GRAD U MUCNOM ISCEKIVANJU

DEBLOKADA SARAJEVA?

AIM SARAJEVO, 5.05.95. Da je Sarajevo kljucna strateska tacka bosanskohercegovackog rata znano je od samog pocetka. Razrjesenje pitanja Sarajeva, bice i razrjesenje bosanskog rata. Pitanje je samo hoce li prvo biti rjeseno Sarajevo pa sve ostalo, ili ce redoslijed biti obrnut? Ovi pitanje implicira ono sto i jeste glavna dilema: hoce li se Sarajevo i cijela BiH definitivno razrjesavati oruzanim ili politickim putem? U samom gradu, koji se svakodnevno s okolnih brda opet granatira te koji je brokiran i zatvoren kao u najgore doba ovog rata, iscekivanje sto bi se moglo desiti i kakvo ce rjesenje Sarajeva uslijediti dovodi tenzije do usijanja.

Cetveromjesecno primirje nije i nece biti produzeno, barem u formalnom smislu, usprkos zestokog pritiska medjunarodne zajednice. Ultimatum NATO-a je na snazi, mada se sve ucestalije krsi. Tesko oruzje koje je na sabirnim punktovima pod kontrolom Unprofora, Karadzicevim je Srbima lako dostupno, a oni su spremni i da ga se late ako procjene da je to za njih neophodno. Dakako, bez prepreka moze biti dovuceno i novo. Armija BiH je sve organizovanija, brojnija i konsolidovana materijalno i moralno, ali jos uvijek bez ravnoteze kada je u pitanju tesko naoruzanje. Hoce li doci do ukidanja embarga na uvoz oruzja bosanskoj Vladi jos je tesko predvidjeti, ali je vec sam pritisak u tom smislu znacajan faktor koji se mora uvazavati kod svake procnene. ALternativnim putevima ova se Armija ipak naoruzala solidno. Prijetnje povlacenjem Unprofora zbog sve otezanijih uslova u kojima djeluje, tesko mogu biti sasvim ostvarene, no i taj prijeteci pritisak ima svoj odredjeni ucinak. Konacno, grad je u okruzenju duze od tri godine i nedavna izjava Alije Izetbegovica da se "u slijedecu zimu ne moze ovako pa ce pitanje Sarajeva biti rjeseno na ovaj ili onaj nacin (politicki ili vojno, op.a.)", moze se shaviti sasvim ozbiljno. Analizirajuci sve ove i neke druge cinjenice, namece se zakljucak da pred Sarajevom stoje tri solucije: politicko rjesenje koje bi znacilo demilitarizaciju grada u precniku od 20 kilometara i stavljanje pod administrativno-politicku upravu medjunarodnih faktora, nejvjerovatnije UN; potom iskljucivo oruzano rjesenje, i na koncu kombinovano-kompromisno koje bi podrazumijevalo i odredjenu vrstu "trgovanja". Tesko da iko ko na bilo koji nacin odlucuje na ovim prostorima, moze sa sigurnosci tvrditi koje ce rjesenje biti primjenjeno. Odluka o tome i konacni ishod ovisice od odnosa snaga i cinjenica koje ce se uspostavljati nakon daljnjeg razvoja dogadjaja i na vojnom i na politickom planu.

Cini se da bi prvo rjesenje najvise odgovaralo bosanskoj Vladi. Politicko rjesenje sa demilitarizacijom i uspostavom medjunarodne uprave je u biti integralisticko rjesenje i ono bi gotovo u potpunosti zadovoljilo politicke ciljeve bosanskohercegovackih vlasti. Dakako i gradjane, jer bi stradanje civila bilo svedeno na minimum, rusenje objekata takodje, a uspostavili bi se i moguci mostovi za reintegraciju povjerenja medju gradjanima koji su sada na medjusobno suprostavljenim stranama. Ali, tesko je sada dokuciti da li za ovakvo rjesenje postoji interes kod Karadzicevih Srba. Sudeci po radikalnim stavovima koje za sada javno zastupa - a radikalizacija odnosa ga u principu odrzava "u zivozu" i on joj tezi kad god to moze bez obzira na cijenu - Karadzicu takvo rjesenje ne odgovara. No, javni su istupi jedno a stvarni politicki interesi drugo, te kod ovog psihijatra sizofrenih politickih reakcija nije nemoguce ocekivati i promjenu stava u smislu prihvatanja ovakvog raspleta sarajevskog pitanja.

Druga mogucnost, dakle cisto oruzano rjesenje odnosno bitka za Sarajevo kao kljucna strateska bitka ovog rata, je sa stanovista ostvarenja konacnog cilja primamljiva opcija jer bi pobjedniku donijela jasnu poziciju za nastavak raspleta cjelokupne BH krize. Ona bi iskljucila sve daljnje kompromise i bila strateska prekretnica koja bi pobjedniku otvorila put i do konacne pobjede. Medjutim, zasto se ova opcija cini najmanje realnom? Prije svega zato sto su akteri, narocito bosanska strana, svjesni cijene koju bi morali platiti za tako nesto. Jer, to vise ne bi bila borba sa ogranicenim ciljem deblokade vec bitka za oslobodjenje cijelog grada, a to znaci i nesto sireg regiona. Svjesni takve mogucnosti generali Armije BiH vrse odredjene pripreme radi zauzimanja sto bolje takticke pozizije, i u tom smislu su poduzeta teritorijalna osvajanja na Treskavici i Nisickoj visoravni, nakon kojih je napravljena neka vrsta dvostrukog obruca. Teoretski, Armija BiH bi na Sarajevu mogla nagazovati potencijale pet svojih korpusa i logisticku podrsku (teze neku drugu) snaga HVO. Karadzicevim vojnicima je takodje dostupan teren za angazman najveceg dijela njegovih vojno-tehnickih potencijala, ukljucujuci i dalekometne rakete. Sarajevo bi dakle bilo front, mozda jedan od najvecih i najzescih ikada oformljenih na tlu Evrope. S obzirom da se radi o velikom gradu sa izuzetno velikim brojem civila na malom prostoru, posljedice otvaranja ovog fronta bile bi nesagledive. Zbog toga je za ocekivati da prijetnja NATO pakta, sadrzana u ultimatumu koji je jos uvijek na snazi i odnosi se na Karadziceve Srbe, ne bi ostala samo prijetnja.

Treca je opcija eventualna mogucnost "nagodbe". Ovakva je opcija odpocetka "visila u zraku", a price o njoj obnovljene su nakon posljednjih dogadjaja vezanih za oslobadjanje zapadne Slavonije od strane hrvatskih snaga, buduci da zbog brzine i lakoce kojom je to postignuto javno mnjenje koje se bavi ovakvom vrstom spekulacija tvrdi da je opet na djelu "slovo i duh Karadjordjeva". Drugim rijecima, ako je mnogo toga u ovom ratu "rezirano", zato ne bila i deblokada Sarajeva rjesena na slican nacin. Da ovakva mogucnost ne bi bila samo u sferi nagadjanja i neprovjerenih pretpostavkih pobrinuo se, kad god to mogu, Karadziceva propagandna sredstva. Preko njih je ovakva mogucnost nerjetko nudjena i javno i tajno. Tim pije sto bi takav rasplet sarajevskog problema najbolje zadovoljio Karadziceve politicke apetite, odnosno njegova bi politika etnickog teritorijaliziranja BH prostora time dosla na svoje. Razmjena Vogosce i Ilijasa, naprimjer, za Srebrenicu Zepu ili Gorazde, ono je sto bi paljanskom vodji zapravo i odgovaralo, a ni neka druga slicna kombinacija, poput ogranicene deblokade Sarajeva uz "simulaciju" bitke, za njega ne bi bila neprihvatljiva. U tom slucaju bi mu ostalo podjeljeno Sarajevo, sto je jedan od davno proklamovanih ciljeva njegove politike. Za ovakve kombinacije legalne BH vlasti nisu do sada pokazivale neki veci interes. Naprotiv, takvo se sta, barem javno, a priori iskljucivalo. Tesko je pretpostaviti da bi se danas nesto u tom stavu promijenilo, mada u politici ne odlucuju samo principi vec i interesi i realne mogucnosti. No, kako se ispod nekih nivoa nikako ne moze ici, pa cak ni po cijenu golog interesa (ukoliko on u ovoj opciji uopste postoji) nije za ocekivati da bi BH vlada mogla pristati na ovakv razvoj dogadjaja.

Sto, dakle, predstoji? Jedno je sigurno - ako dodje do oruzanog raspleta, on ce uslijediti veoma brzo. U svakom slucaju prije nego se rijesi bilo sta drugo na ostatku bosanskohercegovacke teritorije. Rjesenje Sarajeva bi onda diktiralo tok cjelokupnog bosanskog rjesenja. Politicka se opcija, ukoliko se zaigra na nju, moze ocekivati tek na kraju kada se sve drugo vezano za BiH zavrsi. U iscekivanju odluke za jednu ili drugu soluciju nije iskljuceno da, ipak, protekne cak i zijela godina i jos jedna zima u okruzenju uprkos cinjenici da to ovdje niko ne zeli i uprkos izjavama da do toka nece doci. U svakom slucaju slijedi period vrlo zgusnutog politickog vremena u kojem bi moglo doci do sudbonosnih poteza i odluka, cak i brzog rjesenja. Sve opcije su i dalje otvorene, i to je mozda ono sto Sarajlije najvise brine.

STRAJO KRSMANOVIC