BEOGRADSKO - SARAJEVSKI KONTAKTI

OPASNE IGRE

AIM SARAJEVO, 9.04.95. Beogradske turneje, prvo bosanskohercegovackog ambasadora Muhameda Filipovica a potom i delegacije Srpskog gradjanskog vijeca, posljednjih dana pune novinske stupce sarajevskih medija. I mada je upravo tijekom Filipoviceva boravka u Srbiji sluzbeni Beograd saopcio da "u sadasnjoj situaciji ne razmislja o priznanju RBiH" a razgovore s delegaciojom SGV-a tretirao kao susret s grupom iz "bivse Bosne i Hercegovine" - svje je ucesnike ovih nakon tri godine blokade obnovljenih posjeta susjednoj tzv. Jugoslaviji krasilo izuzetno zadovoljstvo pa i neskriveno ushicenje! Boro ce Bjelobrk, inace zastupnik u bosanskohercegovackom parlamentu, nakon povratka isticati kako nikada u zivotu nece zaboraviti susret i medjusobno izlivene suze domacina i gostiju prilikom javne tribine u Skupstini beogradske opcine Stari grad. Ostali su clanovi delegacije danima po sarajevskim druzenjima u kavanama, s nekim iznenadnim razumijevanjem isticali kako "mnogi Beogradjani zapravo i ne znaju puno o stradanju bosanskohercegovacke prijestolnice" te to ilustrirali najcescim pitanjem koje su im postavljali "tko zaista granatira Sarajevo"!?

Atmosfera iscekivanja u kojoj su gradjani Sarajeva docekali povratnike iz Beograda i primili ovakve izjave najblaze se moze okarakterizirati kao neutemeljena euforija optimizma i jos jedan izraz neodmejerene bosanske tolerancije. Ocigledno su gradjani Sarajeva, s obzirom na visegodisnju blokadu i svojevrsnu medijsku izolaciju, i dalje vrlo skloni politicki reagirati po logici "crno - bijelo", pa kao takvi postaju idealni za daljnje instrumentaliziranje u dnevnopoliticke svrhe. Jer, ne tako davno na ovdasnjim se radio i tv stanicama, jednako kao i vodecim listovima, s ponosom promovirala ideja tadasnjeg potpredsjednika Vlade Zlatka Lagumdzije da se u gradu koji skapava od gladi odbija pomoc UNHCR-a jer dopremljena hrana i odjeca "imaju etikete proizvodjaca iz Miloseviceve Srbije". S istim zarom se danas plasiraju izjave Pejanovica ili Filipovica o navodnoj punoj politickoj okrenutosti srbijanskog vozda k Sarajevu a protiv Pala. Zbog cega bi, kao, Sarajlije trebale biti izuzetno sretne.

Naravno, nesumnjivo je da su najnoviji kontakti Sarajeva i Beograda putem licnog izaslanika predsjednika Predsjednika Izetbegovica (mada clan Predsjednistva S. Kljuic i dalje demantira da je Filipovic za taj put imao mandat Predsjednistva) ili delegacije Srpskog gradjanskog vijeca, znacajan politicki udarac Karadzicu. Tim prije sto je paljanski tiranin doskora bio jedina adresa u komunikaciji srbijanskog rezima s prostorima Bosne i Hercegovine. No, politicki je isuvise naivno i idilicno misliti kako Milosevic alternativu neposlusnom SDS-ovom vrhu trazi u Pejanovicu koji, uz potpunu politicku lojalnost Izetbegovicu i citav niz privilegija koje uz to dobija, nema gotovo nikakve znacajnije veze sa Srbima koji zive na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, a kamoli u tzv. republici srpskoj. Stoga je daleko vjerojatnije da Milosevic razgovorima s Filipovicem ili dopustanjem da Srbi iz SGV-a ovaj put udju u Srbiju, tek zeli ojacati novosteceni image demokrate i mirovnjaka, a u obracunu s Karadzicem iskoristiti novi argument koji mu je sad na dohvat ruke - lamentiranje sa politickom sudbinom Srba u Sarajevu, Tuzli, Zenici.

Indikativno je, naime, da nitko iz srbijanskog rezima nije demantirao podatak SGV o broju, nesporno ponovno instrumentaliziranih, gradjana srpske nacionalnosti na prostoru Federacije BiH. Iako ce SGV brojku od 40.000 do 50.000 Srba koji zive na ovom teritoriju uvecati cak cetiri ili pet puta - iz cega bi potom trebao proistjecati i daleko veci legitimitet Pejanovica

• ocito je da u ovom trenutku niti aktualna bosanskohercegovacka vlast, niti srbijanski rezim, nemaju politicki interes za operiranje i iznosenje egzaktnih podataka. Zapravo, slicnost politickog trenutka u Beogradu i Sarajevu proizvela je prve dodirne tocke Milosevica i Izetbegovica - rusenje Karadzica za kojeg je sve jasnije da ga ocekuje medjunarodno sudjenje za ratne zlocine i potreba dodatnog politickog pritiska na hrvatskog partnera.

No, pozicija je Izetbegovica u takvoj igri znakovito delikatnija. Kontakti kojima otvara vrata prema Beogradu istovremeno prijete zatvaranjem onih prema Zagrebu. Pri tome bi federacijsko primirje SDA i HDZ bilo prvo na udaru, a vracanje cjelokupne politicke situacije na predratnu tripartitnu koaliciju SDA - HDZ - SDS sve izglednije. Pitanje je da li bi nakon surovog trogodisnjeg rata Izetbegovic u takvoj politickoj igri mudrije igrao, odnosno da li bi uopce ucestvovao u njoj?

DRAZENA PERANIC