinjene Evrope. Slijedili su odmah iz Pariza kriticki glasovi; ideja je morala biti odbacena zbog strukture sigurnosti, premda se umanjuju kontigenti sadasnjeg potencijala Bundeshwera. Nije tajna da se za to izgradjuju brzo transportne divizije od 60 000 vojnika intervencijeske vojske, tehnicki opremljene za mirovne misije izvan granica djelokruga NATO-a. Opozicija kritizira tu forsiranu militarizacju, a cuju se i glasovi iz vladinih krugova da s obzirom na napeto stanje u svijetu, Njemacka ne moze biti samo "privjesak atomskog kisobrana obrane" francuskih stratega sigurnosti Evrope. Ali kad Njemacka trazi svoju prisutnost u "neku vrstu direkcije evropskog vatrogasca", ne postoji dvojba da ce kancelar Kohl u Moskvi , u povodu svog posjeta 9. maja, potegnuti to pitanje. Sacekajmo hoce li se ovog puta "dosje zaplijenjenog plutonijuma" ponovno zatvoriti ili otvoriti. Za kancelara Kohla je "dosje" zasto i kako ce se proslaviti 8. maj, sam po sebi krupan politicki problem, jer nostalgicarske snage iz redova intelektualaca, pa cak iz Bundestaga, reagiraju bucno i traze "potpunu istinu" pri interpretaciji povijesti Treceg Reicha i posljedica koje Njemacka podnosi jos pedeset godina poslije kapitulacije.
AIM: Kolika je u stvari snaga te "sutece vecine" u Bundestagu, o kojoj odjednom govore revizionista Zitelman (urednik desno - konzervativnog Die Welta) i njegovi sljedbenici?
CALIC: Tako nerealnog pogleda na svjetsko zbivanje ne postoji kod vecine clanova Bundestaga. Izjava port-parola Draggera o vecini "koja suti u Bundestagu" nije bas uznemirila opoziciju, svjesna da su prosla vremena vjecnih ratnika i da za vecinu: Rat nije otac sviju stvari. Za revizioniste sve se okrece oko prikazivanja proslosti i pokusaja prelazenja u ofanzivu koristeci atmosferu pobjede i komemoriranja zrtava nacizma. U isto vrijeme gradonacelnik Berlina Eberhard Diepgen objavljuje planove za izgradnju grandioznog spomenika zrtvama holocausta na cijim ce zidovima stajati ploce sa 4,5 milijuna registriranih imena ljudi pogubljenih genocidom. Medjutim, nitko ne pomislja podizati spomenik s imenima 6 milijuna palih njemackih vojnika i 600 000 zrtava uzrokovanih bombardiranjem njemackih gradova.
AIM: Iz vaseg obrazlozenja slijedi da ulazimo u doba upravo konstantno prisutne proslosti i da ni jedna velika sila ne moze pretendirati da svojom ekonomskom prisutnoscu na medjunarodnoj sceni moze odabirati strukture kojima ce zajamciti mir.
CALIC: To je realno stanje odnosa snaga suvremenog svijeta, a to se ne moze izmijeniti novinskim komentarima. Opasnost daljnjih sukoba nije samo pitanje medijske i ekonomske moci, kako nam dokazuju teske muke i prepirke pri svim nastojanjima u ostvarivanju ujedinjene Evrope. Svjesni smo da zivimo u doba kad su rasizam i agresivni nacionalizam izazvali, poslije poraza sile Treceg Reicha i mimo dekolonizacije i sloma komunistickog sistema, vise od 250 oruzanih sukoba. Novi antagonizmi lokalnih, regionalnih omjera pokusavaju destabilizirati demokraciju, ali kako vidimo, njemacki narod u svojoj ogromnoj vecini, kao i francuski, odupire se ekstremistickim nagonima svih vrsti demagogije, koje vjecno obmanjuju narode s lozinikom: Rat je otac sviju stvari!. Najgori su oni koji u ovom ratu imaju svojevrstan psiholoski interes. O tome se zadnje u vrijeme cesto pise. Nedavno sam citao (13./ 14, travnja) u Suddeutsche Zeitungu, uglednom dnevnom listu, tekst pod naslovom "Rat pripada meni", vanjsko - politickog komentatora Jens Schneidera. Kriticar istice da citatelji ne trebaju biti strucnjaci za analize javnog mnijenja, da poslije tri godine podrzavanog rata od lokalno zainteresiranih politicara ljudi ne uvide da se svi ti posjetioci ponasaju po pravilu - Rat pripada meni. Navodi primjer predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta Samarancha koji je nedavno uprilicio u Sarajevu veliku inscenaciju pred kamerama. Komentator istice da je predsjednik IOC-a narucio taj prijem da se posluzi kulisama sarajevskih slusalaca i ponovio kao odlucni arbiter: "Ovaj grad ne smije propasti". Samaranchu je trebala takva priredba u trenutku kad "poduzima borbu protiv padanja popularnosti u vlastitoj zemlji". Svjetsko stanje cinjenica ne moze biti nesamilosno podlozeno osobnoj svjetskoj slici. U Bosni se zrtve zloupotrebljavaju za one koji trebaju rat. Medjutim, za ljude u Bosni ostaje ova tragedija, ma koliko bila tuzna, jos jedna medju toliko vec prozivjelim". Da zavrsim, njemacka javnost u svojoj ogromnoj vecini zastupa uvjerenje da se zaracenim stranama mora nametnuti privremeno, a zatim i trajno rjesenje za definitivno gasenje pozara i davanja pomoci za obnovu poharanih prostora.
ALEN ANIC