REPRIZA MASLENICE

AIM, 3.5.1995. U utorak 2. svibnja 1995. rat je opet, nakon tri godine, pohodio i sam Zagreb. Oko 10,30 sati sest projektila ispaljenih iz visescjevnog teskokalibarskog sistema "Orkan", vjerojatno negdje iz pravca Petrinje palo je u samo srediste grada, a gadjana je i zracna luka "Pleso". Jedna od raketa pala je na poznati zagrebacki park Zrinjevac, u neposrednoj bilizini Ministarstva vanjskih poslova, ali i americke ambasade. Druga je pogodila Draskovicevu ulicu pored Narodne banke, treca je zamalo promasila Ministarstvo obrane, te eksplodirala u dvoristu susjedne gimnazije, cetvrta je gotovo pogodila postu u Jurisicevoj ulici i napravila pravi masakr u staroj Vlaskoj ulici, samo kojih stotinjak metara od Trga bana Jelacica i u tom trenutku prepune trznice Dolac.

Konacna bilanca ovog napada za sada je pet mrtvih, oko 140 ranjenih, 150 unistenih automobila, jedan tramvaj i brojne stete na zgradama. No, iako su ciljevi po svemu sudeci pomno birani, a promasaji mali, s obzirom na udaljenost od kuda su rakete ispaljene, jer ovaj sistem ima domet oko 50 kilometara, cilj napada bili su iskljucivo ljudi. Naime, pobunjeni su Srbi koristili rakete s glavama koje u sebi nose 288 malih eksplozivnih naprava (zvoncici) punjenih sitnim gelerima koji iskljucivo sluze za ubijanje ljudi a ne razaranje objekata. Istodobno projektili su padali i na druge hrvatske gradove kao sto su Novska, Pakrac, Karlovac i Sisak, gdje je takodjer bilo mrtvih i ranjenih. Napad na Zagreb dogodio se upravo u trenutku kada je zasjedao Sabor koji usprkos bliskih eksplozija nije prekidao rad, vec je vozio po unaprijed skrojenom dnevnom redu, niti je u gradu dat znak opce opasnosti. Kad smo upitali neke od drzavnih celnika zasto to nije ucinjeno, odgovor je glasio da ne treba sijati i siriti paniku, a uz to Hrvatska je vojska unistila lanser i nema vise opasnosti od napada.

Sirena se ipak oglasila u 15,40 sati, neposredno nakon sto je iz Ureda predsjednika Republike preko televizije data obavijest da je akcija hrvatskih redarstvenih i vojnih snaga, koja je imala za cilj ocistiti od srpskih pobunjenika prilaze auto-cesti i zeljeznickoj pruzi u zapadnoj Slavoniji, zavrsena. Zastupnici su zajedno sa novinarima s velikom paznjom pratili izvjestaje iz Okucana, u koje je Hrvatska vojska zajedno sa policijom usla nesto prije 13 sati te snimke onoga sto se dogodilo u Zagrebu. A nakon sto je zaurlala sirena bez ikakvih znakova panike spustili su se u saborski kafic i restoran gdje su pricekali kraj petnaestominutne uzbune, za koju nije dato nikakvo obrazlozenje. I dok su objavljivane slike iz Okucana nije bilo nikakve pobjednicke euforije, a indikativno je da su gotovo svi prestali gledati program onoga trenutka kada su voditelji poceli citati pisma podrske predsjedniku Republike, sa vrlo cesto zluradim komentarom: to smo vec vidjeli.

Kad su gradjani Hrvatske u ponedjeljak 1. svibnja obavijesteni da je u 5,30 zapocela akcija hrvatskih oruzanih snaga i to je bilo zacinjeno jednim od pisama podrske. Napisao ga je Zagrepcanin, ratni invalid koji je u Slavoniju '91 godine otisao pjeske samo s pistoljem, a vratio se bez obadvije noge. Porucio je predsjedniku da je izgubio povjerenje i u njega i u hrvtsku vlast te da ce on prvi sjesti u tenk i krenuti u zapadnu Slavoniju da bi se stalo na kraj teroristickim akcijama, sto bi trebao biti pocetak oslobadjanje cijele Hrvatske. To pismo najslikovitije objasnjava zasto se Tudjman zapravo opredjelio za ovu ratnu akciju ogranicenog dometa, jer po opcem misljenju na to je bio prisiljen jer je narod poceo gubiti povjerenje, a s druge strane snazno ga je pritiskalo desno krilo njegove stranke, te gotovo sve vaznije stranke opozicije optuzujuci ga da novim mandatom UNCRO zapravo nije nista dobio.

A citava ova akcija, koja je na kraju rezultirala uspostavom hrvatske vlasti u nekadasnjem Sektoru Zapad, koji je inace vecim dijelom bio pod kontrolom Hrvatske vojske, osim nekih vecih uporista kao sto su Okucani i Jasenovac, te pojedinih sela, kronoloski je zapravo zapocela jos 28. travnja. Toga je dana kod motela "Slaven", uz auto-cestu kod Nove Gradiske, gradjanin Hrvatske, nakon verbalnog sukoba ubio osobu iz sela Smrtic s okupiranog podrucja. Odmah iza toga prema sluzbenoj verziji brat ubijenog zajedno sa skupinom Srba poceo je pucati po automobilima koji su se kretali auto-cestom, a ubijene su tri a najmanje desetak osoba je ranjeno. Incidenti takve vrste nastavili su se i u slijedecih dva-tri dana da bi se prosirili i uz cestu Pakrac- Pozega, nakon cega je, prema sluzbenim objasnjenjima donesena i definitivna odluka o akciji.

Ali sudeci po nacinu na koji je ona izvedena, po njenoj snazi, koordiniranosti, brzini i uspjesnosti, sto je uostalom ustvrdio i vojni analiticar Fran Visnar, ona je pomno i dugo pripremana i samo se cekao povoljan trenutak i pravi povod. Jasno je da je napad na Zagreb, kao i na ostale hrvatske gradove bio zapravo cin odmazde, za sto je s hrvatske strane direktno optuzen Milan Martic i general Celeketic.

Vec smo naveli neke od razloga zasto se Tudjman bas u ovom trenutku odlucio za akciju, kojom je okupirani teritorij smanjen na 17 posto a u funkciju definitivno stavljeni auto-cesta i zeljeznicka pruga koji bi sada trebali biti sigurni. Naime, bilo je potpuno jasno da mu treba neka velika pobjeda da bi vratio izgubljeno povjerenje, ali ostaje otvoreno pitanje ne radi li se pritom i o svojevrsnom "dealu" sa Beogradom i zapravo reprizi scenarija "akcije Maslenica"?

Takvo misljenje dijele mnogi opozicioni politicari s kojima smo razgovarali a kao argument za takvu tvrdnju navode vrlo blage reakcije iz Beograda, sto se uostalom dogodilo i nakon "akcije Maslenica". Hrvatski nezavisni demokrati Stipe Mesica, liberali Drazena Budise te pravasi skloni su razmisljanju da Tudjman, kao ni Milosevic, zapravo nikada nije odustao od ideje podjele Bosne i Hercegovine. Zanimljiva je pritom jedna stara izjava Borislava Mikelica, neosporno Miloseviceva covjeka, kako nisu vazni ni Kordun, ni Banija, ni Lika vec se treba dogovoriti oko Bosne i Hercegovine.

Vladimir Seks ovakvu mogucnost odlucno odbija, jer kaze da se radilo o nekakvom tajnom dogovoru onda ne bi bio napadnut Zagreb. Taj argument prilicno je labav, jer opce je poznato da Martic nikada nije pristao da bude u bilo kojoj delegaciji za pregovore s Hrvatskom i da u "Krajini" postoje debele nesuglasice i politicke podjele. Uostalom u Zagrebu se racuna da bi moglo doci i do jos ponekog granatiranja, pa su kao mjere opreza skole otkazane na dva dana dok se ne vidi kako ce se situacija razvijati.

Druga je procjena opozicije da ce se Tudjman jos dok je pobjeda vruca vjerojatno odluciti za raspisivanje izbora, najvjerojatnije u srpnju, ili najkasnije u kolovozu, sto ce reci godinu dana ranije nego li je to inace Ustavom predvidjeno. Vec se javno govori da je u pripremi novi izborni zakon koji bi najvise odgovarao HDZ-u, a prisilio opoziciju da se pokusa ujediniti u sto malo tko ovoga casa vjeruje. Postoje i kalkulacije da bi HDZ mogao privuci na svoju stranu i neke od relevantnijih stranaka, pri cemu se najcesce misli na HSS, ali to bi onda znacilo da bi se Tudjman morao rijesiti velikog dijela sadasnjih zastupnika izrazito desne nacionalisticke orjenatcije.

Za to vrijeme Sabor nastavlja sa svojim zasjedanjem a Hrvatska uspostavlja vlast u zapadnoj Slavoniji, istodobno pokusavajuci nastaviti pregovore sa predstavnicima "Krajine" koji su bili zapoceli jos 1. svibnja na zagrebackom aerodromu Pleso u bazi UNCRO. No, da li je ovo bio tek mini-dvodnevni rat, ili mozda uvod u siri, a kako neki strani komentatori predvidjaju i opci hrvatsko-srpski sukob? Sudeci po dosadasnjem ponasanju Beogradu hrvatski analiticari na to ne racunaju, a Karadziceve prijetnje o pomoci "Krajini" ostale su samo prazna obecanja jer on i tako ima dosta muke u Bosni i Hercegovini. Makar za sada nema naznaka da se Hrvatska sprema na akciju sirih razmjera kojima bi cilj bio Knin ili istocna Slavonija i Baranja, pa ce tako Tudjman tesko ostvariti svoje obecanje kako ce jos ovog ljeta vlakom do Splita preko Knina.

Razlozi tome su dvojaki: prvo, treba racunati na reakcije svijeta, koje ovaj put nisu bile posebno zestoke, te stav Milosevica, a potom pitanje je da li je Hrvatska vojska vec sada spremna za tako slozeni zadatak, bez obzira na nova oruzja i iznenadjujuce dobru obucenost vojnika profesionalaca. A nije nevazno ni kakva bi tek onda slijedila odmazda prema Zagrebu i ostalim gradovima, jer krajinski su Srbi u utorak pokazali da raspolazu s oruzjem kojim mogu vrlo precizno gadjati i sa velikih udaljenosti. Rakete koje su prije dvije godine pale u okolicu Zagreba dokaz su da raspolazu i sa razornijim i dalekometnijim projektilima nego sto su bili ovi od utorka.

U trenutku dok ovo pisemo (srijeda ujutro) u Zagrebu je mirno, ali osjeca se neka napetost u zraku. Ulice nisu zive kao inace, sve je u nekom cudnom iscekivanju. Gradjani su svjesni znacaja ove akcije ali buducnost ocekuju zgrcena zeluca.

GOJKO MARINKOVIC