BORBA ZA OCUVANJE VLASTI

AIM, ZAGREB, 9.4.1995. Punih tjedan dana, a sada vec i drugi, hrvatski mediji pazljivo izbjegavaju jednu vijest kojoj su svjetske novinske agencije poklonile prilicnu pozornost. Agencije su javile da ce Hrvatska uskoro postaviti zahtjev da se zapadna Slavonija, gdje su Hrvati vecina, izuzme iz kontrole novih mirovnih snaga UN-a (UNCRO), i ne cekajuci zavrsnicu mirovnih pregovora, vrati pod njenu vlast. Javljeno je i o pokretima hrvatskih trupa prema tom sektoru, a cuje se i o velikoj koncentraciji vojske "Republike Srpske Krajine".

Hrvatsko inzistiranje da joj se "preko reda" vrati zapadna Slavonija nije novo, taj je zahtjev upucivan Ujedinjenim narodima i prije, samostalno ili u paketu sa zahtjevima da zapocne stalno odgadjana reintegracija tzv. "ruzicastih zona". Novo je, medjutim, da ta inicijativa, ako je stvarno pokrenuta, sada ide tajnim kanalima, i da se od toga dosad nije pojavila ni mrvica na medijskoj trpezi Hrvatske. Razlog bi mogao biti relativno jednostavan: vrhovnistvo je, sluzbeno, vise nego zadovoljno Rezolucijom 981, pa bi traziti nesto povrh toga znacilo priznati da stvari ipak ne stoje tako blistavo kako se tvrdi da stoje. Osim toga, ako zahtjev ne bude prihvacen, dobro je da ga ne prati puno medijske buke, a jos je bolje da javnost i ne zna da se nesto trazilo i da se to nije dobilo.

Mogao bi, medjutim, postojati i jedan ozbiljniji razlog za ovu diskreciju. Tudjmanu bi eventualni povratak zapadne Slavonije, sto bi se kao iznenadna pobjeda iznijelo pred frustriranu javnost, dobro doslo da popravi rejting svoje stranke, za koji ima indicija da je ozbiljno nacet. Sasvim je vjerojatno da bi ga to ohrabrilo i da raspise izvanredne izbore, i tako pokusa zaustaviti otklizavanje HDZ-a, sto je redovnim politickim putem tesko, mozda i nemoguce, izvesti. Navodno je sacinjeno i vrlo temeljito istrazivanje javnog misljenja, posebno za hrvatskog predsjednika i samo za njegovu upotrebu, koje je podvuklo urgentnost da se nesto napravi. HDZ po tom istrazivanju vise ne drzi celnu poziciju na listi simpatija javnosti, pa ga cak nema ni na drugom, nego tek na trecem mjestu (prvo mjesto drzi Seljacka stranka, a drugo Budisini liberali). Glasina o istrazivanju nije potvrdjena, a istrazivacki tim dr. Esada Cimica, koji je oznacen kao njegov autor, otklonio je da ga je proveo.

No, ako nije odavde, Tudjman je pouzdano odnekud drugdje izvukao zakljucak o zabrinjavajucoj eroziji HDZ-a, jer je opce misljenje da je bas time motivirana nedavna odluka da se prestane s izravnim televizijskim prenosenjem sjednica Sabora. Na njima su istupi cesto neukih, a jos cesce arogantnih HDZ-ovaca otprve pali ispod razine vjestijih i iskusnijih zastupnika opozicije, a kada je prije godinu dana Manolic prodrmao redove "zajednicara" u njih se uvukla i nesigurnost i nervoza. Tako je spoj spore pameti i brzog jezika urodio pravim izljevima blebetanja pred TV kamerama, sto je - ovisno o afinitetima - skandaliziralo ili uveseljavalo najsiru javnost.

Prema dosta uvjerljivim procjenama, Tudjman bi se sada zelio rijesiti tih svojih galamljivih i traljavih zastupnika, i u kuloarima su se odmah pojavile brojne kombinacije u kojima bi mogla osvanuti predsjednikova "nova stranka". Po jednoj, Manolic i Mesic vratili bi se u HDZ, po drugoj bi "tehnomenadzeri" oko Valentica pokusali privuci HDZ-u dio sve poletnije Seljacke stranke, po trecoj, koju je i javno iznio Mesic, Tudjmanu bi bilo najbolje oformiti koaliciju umjerenog dijela HDZ-a i glavnih opozicijskih stranaka. Svaka od ovih kombinacija ima trunku, neke i dvije, uvjerljivosti, ali im je glavna slabost da je u njima Tudjmanu nekako previse namijenjena uloga gubitnika koji trazi pomoc od drugih, a to nimalo ne slici na njega, barem u ovih nekoliko godina koliko je poznat siroj javnosti.

Zato je i dalje vjerojatnije da ce on pokusati, reanimirajuci stranku s kojom je dosao na vlast, jos jednom s HDZ-om izaci na izbore (nova rjesenja trazio bi tek ako stranka ne prodje na tom posljednjem ispitu). Tome govori u prilog i cinjenica da se Tudjman posljednjih dana aktivno ukljucio u proslavu pete godisnjice HDZ-a - koju je dosad neprekidnim putovanjima po zemlji moderirao tajnik HDZ-a Zlatko Canjuga, donedavni nepoznati aparatcik skromnih politickih sposobnosti - pa je s premijerom Valenticem posjetio Liku, inace Valenticev rodni kraj.

Sve je slicilo na javnu prezentaciju pobjednickog tandema: karizmatski sef drzave - uspjesni premijer, od kojih je prvi jamac nezavisnosti Hrvatske a drugi njenog blagostanja. No, u toj idililcnoj slicici stosta je ustimano na brzinu i u posljednji trenutak. Valentic je prema dosta pouzdanim informacijama namjeravao podnijeti ostavku kada se ovih dana napunilo dvije godine otkako je preuzeo premijersko kormilo. Motivi za to su razliciti i ukljucuju i Valenticevo krhko zdravlje, ali nema dvojbe da su presudna bila stalna sumnjicenja Vlade od strane hadezeovih "prvoboraca" da je premalo stranacka a previse "tehnomenadzerska". No, Tudjman je turnejom s Valenticem po njegovoj Lici jos jednom zastitio u javnosti popularnog premijera, a ovaj je pristao povuci ostavku, ili je barem za neko vrijeme odgoditi. Tudjman je imao barem dva jaka razloga inzistirati na Valenticevom ostanku - njegova strucnost rijetko se dobro uklapa s lojalnoscu, pa i poslusnoscu - a to je dovoljno i za treci, najvazniji razlog: izaci s takvim premijerom na izbore znaci pouzdano povecati mogucnosti da se na tim izborima dobro prodje.

Jednom zgodom prosle godine Tudjman je to i javno kazao. Rekao je da izborna lista na kojoj bi, uz njega, bili Valentic, Greguric, Granic i drugi (nijedan HDZ-ov radikal nije spomenut) sigurno ne bi imala ozbiljnog takmaca i premocno bi dobila izbore. Sada ima naznaka da se ta pobjednicka ekipa mozda stvarno pocinje okupljati, s tim sto je Franjo Greguric podvrgnut jednoj specificnoj politickoj kuri ciji predznak jos nije sasvim jasan. On je ovih dana najavio odlazak s mjesta generalnog direktora INA-e, mocne naftne kompanije koja ostvaruje trecinu drustvenog proizvoda Hrvatske, uz objasnjenje da se to moze shvatiti i kao njegov poraz, ali bez potankosti sto to znaci i zasto uopce odlazi.

Nesluzbeno se saznaje da Greguric vise nije mogao podnijeti veliko, lumperajsko iscrpljivanje INA-e (tvrdi se da je ona ekonomski sponzorirala "Herceg-Bosnu", a donedavno i Abdicevu "Zapadnu Bosnu"). Posebno je zanimljiva spekulacija da se ovaj nekad uspjesni privrednik koji je tu reputaciju zadrzao i danas povukao kako ne bi morao amenovati i krajnji stupanj nasilja nad velikom ali osjetljivom INA-om - da se iz nje izvuku velika financijska sredstva za predizbornu kampanju HDZ-a, u slucaju da izbori uskoro stvarno budu raspisani. Unatoc svemu tome, neki ne iskljucuju da Greguric, koji je vodio jednu od najuspjesnijih hrvatskih vlada u jeku rata, ostane u vrhu vladajuce stranke i mozda dobije od Tudjmana nova zaduzenja od najveceg povjerenja.

Ako se to dogodi, nekada mocni tehnomenadzerski "lobby" u vladajucoj stranci suzio bi polje svog djelovanja na servisiranje Tudjmana u njegovim nastojanjima da ocuva kontinuitet vlasti, cuvajuci je jednako od presizanja opozicije i "revolucionarnog" dijela HDZ-a.

MARINKO CULIC