TUZNA DUBROVACKA LJETA

AIM, SPLIT, 29.4.1995. Potres snage izmedju tri i cetiri stupnja Mercalijeve skale zabiljezen rano ujutro u srijedu 12. travnja najavio je teski dubrovacki tjedan u kojem je podrhtavanje tla i podsjecanje na

1. godinu bilo najbezbolnije. Istog dana u Bosanki iznad Dubrovnika poginula je dvanaestogodisnja Dolores Paskojevic od zaostale mine podsjetivsi da je ostalo zasijano sjeme zla. Dan kasnije, u cetvrtak, zbilo se podsjecanje na 1991. godinu kad je Bozidar Vucurevic uputio poruku da je jos u Trebinju, a da je Trebinje blizu Dubrovnika. Od 30 granata ispaljenih na Konavle i Dubrovacko Primorje jedna je usmrtila Andru Domiskovica u Orascu, oca petero djece. Iste veceri s grckog putnickog broda "La Palma" poslan je telex u brodarsku agenciju "Atlant-agent" kojim je, zbog trebinjskih granata, otkazan posjet Dubrovniku broda sa 390 turista planiran u sklopu Uskrsnjeg kruznog putovanja po Mediteranu. "Ovaj brod je trebao razbiti svojevrsnu turisticku izolaciju u kojoj se nalazimo", zavapio je nakon La Palmina otkaza kapetan Vlaho Putica iz "Atlant-agenta". Brod je trebao kao nekakva prva turisticka lasta nagovjestiti bolja dubrovacka ljeta.

Nesto od buducnosti trebalo je zahvatiti u srijedu 19. travnja kad se otvarao dio aerodromske zgrade stradao u toku sprsko- crnogorske okupacije 1991/92. godine. Bas u momentu dok je hrvatski premijer Nikica Valentic govorio na svecanosti uprilicenoj tim povodom, u rijec mu je upao Vucurevic ispalivsi jednu granatu koja je pala odmah uz pistu aerodroma u momentu dok je tamo bilo tisucu ljudi. I tako je zavrsio dubrovacki crni tjedan, a zapocela jos jedna nevesela "turisticka sezona".

Potom je i njemacki ministar za gospodarstvo i razvoj Carl Dieter Spranger otkazao svoje posjet Dubrovniku, planiran za tjedan poslije Uskrsa, "iz sigurnosnih razloga". Neizvjesno je sto ce biti s dolaskom najavljenih jos pet-sest putnickih brodova kojima su se Dubrovcani veselili vise nego li predratnim turistickim konvojima koji su dosezali brojke od 200 velikih putnickih brodova.

Neizvjestan je cak i dolazak japanskog "Peace Boata" sa 600 mladih Japanaca koji su na svom tradicionalnom svakogodisnjem putovanju oko svijeta dolaskom u Dubrovnik, te posjetom Mostaru, planirali simbolicki dati potporu ovim gradovima - zrtvama rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Uvijek su Uskrsnji praznici bili tocan barometar turisticke sezone. Po najavama iz dubrovackog zaledja, iz Trebinja, Dubrovnik ne treba ocekivati nista osim jedno sumorno ljeto.

"Ovo je gore nego kad je Grad bio u blokadi", cuje se ovih dana u Dubrovniku. Dok su bili pod blokadom i pod granatama, bez vode i struje, bez hrane, izlozeni pogledima kroz snajperske okulare, Dubrovcani su imali snage za otpor i za nadu. Kao danas u Sarajevu, muskarci koji drze do sebe bili su sa kravatama a zene uredno nasminkane u svojoj misiji "estetskog otpora". Danas, skoro tri godine poslije nedostaje snage za nadu. U samom gradu je mir, ali apsolutni mir. Sezdeset posto privrede Dubrovnika cinio je turizam. Izvor bogatstva starog i prelijepog grada kojeg sada - nema.

Dubrovnik je 1989. godine ostvario turisticki prihod od 340 milijuna dolara. Prosle godine je zabiljezeno 250.000 turistickih nocenja, a posljednje mirnodopske godine 1990. bilo ih je vise od 5 milijuna. Njegov postratni turisticki prihod sveo se na manje od jedne desetine prijeratnog, a danas njegov svaki peti stanovnik zivi od humanitarne pomoci. U dalmatinskim gradovima putnik namjernik lokalne ekonomske prilike moze najprije i najbolje vidjeti u ribarnicama: ako je riba jeftina - dosli ste u siromasno mjesto. U Dubrovniku je danas najjeftinija riba na Jadranu: plava riba se zna naci po dvije kune kilogram. Naoko apsurdno, Dubrovcani se s nostalgijom prisjecaju dana kad je Dubrovnik bio najskuplji grad na Jadranu.

Umjesto da zaradjuje Grad danas trosi na obnovu. Ona tece, polako, ali tece. Ranjeno tjeme grada je zacijelilo. Dubrovacki krovovi su obnovljeni uz pomoc UNESCO-a. A ostalo, kada? "Nitko tocno ne zna, ali mislim da ce obnova trajati do kraja stoljeca", kaze Vjekoslav Viorda koji se nalazi na celu Zavoda za obnovu Grada. Na citavom dubrovackom podrucju pocinjeno je dvije i pol milijarde dolara izravnih ratnih steta. Mnoge kuce izgledaju netaknute, a iznutra su potpuno unistene. "I ljudi su poput kuca", kaze Melita Bego iz Mlina koja se trudi sa svojim sumjestanima vratiti stari sjaj Zupe Dubrovacke. Njen susjed Djivo vratio se iz hotela u svoju kucu uspjevsi osposobiti tek jednu prostoriju za zivot. "Da sam ostao u hotelu i cetvrti Bozic, umro bih", kaze.

On je jedan od oko 28.000 ljudi koji vise nisu prognanici. Mnogi su se vratili u svoje kuce, pogotovo u obnovljena sela kao sto su Osojnik ili Brgat, ali ih jos oko 5.500 zivi u hotelima. Mnogi i u svojim vlastitim mjestima, kao sto su privremeni stanovnici hotela "Osmine" pokraj Slanog. Konobari tamo rucaju u hotelskom restoranu, a sobarice spavaju u hotelskim sobama. S tog dugotrajnog "ljetovanja" odlaze popravljati svoje kuce i obradjivati zemlju. "Nekad su ovdje dolazili nudisti, a i mi smo sada goli i bosi", kaze stari Frano dok sam ruca u hotelskom restoranu. Mladji su u obnovi.

Obnova dubrovacke okolice odvija se najbrze u Hrvatskoj ali prema najoptimisticnijim prognozama trebat ce pricekati dvije godine dok se svi prognanici vrate. No, ukoliko kroz to vrijeme ne bude turizma u Dubrovniku ostaje pitanje tko ce se vratiti na svoja ognjista. Broj zaposlenih u Dubrovniku smanjio se za 30 posto u odnosu na 1990. godinu, a i dalje se smanjuje. Oni koji rade imaju u prosjeku 30 posto manje place od hrvatskog prosjeka. Ljudi odlaze, a na ulici se da cuti da je Grad napustila trecina njegovih stanovnika.

Oni koji ostaju, ako i gube nadu, ne gube volju. U ulici Prijeko otvoreni su restorani. "Ponekad prodje i citav dan a da nitko ne svrati", kaze gospodja Rudenjak u elegantnoj "Ragusi 2". I to je dio otpora, smatra ona. Drugi dio otpora visi o "tiramolama" u istoj ulici. Umjesto konobarskih bluza suse se vojnicke maskirne uniforme. "Ovo su ti zastave 'Libertas'", kaze mladic koji se predstavio kao Laci.

Pedeset godina poslije "onog" rata Dubrovnik je "evoluirao" - tada je Grad sa svojom kamenom bjelinom bio orjentir saveznickim avionima u njihovim pohodima na Balkan, a danas je meta susjedima iz istocne Hercegovine. Jedini oruzani incident iz proslog rata, kad je jedan traumatizirani saveznicki vojnik sasuo rafal po Stradunu, danas stariji Dubrovcani spominju s nostalgijom. Pod utjecajem ratne erozije danas i bez Vucurevica imaju dovoljno detonacija - posljednja u nizu je eksplozija u kancelariji odvjetnice Branke Skansi-Ratkovic. Zasto? Otkrit ce to istraga koja tece. Branka Skansi-Ratkovic inace brani ljude koji smatraju da su im ugrozena ljudska prava. Nju je obranio samo slucaj sto se u momentu eksplozije nije nalazila u kancelariji.

Dubrovnik se, koliko moze, opire zlom usudu koji dopire iz njegovog neprijateljskog okolisa. Grad je talac bezumnog rata i bezumnih ratnika. Do dolaska Napoleona Dubrovcani su kupovali mir u sendvicu izmedju Turaka i Venecije. Danas nemaju od koga kupiti mir, njegovi kljucari su "nepokolebljivi", a i da imaju - cime bi ga platili?

GORAN VEZIC