NEKA NOVA POVIJEST

AIM, ZAGREB, 16.4.1995. Svojevremeno se u Hrvatskoj, na samom pocetku najnovijeg nacionalnog budjenja, na glavnim zagrebackim trgovima mogla kupiti konzerva sa "cistim hrvatskim zrakom". To su zapravo bile limenke bezalkoholnih napitaka, koje su u svojoj nevidljivoj utrobi bile prazne. Ta zdravorazumska cinjenica nije zasmetala odlicnoj prodaji. Ne zbog svoje mozebitne ljekovitosti ili ludosti potrosackog mentaliteta mlade nacije, vec zbog svoje ideoloske poruke koju je ta ideja predstavljala. Tko je kriticki gledao na taj trgovinski pokusaj, nije se smatrao dovoljno nacionalnim ili dovoljno "nasim". Limenka Coca-cole, na primjer, postala je tako, ni kriva ni duzna, simbol ideoloskog i nacionalnog razlikovanja. U njoj su se prepoznavali i oni nepozeljni ili necisti i istovremeno krucijalni nacionalni zahtjevi za potvrdjivanjem i razlikovanjem. Nesto kasnije pojavili su se drugaciji modeli nacionalno - ideoloske propagande. To su bile citanke i udzbenici povijesti i knjizevnosti za osnovno i srednjoskolsko obrazovanje.

Iako je izmedju posljednjih izdanja udzbenika u proslom sistemu i prvih u novom, proteklo svega dvije ili tri godine (primjerice, za osmi razred osnovne skole tek godina dana) one su podosta razlicite u gledanjima na neka kljucna pitanja hrvatske (vise) i svjetske (manje) povijesti 20-og stoljeca. Pokusat cemo u daljnjem tekstu prikazati totalnu ili djelomicnu razlicitost povijesnih momenata i cinjenica u novim i starim izdanjima udzbenika, koje su u nekim dijelovima prijeporne, pausalne ili namjerno umanjene ili uvecane (i kao forma i kao cinjenica). To se prije svega odnosi na Drugi svjetski rat i na vrijeme promjena u Evropi nakon 1989. godine (gdje je u udzbeniku Hrvatska najvise zastupljena) koji ce uglavnom i biti predmetom ove analize. Da bi se u udzbenicima detaljno analizirala svaka povijesna netocnost, svaka ideoloski uvjetovana promjena, neukusno fingirano "domoljublje", svaki namjerni propust ili rafinirana, gotovo nevidljiva laz, potrebna je dublja i opsirnija analiza, koja bi zapremala vise od obicnog novinarskog teksta. Tako da smo prisiljeni kriticki se odrediti samo prema dogadjajima hrvatske i dijelom evropske povijesti (u kontekstu hrvatske povijesti) zadnjih sezdesetak godina, sa odredjenim historijskim "preskakivanjima".

Krenimo prvo od naslova udzbenika iz povijesti za 4. razred Gimnazije. Zove se Hrvatska i svijet, razlicito od prijasnjeg, koji se zvao - Povijest (jedan, dva, tri ili cetiri, ovisno o stupnju razrednog skolovanja). Za razliku od "cistog hrvatskog zraka", ova domoljubna obrazovna knjizica natrpana je ideologijom i na momente novinarsko - pamfletskim objasnjenjima pojednih cinjenica, strastveno i nekontrolirano, najvise u onim dijelovima koji govore o aktualnim i bliskim dogadjajima o kojima ce kasnije biti rijec ( Hrvatska u okovima sustava Druge Jugoslavije, Prvi visestranacki izbori, Novi Ustav, Rat u Hrvatskoj, Jacanje hrvatske obrane i medjunarodnog ugleda Hrvatske, Priznanje Hrvatske, Dolazak Mirovnih snaga UN-a, Mirovne konferencije, Medjunarodni sud za ratne zlocine u Haagu, Iskazi stovanja zasluznim licnostima, Hrvatska pred svojom buducnoscu itd. - sve su to i naslovi pojedinih poglavlja udzbenika povijesti).

Opce je prihvacen obicaj da se iz pijeteta prema povijesti (ma koliko losa ona bila - i da bi se o njoj objektivno pisalo i raspravljalo) postavi, u odnosu spram nje, neophodna "pozitivna distanca", koja zatim pretpostavlja minimum postenja prema minulim dogadjajima, ljudima i procesima. Tako se na primjer, o vremenu Treceg Reicha jos i sada spori oko istinitosti odredjenih detalja i nijansi, a dr Ivo Peric, autor spomenutog hrvatskog udzbenika iz povijesti, davnasnje, nedavne i akutno danasnje dogadjaje (vezane za hrvatsku drzavnost) opisuje kao apsolutnu, bezuvjetnu, samorazumljivu, nicim sputanu istinu, nevinu, neukaljanu i cistu poput jutarnje rose.

Da ne bi bilo zabune, prijasnji politicki sustav proizvodio je takodjer radikalno ideoloski programirane udzbenike. Stradanja ustaskih, domobranskih, cetnickih vojnika i odredjenog broja civila kod Bleiburga, i za vrijeme takozvanog kriznog puta (nakon Bleiburga) kada su stotinama kilometara, kolone zarobljenih kvislinga prolazile slobodnim partizanskim teritorijem i bile ubijane i mucene, stari udzbenici nisu pominjali, makar je to bio pokolj velikog broja ljudi. Medjutim, taj broj nikako nije dosezao 3oo ooo civila i vojnika, kao sto pise u sadasnjim knjigama povijesti, vec do deset puta manje zrtava ( navodim prema: V. Zerjavic - "Gubici stanovnistva Jugoslavije u II. sv. ratu, Zagreb 1989.) Danasnji udzbenici o tim dogadjajima sasvim drugacije pisu. Osim Bleiburga, spominju se i novotkrivena mjesta zlocina nad hrvatskim stanovnistvom. To su bile najcesce jame i spilje. Najpoznatija je Jazovka, jama na brdu nedaleko Zagreba.

Bivse skolske knjige to nisu spominjale, danasnje knjige tome posvecuju citavu stranicu, dok opisivanje ustaskih zlocina dobiva svega tri recenice. Ni vanzemaljcu , nakon citanja novog hrvatskog udzbenika, ne bi bilo tesko zakljuciti da su ustase bili oni koji su zasluzni za stvaranje hrvatske drzavnosti, a da su partizani bili nacionalne izdajice. Inace, u jami Jazovka nalazile su se kosti od oko tristotinjak leseva. U udzbenicima se uopce ne spominje da je prvih nekoliko redova kostiju bilo "poslozeno" zahvaljuci ustasama. Ali, u vrijeme nacionalne euforije s pocetka devedestih to nije bili vazno. Sve se utrpavalo u "miraz" partizanima. Zanimljivo je da iskrivljavanja s jedne strane, donose izmijenjenu "novu povijest" s druge strane. Novi hrvatski udzbenici donose i nova otkrica.

Kao sto vecina zna, kriticki momenat u hrvatskoj povijesti je osnivanje ustaskog pokreta i proglasenje Nezavisne Drzave Hrvatske. Jos i danas se vuku balasti tih ideja. Postoje nepodijeljene simpatije za taj dio hrvatske povijesti kod mnogih cinovnika hrvatske drzavne vlasti i politicara, pa je shodno tome apologetika tog povijesnog momenta izrazena i na mjestima na kojima se to ne smije primjetiti. Novi udzbenik za osmi razred iz 1992. godine o NDH kaze: "Nakon atentata na zastupnike HSS-a u Narodnoj skupstini u Beogradu i nakon sve otvorenije diktature kralja Aleksandra, HSP potice svoga predsjednika Antu Pavelica da poduzme politicke poteze koji bi omogucili stvaranje hrvatske drzave. On uskoro organizira ilegalnu organizaiju Hrvatski domobran kasnije preimenovanu u Ustase - hrvatski oslobodilacki pokret. Naglasavajuci tezu o postanku samostalne hrvatske drzave dobivaju veliku podrsku hrvatskoga pucanstva". U gotovo svakoj povijesnoj knjizi, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, zna se da je najvecu podrsku dobila Hrvatska Republikanska Seljacka Stranka pod vodstvom Stjepana Radica. "Taj pokret uocavaju Talijani i Nijemci i odlucuju ga podrzati i stvoriti u hrvatskoj drzavi sebi sklon rezim. Cim su njemacke trupe usle u Zagreb proglasena je NDH". Medjutim, povijesna je cinjenica da Njemacki nacisti pokret nisu samo uocili vec su od pocetka aktivno sudjelovali u njemu.

Cest je obicaj autora udzbenika da se postojanje jedne zlocinacke drzave i organizacije opravdava drzavotovornom svijescu i ceznjom za samostalnom drzavom, pa se cini da su oni koji su se tome suprotstavljali to i zasluzili. Zatim se udzbeniku dalje navodi struktura vlasti, drzavnog teritorija, oruzanih snaga. Podredjena velikim silama, NDH "pristaje na mnoge kompromise kao sto su izdrzavanje njemacke vojske, besplatan izvoz ruda i drva, a prisiljeni su sklapati i politicki neprihvatljive ugovore kao sto je Rimski ugovor potpisan 1941. sa Benittom Mussolinijem kada pristaju na otudjenje velikog dijela dalmatinske obale, otoka i Istre. Osnivaju se prijeki sudovi, koncentracijski logori u kojima stradavaju Zidovi, Romi i Srbi - zbog svoje prijasnje politike". Ovaj je dio jos jedno opravdanje zlocina. Srbi i svi ostali su, smatra autor udzbenika, drzavotovorni heretici i ne pripadaju dusom drzavotvornoj ideji, pa je i normalno da su odstranjeni, kao dosadna muha na obrazu.

U starom se udzbeniku puno vise paznje posvecuje detaljima oko koncentracijskih logora, teroru nad komunistima i antifasistima i nehrvatskim nacijama. Tezu o nacionalnom oslobodjenju Hrvata u ovom udzbeniku tumace politickom propagandom, sto nije ni priblizno istini. Svijest o nacionalnom oslobodjenju je postojala od sredine 19. stoljeca, i u gotovo slicnom intenzitetu, samo u drugom obliku, postoji i danas. Dikatatura Kradjoredjevica samo je doprinjela razvoju radikalnih hrvatskih pokreta, kao sto je bio ustaski. Sto se antifasisticke borbe tice tu nalazimo razliku samo utoliko sto se u novoj knjizi uopce ne spominju osnivanje narodonooslobodilackih pokreta u ostalim republikama bivse Jugoslavije vec se spominju samo oni u Hrvatskoj, na nacin da nikome nije jasno kakva je u stvari bila njihova uloga.

Osnivanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije novi udzbenik objasnjava kao iskljucivo formalnu federaciju, dok prava vlast, navodi se u knjizi, postoji samo u partijskom i drzavnom vrhu. I to je tocno. Dalje se kaze: "Nova je Jugoslavija po uzoru na sovjetski model postala centralisticka drzava komunistickog tipa sa naslijedjenom srpskom prevlascu. Prigusivano je nacionalno ocitovanje nesrpskih naroda. Do rukovodecih polozaja Hrvati su tesko dolazili jer su bili stalno sumnjiceni kao neprijatelji naroda i zelio im se natovariti teret krivnje ustaskih zlocina dok se njihovo sudjelovanje u narodnooslobodilackom pokretu namjerno presucivalo. Clanovi obitelji ustasa i domobrana tesko su dobivali posao, njihova djeca nisu mogla dobivati stipendije za skolovanje. Prema vjerskim zajednicama ova se vlast osobito brutalno odnosila oduzimajuci im njihova imanja, zabranjujuci skole. Mnogi su svecenici i politicki sumnjiceni kao suradnici okupatora. Takav je slucaj sa svecenikom Stepincem koji je bio osudjen na 16 godina robije, ali je na uporne zahtjeve svjetskih uglednika pusten na slobodu".

Novi udzbenik hrvatske partizane vidi samo kao nuzno zlo, kao historijsku stepenicu koja je usporila stvaranje hrvatske drzave. U starom izdanju Stepincev se slucaj pominje vrlo kratko, a odnos prema katolickom svecenstvu tumaci se time da su uz pratnju ustaskih casnika, cijelo vrijeme rata prekrstavali nekatolicku djecu i da su mnogi od pripadnika klera sudjelovali u umorstvima u logorima za ubijanje. Mnogi su sudjelovali u ratu, s puskom u ruci, na ustaskoj strani. Koncentracijski logor Jasenovac u kojem je stradalo vise desetaka tisuca ljudi, uglavnom Zidova i Srba, u novom udzbeniku spomenut je jednom, dok su ubijanja partizana visestruko uvecana i posveceno im je puno vise prostora.
Poratno razdoblje u starom je udzbeniku ponesto drugacije prikazano. Kaze se da je "politicka situacija nakon zavrsenog rata bila vrlo teska. Na pobjednickoj strani nalazili su se sudionici i pristase partizanskog pokreta koji su osvojili vlast, a na drugoj njihovi protivnici porazeni u ratu i svi oni koji su se bojali zavodjenja sovjetskog komunizma". Medjutim, komunisticki pisci povijesti zaboravili su na Goli otok (zloglasni zatvor u kojem su se nalazili najvise simpatizeri INFORMBIRO-a) i ostale zatvore i logore, u koje su dolazili ljudi od kojih mnogi nisu ni znali zasto su optuzeni. Medju njima je bilo mnogo zena, staraca, pa i djece. Mnogi su tamo ubijeni.

"Kako je broj onih koji su se borili na strani okupatora (Fasista i Nacista) iznosio zamasnih 430 000 na poducju citave Jugoslavije, a jedan dio njih ostao je u zemlji nakon rata, nastala je podjela na snage revolucije i kontrarevolucije koja se osjecala u zivotima vise generacija" i koja je (ako izuzmemo glupu podjelu na revoluciju i kontrarevoluciju) u krajnjoj konzekvenici i dovela do ovog rata. Novi je rezim svima njima zatvorio vrata za rukovodece polozaje.

Nerijesene nacionalne odnose novi hrvatski udzbenik dovodi do usijanja i bezizlaznosti, tvrdeci unaprijed, prije bilo kakvog konacnog dogovora, "da mira sa Srbima vise nema". U starom udzbeniku tvrdi se da je KPJ jos u ratu izgradila svoju vlast, sto je takodjer u vecoj mjeri ideologizirano, jer je vlast pocivala na narodnooslobodilackim odborima (savjeti, komune) koji nisu bili u potpunosti podredjeni Partiji. KPJ vlast je potpuno preuzela nakon rata. Mjere konfiskacije nakon rata objasnjene su "teskom gospodarskom situacijom u zemlji, a imanja su bez naknade oduzeta onim kapitalistima koji su za vrijeme rata suradjivali sa okupatorima". I to je naravno jedna velika - mala laz. Jos se kaze da su Zakonom o nacionalizaciji sva "privatna dobra 1946. pretvorena u drzavno vlasnistvo, a zapocela je i kolektivizacija poljoprivrede. Od 1950. godine kada je uvedeno radnicko samoupravljanje doslo je do znacajnih promjena. Drzavno vlasnistvo postaje drustveno, vrsi se decentralizacija, jaca komunalni sustav, demokratizacija i socijalisticko samoupravljanje, a sve to otvara putove brzem razvoju".

U novim udzbenicima, navodi se gotovo sve suprotno tomu i na taj se period gleda vrlo negativno. Pa se kaze: "Partijsko (komunisticko jednoumlje) postalo je u cjelokupnom javnom drustvenom zivotu nadredjeno i svemocno. Ako bi netko izrazio bilo kakvo neslaganje s tim novim stanjem, bio bi progonjen". O intelektualcima se kaze: "Tvorci rezima FNRJ osobito su pokazivali svoju nesnosljivost prema intelektualcima. Kako je vecina intelektualaca bila protiv komunistickog jednoumlja, komunisti su zbog toga uvijek imali odbojan stav prema inteligenciji i neprestano bili u sukobu s njim". Rekli bismo, romanticarski, crno-bijeli nacin iznosenja. I dalje: "Da bi se Hrvate sto vise sputalo i onemogucilo, s nepravom i tendenciozno im je nametnut teret krivnje za ustaske ratne zlocine. Namjerno se prelazilo preko cinjenice da su Hrvati najmasovnije sudjelovali u partizanskom pokretu". U Hrvatskoj nista novo.

Uglavnom, promatracu sa strane, niti pretjerano inteligentnom niti pretjerano glupom, vrlo je tesko shvatiti sva nasa podmetanja, iskrivljavanja cinjenica, nase nacionalne ili klasne hipertrofiranosti. Vrlo je tesko doci do pouzdane tocnosti povijesnih dogadjanja. Komunisticka vlast prilagodjavala je povijest sebi, a isto nazalost, cini i ova danasnja pokazujuci jos jednom kako je slabo naucila tragicnu povijesnu lekciju. Kako drugacije razumjeti cinjenicu da je u Hrvatskoj citanci (udzbeniku za knjizevnost za 5. razred osnovne skole, iz 1994. godine) na samom pocetku navedena epska pjesmica o Franji Tudjmanu koju je napisala casna sestra Anka Petricevic. Simbolicki brak ove pjesmice ima i svoju realnu historijsku dimenziju. Ideolosko ravnovjesje Crkve i drzave na ovim prostorima oduvijek je bilo nesretno.

Nakon pjesama Druze Tito mi ti se kunemo, Druze Tito ljubicice bijela i Tito, Tito, to smo svi mi, mama, tata, ja i ti, hrvatski udzbenici ponovo su prepuni asocijacija kulta licnosti i kuznog zadaha neke nove neslobode. Nuzno se upitati zasto je u stvari citanka "hrvatska"? Zasto je u citanci svjetska knjizevnost minimalno zastupljena? Zasto drzava, ako ih se vec nije odrekla, stanovnistvu na okupiranim podrucjima nije namijenila citanku? Hocemo li jos dugo cekati na hrvatsku matematiku, hrvatsku anatomiju, hrvatsku bilogiju i hrvatsku fiziku, kao sto, eto, imamo i cisti hrvatski zrak. I zasto se provjerene kulturne nacionalne vrijednosti objasnjavaju dnevno politicki? Evo samo jednog primjera. Nacionalni pjesnik s pocetka ovog stoljeca, Antun Gustav Matos poznat je i u svjetskoj knjizevnosti po iznimnoj literarnoj vrijednosti svoje poezije, ali u Hrvatskoj citanki njega prezentiraju kao bizantinskog muktarosa. Slijedece stihove kao da je napisao Radovan Karadzic: "Al udari crna ruka iz topova, iz bacaca, iz bazuka, i polomi gradu rebra, kosti bez pardona i milosti." Ovu pjesmu napamet uce djeca od desetak godina i kao obrazovne teme dobivaju provjerene epske vrijednosti poslusnosti, junastva i nacionalne romantike. Ljubav, tolerancija i mir nostalgicni su odsjaji nekih dalekih vremena i o tome se u hrvatskim citankama sve manje govori.

Zbog vremensko - objektivnih razloga, u starim se udzbenicima povijesti za osnovnu i srednju skolu ne nalaze poglavlja o sadasnjem vremenu, o danasnjoj Hrvatskoj i ovome ratu, ali se zato nalaze kao obavezni dijelovi u novim udzbenicima. Tocnije, postoji u starim knjigama nekoliko recenica o prvim izborima i nekim dogadjajima koji su im prethodili, ali samo kao fusnote ili kratke recenice, jer je predzadnja (jos uvijek starorezimska) knjiga objavljena 1991. godine. Ti dijelovi novog udzbenika probrano su ideologizirani i nacionalno implicirani. Ona su i temeljni motiv ove analize. To su poglavlja o najnovijem vremenu, tocnije od pocetaka evropskih politickih promjena 1989. godine do danasnjih dana. Tako da cemo za kraj preletjeti samo neke najvaznije cinjenice svijeze domace (hrvatske) povijesti.

Novi udzbenici povijesti, prije bilo kakvog znanstvenog utvrdjivanja povijesnih cinjenica, cine ono sto su cinili i prijasnji. Govore o zasluznima licnostima i grupama, i onima koji su to manje ili koji to uopce nisu, ne vodeci racuna o nijansama i paralelnim politicim procesima koji su i omogucili da odredjene grupe i licnosti zadobiju aureolu svetih, pocasnih, jedinstvenih, naprosto onih bez kojih se vise ne moze. Za prve visestranacke izbore napisano je da je zasluzna Hrvatska demokratska zajednica, koja je i danas vladajuca stranka. Vise nitko ne spominje hrvatski SDP, bivse komuniste koji su pripremili teren prvim izborima. Nitko ne spominje one koji su godinama pisali i djelovali i pritom slabili bivsi rezim. Nitko ne pise da se Jugoslavija urusila sama od sebe zbog vlastite unutarnje strukuture koja vise nije bila prihvatljiva za daljnji zivot ljudi u njoj. Spominje se samo HDZ i njegova povijesna uloga. Osamdesetdevetoj godini, u cije vrijeme su i nastajale prve nekomunisticke stranke, pa i devedesetoj, kada su i odrzani izbori, autor udzbenika velikodusno poklanja punih petanaest redaka. Dok na primjer, programu HDZ-a i pocetku rada hrvatskog Sabora, daje 31 redak.

U cijelom udzbeniku Tito se spominje dvanaestak puta, Pavelic oko dvadesetak, a najmladji medju njima, Franjo Tudjman sedam puta. Tako je u udzbeniku za osnovnu skolu. U srednjoskolskom udzbeniku iz povijesti, situacije je vrlo slicna, samo se Franjo Tudjman uspeo za tri - cetri poena. Bivsi dugogodisnji predsjednik Jugoslavije Josip Broz nije prosao sjajno: "Tito je imao velike slabosti kao rukovodilac i kao covjek. Kao rukovodilac bio je sklon osobnoj vlasti, zatvarao je svoje protivnike, suradjivao je i u likvidaciji svojih suboraca, podrzavao je nacionalni unitarizam, protivio se hrvatskoj drzavotovrnoj ideji, onemogucivao je demokraciju i pridonosio kultu vlastite licnosti. Kao covjek je bio veoma sklon lagodnom zivotu". U cijelom udzbeniku ni o Hitleru ni o Pavelicu nema slicnih recenica. Hitler je opisan samo kao "... svemocni gospodar ... diktator i ... kancelar". O lagodnom zivotu nema nista. Pavelic je opisan kao "hrvatski kandidat... opunomoceni poglavnik". O kultu licnosti i ljudskim slabostima ni rijeci. Franjo Tudjman je, stoji u istoj knjizi, "covjek kome je slobodna i samostalna Hrvatska bila zivotna preokupacija, koji je za Hrvatsku mnogo radio i mnogo propatio. Osim toga, kao covjek velikog znanja i iskustva, a ujedno i jaka licnost, cvrsto je drzao politicko kormila u svojoj ruci, ne dopustajuci nikakva odstupanja i zastranjivanja. Franjo Tudjman je autoritet, uvazavan je u Hrvatskoj i stovan u inozemstvu". Toliko o kultu licnosti.

Rat u Hrvatskoj je priblizno tocno analiziran. Ali tko pati na detalje, na analizu globalnih politickih procesa i tko zeli tek tada proglastiti krivc(e)a, u knjizi nece naici na razumijevanje. U udzbeniku pise da su "Srbi poceli sve otvorenije zagovarati ideju Velike Srbije, koja bi obuhvatila Bosnu i Hercegovinu te velike dijelove Hrvatske do linije Virovitica - Karlovac - Karlobag. U svom porobljavalackom ekspanzionizmu velikosrbi su se zanosili i suludom politikom genocida, to jest da u tim krajevima koje bi htjeli prisvojiti stvore ciste etnicke prostore (a to je znacilo da protjeraju ili pobiju Hrvate, Muslimane i ostale nesrpske narodne skupine s tih prostora, te da na njima ostave i nasele samo Srbe). Glavni podrzavatelj velikosrpske politike u Hrvatskoj - nakon uvodjenja visestranacja - postala je Srpska demokratska stranka. Ta je stranka poticala Srbe na pobunu protiv nove demokratski izabrane hrvatske vlasti. Od kolovoza

1. godine upucivane su kao podrska tim pobunjenicima i cetnicke teroristicke grupe iz Srbije". Dalje se navodi pocetak i tok rata, unistavanje hrvatskih sela i gradova, ubijanje ljudi, silovanje zena, paljenje i rusenje crkava, spomenika kulture. "Klali su, strijeljali, vjesali, masakrirali, pljackali, palili, odvodili u brojne sabirne logore..." Dalje se navodi sve ono sto se moglo procitati u novinama proteklih godina - dolazak "plavaca", medjunarodno priznanje Hrvatske, prijem u Ujedinjene Nacije i tako dalje. Desno od teksta je slika H. D. Genschera, uz koju stoji recenica; "Veliki prijatelj samostalne i suverene hrvatske drzave".

ALEN ANIC