PROGNANICI I REZOLUCIJA 981

(prevesti)

AIM, ZAGREB, 15.4.1995. "Sto Rezolucija 981 Vijeca sigurnosti znaci za prognanike. Zelimo znati datum kada cemo moci krenuti svojim kucama" - pitanje koje su clanovi Izvrsnog odbora Zajednice prognanika Hrvatske postavili nedavno na sastanku s ministrom vanjskih poslova Matom Granicem. Visesatni razgovori ostavili su prognanike i ovog puta bez konkretnog odgovora. "Radi se tek o politickoj Rezoluciji a tek ce se pri operacionalizaciji iste naci mjesta i za problem prognanika", obecao je Granic. Govoreci o znacaju Rezolucije u kojoj se po prvi puta spominje ime Hrvatska istaknuo je da samo vojno, gospodarski i diplomatski snazna drzava nudi jamstva za potpunu integraciju i konacan povratak svih prognanih na njihova ognjista. Na ponovno inzistiranje da se precizira datum povratka prognanicima receno je da ce do toga doci tek kad Hrvatska bude kontrolirala svoje granice "jer samo tako moze doci do dostojanstvenog i sigurnog povratka svih ljudi".

"Imamo vec desetke takvih rezolucija kojima se Hrvatskoj deklarativno sve priznaje ali u praksi nista od toga nije zazivjelo", kaze Mato Simic, predsjednik Zajednice prognanika. "Ne dijelimo odusevljenje vlasti najnovijom Rezolucijom - lijepo je da se u njoj spominje Hrvatska ali nama bi vise znacilo da je konacno odredjeno vrijeme naseg povratka kucama. Na sav glas se govori o Rezoluciji kao najznacajnijem uspjehu hrvatske diplomacije a nama jos uvijek nije jasan ni nacin njezine realizacije kao ni mehanizam kontrole granica".

Jos jedanput je prognanike napustila nada o skorom povratku kuci, probudjena obecanjima vlasti. Neposredno prije zbivanja u Kopenhagenu gdje se, kako se ocekivalo, trebalo potvrditi otkazivanje mandata Unproforu, Matu Simica primio je predsjednik Tudjman. Simic je u svoje ime izrazio podrsku prognanika Tudjmanovoj odluci koja je obecavala skori povratak u domove iako "ne tako skori kao sto bi prognanici htjeli". Nakon hrvatskog "uspjeha" u Kopenhagenu uslijedilo je i prognanicko otreznjenje. Oslobodjeni iluzija krenuli su u borbu za golo prezivljavanje.

"Kad cemo se vratiti? Nikad. Sta imam vjerovati politicarima kad ni oni ne znaju. Ne preostaje im nista drugo nego da nas lazu i obmanjuju. I da se mogu vratiti u Vukovar ne bih sve dok su tamo Srbi", ogorcena je prognanica iz Vukovara. Vojska od 197 tisuca protjeranih i ponizenih ni nakon cetiri godine progonstva ne zna hoce li se i kada moci vratiti kucama. Zaboravljen je proslogodisnji zanos kad su stojeci na nadzornim tockama Unprofora mislili kako odluku o povratku kucama drze u svojim rukama. Nerijeseno stambeno pitanje, nezaposlenost, te sve cesce prijetnje delozacijama, prognanicka su svakodnevica. Sve su glasnija upozorenja da bi uporno zanemarivanje prognanicke problematike moglo dovesti do socijalnih nemira pa i do gradjanskog neposluha. Neadekvatna prehrana, problemi sa zdravstvenom zastitom, skolovanjem, manipulacija humanitarnom pomoci, problemi s grijanjem, toplom vodom samo su dio problema oko 55 tisuca prognanih smjestenih u organiziranom smjestaju. Osobito je zapustena preventivna zdravstvena zastita, situacija u skolstvu vremenom se poboljsala, iako se nastava u nekim sredinama jos uvijek odrzava u hotelskim prostorijama. Nisu rijetki objekti u kojima jos uvijek nije rijesen problem grijanja, opskrbe toplom vodom ili higijenskim potrepstinama.

Nakon cetiri godine provedene u progonstvu vecini prognanika strpljenje i tolerancija postaju sve manji a sadasnji smjestaj, vecinom u hotelskim sobama sve cesce postaje okov iz kojeg zele pobjeci. Nehumanost zivota u minijaturnim sobama dovodi do sve cescih socijalnih problema ljudi, koji su i bez toga uz mnogo boli napustili svoje kuce. Pritisak prognanika da se rijesi njihovo stambeno pitanje a takodjer i predstojeca turisticka sezona za koju bi hotele, pune "privremeno" smjestenih, barem djelomicno, trebalo vratiti njihovoj osnovnoj, komercijalnoj funkciji natjeralo je vlast na konkretnu akciju. Bez prethodnih najava, proteklog mjeseca u medijima je bucno najavljen novi projekt Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice - preseljenje prognanika iz hotela u napustene privatne kuce, vlasnistvo gradjana SR Jugoslavije u Istri, srednjoj i juznoj Dalmaciji, pri cemu se, tvrde autori, nece ugroziti nacelo privatnog vlasnistva.

Prema rijecima Adalberta Rebica, ministra u Vladi i predstojnika Vladina ureda za prognanike i izbjeglice, "s prognanicima bi se sklapali ugovori po kojima stjecu pravo privremenog koristenja takvih kuca, s obvezom da, kada im prestane prognanicki status, vrate kuce i inventar u onakvom stanju u kakavom su ih zatekli. Na taj nacin bi se sacuvala imovina jugoslavenskih drzavljana a takvo bi stanje potrajalo sve do priznanja Hrvatske od strane SR Jugoslavije, odnosno do okoncanja prognanicke krize".

Samo u cetiri dalmatinske zupanije (Zadarsko-kninskoj, Sibenskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovacko-neretvanskoj) u hotelima je smjesteno oko 30 tisuca prognanika. Time se turisticko gospodarstvo regije prakticno prepolovilo u smjestajnim kapacitetima, a istodobno raste nezadovoljstvo prognanika prostorom koji im je silom prilika postao zivotni. Ideja o useljavanju u srpske kuce nije novost. Godinama su prognanici preklinjali da im se daju na koristenje kuce za odnor koje stoje prazne duz cijele obale - no vlast je ostajala gluha na takve molbe. S druge strane, sutke se prelazilo preko slucajeva nasilnog useljavanja u takve kuce, sto je tokom rata bio omiljeni nacin rjesavanja stambenog problema.

Najnoviji projekt o preseljenju prognanici su docekali mnostvom pitanja i otvorenim nezadovoljstvom. "Sluzbena odluka koja bi omogucila takvo useljavanje jos nije donesena a ekipa iz Vladinog ureda sa dr. Rebicem na celu krstari Dalmacijom i nude ljudima preseljenje u te kuce", kaze Mato Simic. O broju objekata i nacinu na koji bi se to preseljenje reguliralo za sada nitko nema pojma. "Nakon godina provedenih u progonstvu oni nam nude napustene tudje kuce. To je ipak samo privremeno rjesenje za jedan dio ljudi do njihovog povratka. Za sada smo samo dobili obecanja hrvatske vlade da nitko nece prisiliti ljude na seljenje bez njihovog pristanka". Pitanje koje prognanici najcesce postavljaju je tko ce snositi troskove koji proizlaze iz takve vrste smjestaja. Od 150 kuna (oko 40 DEM) koliko iznosi "drzavni" dzeparac, vise je nego ocito, ne mogu se placati rezijski troskovi. Preseljenjem u drugo mjesto, veliki broj prognanika morao bi ponovno traziti posao, djeca novu skolu - neke su od zamjerki upucenih na racun novog projekta.

Ne cekajuci sluzbenu odluku na Supetru na Bracu nedavno je obavljeno prvo preseljenje prognanickih obitelji iz hotela u prazne vikendice srpskih drzavljana. Rezultat je to dvogodisnjih "pregovora" izmedju prognanika i uprave "Supetrus hotela". Prognanici, uglavnom iz Vukovara, Baranje i Drnisa, pristali su na seljenje iz hotela, ali uz uvjet da smjestaj bude kvalitetan. Nakon brojnih razgovora i priprema useljeni su u prazne vikendice uz koordinaciju svih nadleznih sluzbi. Tako je prije useljenja uz nazocnost policije popisan inventar i sve zateceno u kuci, kako bi prognanici u trenutku iseljenja sve vratili u istom stanju. Potpisivanjem ugovora o privremenom smjestaju udomljeno je devet prognanickih obitelji. Inace, prognanici su pristali na preseljenje tek kad su se "Supetrus hoteli" obvezali placati sve komunalne troskove uz izdavanje mjesecnih bonova za prehranu svakom clanu obitelji u iznosu od 457 kuna. Preuzete obveze, stoji u zajednicki potpisanom ugovoru, hotelska kuca izvrsavat ce sve dok prognanici budu zivjeli u vikendicama.

"Na Bracu sam od listopada 1991. godine i promijenili smo nekoliko hotela i odmaralista", kaze samohrana majka koja se sa 9-godisnjim sinom uselila u omanju vikendicu. "Bolje nam je nego u hotelu, iako nam se vlasnik koji zivi u Beogradu javio preko svojeg advokata iz Zagreba. Bio je dosta neugodan i porucio nam je kako smo mi provalili u tudje, sto nije istina. Prije par dana poslao je po svojem advokatu punomoc koju zeli da potpisem, kako bi i on toboze dao svoju suglasnost za koristenje njegove kuce. Ne pada mi na pamet nista njegovo potpisivati, jer sam sve to napravila sa Centrom za socijalnu skrb, opcinom i hotelom koji o nama brine. Prije no sto sam se uselila, policija je pred svjedocima sve popisala. Ja kucu odrzavam i brinem kao da je moja. U moju kucu u Baranji uselili su Srbi. Drago mi je da je tako, barem je nisu zapalili, pa cemo se sin i ja imati kamo vratiti".

Nakon supetarskog "uspjesnog" useljavanja u "srpske" vikendice ceka se zakonska odredba Ministarstva pravosudja kako bi se nepovjerljive prognanike uvjerilo da se isele iz hotela. Nezadovoljstvo dosadasnjim smjestajem te sve otvoreniji pritisak hotelskih udomitelja na ljude da naprave takav korak jos uvijek je nedovoljno da bi se prognanici u vecem broju odlucili na odlazak u neizvjestan smjestaj. Svakim danom pritisci su sve veci

• raste broj prituzbi na hranu, cesto se iskljucuje struja a reducira se i potrosnja vode. Sve je vise hotela u kojima prognanici mogu koristiti toplu vodu tek jednom tjedno. No, svjesni neizvjesnosti povratka prisiljeni su dugorocnije gledati. Jedinu sigurnost u ovakvoj situaciji daje im drzavna blagajna. "Nemam nista protiv da se uselim u napustenu kucu, ali ne prije no sto se to zakonski rijesi. A ne ovako, uselim u kucu a za par mjeseci mi iskopcaju struju i vodu jer nemam novaca da platim. Ili jos gore, pojavi se pravi vlasnik. I gdje sam onda. Kako da dokazem da nisam lopov", kaze prognanik iz Baranje.

Svakim danom provedenim u progonstvu raste opasnost od integracije prognanika, upozorava Mato Simic, a nastojanja drzave da pod svaku cijenu, pa i useljavanjem u tudje kuce, barem djelomicno rastereti drzavni proracun pogoduje tom trendu. "Oduzilo se cekanje, ljudi su poceli kupovati kuce, snalaze se kako tko zna. Pitanje je hoce li biti zainteresirani za povratak. Postoji realna opasnost da ce Hrvatska kada dobije svoj teritorij natrag ostati bez ljudi koji bi tamo zivjeli. A sto ce vam zemlja bez ljudi".

BRANKA VUJNOVIC