VLAKOM PREMA SPLITU

AIM, 6.4.1995. Iako se to dalo naslutiti vec nakon Galijevog izvjestaja Vijecu sigurnosti UN, sada kada je konacno donesena i objavljena Rezolucija 981 o novim mirovnim snagama UN u Hrvatskoj, jasno je da Hrvatska gotovo nista nije dobila. Pokazalo se da je bio u pravu Drazen Budisa kada je prognozirao, odmah nakon Kopenhagena, da se radi tek o kozmetickim promjenama. Ili Stjepan Mesic koji je to u Saboru slikovito narodski opisao sa "nije govno nego ga je pas posrao". Opozicija, uz neke iznimke kao sto je, recimo, Istarski demokratski sabor, ostro kritizira popustanje hrvatskog predsjednika dokazujuci da nova Rezolucija ne znaci nista drugo nego da UNPROFOR odlazi a UNCRO ostaje, te da ona ni izdaleka ne odgovara onome sto je objavljeno u Kopenhagenu. Svi se pritom slazu da je velika stvar sto je Vijece sigurnosti jos jednom potvrdilo teritorijalni integritet Republike Hrvatske, no postavljaju pitanje kako ce se obavljati nadzor priznatih granica, te kakva je to cjelovitost u kojoj se predstavnici kninskih vlasti tretiraju kao ravnopravni partner, maltene medjunarodni subjekt.

No, zanimljivo je pritom sto opozicionari nude kao svoj doprinos za izlazak iz ove pat pozicije, sto kako kazu, Hrvatsku sve vise gura ka ciparskoj situaciji. Stjepan Mesic, vodja Hrvatskih nezavisnih demokrata, tvrdi da je "ova Rezolucija rezultat pogresne hrvatske politike koja i dalje misli da se dogovorom s MIlosevicem moze podijeliti Bosna, a da ce on zauzvrat Hrvatskoj vratiti 'Krajinu'. Hrvatska nema koncept svoje politike, ona stalno ocekuje da ce netko drugi rijesiti njene probleme. Hrvatska vlast je vodila pogresnu politiku prema Bosni i mora se rjesiti svojih krivaca za rat s Muslimanima, kao sto se i oni moraju rijesiti svojih. Ali neka svatko ocisti prvo ispred svoga praga".

Predsjednik najjace opozicione stranke HSLS-a Drazen Budisa na slicnom je tragu, ali jos jasniji: "Ja jesam za ratnu opciju, uz blisku suradnju s Armijom BiH, ako diplomatski potezi ne donesu nikakav rezultat. Kako sada stvari stoje nase su diplomatske akcije propale, a od Hrvatske se ocekuje da prihvati status quo, da i formalno prihvati ciprizaciju zemlje. Ja mislim da se Hrvati ne smiju ponasati kao da je njihovo politicko vodstvo Vijece sigurnosti".

I predstavnici nekih drugih stranaka, posebice Hrvatske stranke prava, vide tu direktnu povezanost Bosne i Hrvatske, te smatraju da rjesenje treba ponajprije traziti u saveznistvu sa Muslimanima, te definitivnom odustajanju od ideje o podjeli Bosne. Javno se pritom iznose i sumnje da bi Muslimani u suprotnom mogli zaigrati na srpsku kartu, a nedolazak Izetbegovica u Washington, te najnovija izjava BiH amasadora Muhameda Filipovica uzimaju se kao ozbiljno upozorenje.

Hrvatska sluzbena politika ocito se pak opredjelila za sasvim drugi pravac, odbacujuci u ovom trenutku cak i pomisao na ratnu opciju. Tako je potpredsjednik Sabora Vladimir Seks prije neki dan izjavio da su Hrvati predugo cekali na svoju drzavu pa je sada ne bi smjeli izgubiti avanturistickim potezima i tako dovesti u pitanje i ovo sto sada imaju. Tek sa gorkim osmjehom komentirao je pitanje: da li zna da narod plan Z-4 naziva i - otpisi cetvrtinu? U obrani tog cudnog obrata - kako ga naziva glavni tajnik HSLS-a Bozo Kovacevic - u kojem je Hrvatska najprije energicno najavila odlazak UNPROFOR-a, a potom smo bili svjedoci grcevite borbe hrvatskih predstavnika da se prihvati rezolucija kojom se odredjuje prisutnost mirovnih snaga, ukljucila se i drzavna stampa.

Tako glavni urednik najtiraznijih hrvatskih novina "Vecernjeg lista" Branko Tudjen pise: "Sto je MIlosevic imao i sto ima sada? Pustimo fraze, vratimo se sedam ili osam godina unatrag, pogledajmo uostalom sto je imao i gdje su bili tada i sto su u medjuvremenu ucinili Hrvatska i Tudjman. U 1991. zaredala je serija Milosevicevih teskih udaraca. Neuspjeh s izvodjenjem izvanrednog stanja, dizanje ruku od Slovenije, agresija na Hrvatsku, koja za finale ima Milosevicevu kapitulaciju u Den Haagu - Badintera i medjunarodno priznanje dvije republike. Nekoliko mjeseci kasnije otisla je i Makedonija, cime je upravo u Milosevicevo doba, po velikosrpskim mjerilima, izravno ponistena srbijanska pobjeda u drugom balkanskom ratu. Onda je zapoceo rat u Bosni, kojem se jos za dugo ne vidi kraj. A posljedice svega? Podjimo autocestom, procitajmo 'Nin', poslusajmo radio... To je ucinak toga toboze toliko uspjesnog politicara. Nama samo jos jedan poziv da budemo strpljivi".

Poruka ovog teksta, a slicnih je mnogo, potpuno je jasna. Treba cekati i biti strpljiv, jer ono sto je Hrvatska izgubila ratom, vratit ce mirom. Vrhunac takvog optimizma je izjava predsjednika Tudjmana data u utorak 4. travnja kako ce nastaviti proces mirne reintegracije privremeno okupiranih podrucja, te da ce on zajedno sa svojim suradnicima doci uskoro u Split vlakom, zeljeznickom prugom koja prolazi kroz Knin. Tesko je procjeniti koliko je ovakva najava izljev euforije, a koliko realna procjena stanja, ali nije na odmet podsjetiti da je hrvatski ministar obrane obecavao kavu u Drnisu jos ljeta 1993.

Iako se jos ceka 21. travnja, kada bi Gali trebao konacno predloziti i mjere za provedbu mandata UNCRO u Hrvatskoj, da bi se onda mogla dati i konacna procjena "velike hrvatske diplomatske pobjede", politicka situacija izuzetno je komplicirana. Za sada se ne vide rezultati hrvatskog popustanja, jer dogovor o reprogramiranju duga sa Pariskim klubom ili nekoliko malih kredita tesko da mogu biti cijena za ovakav salto mortale. Naime, ogromnom politickom nezadovoljstvu, koje ponajprije karakterizira zbunjenost, sve se vise pridruzuje socijalni bunt kojeg ce tesko obuzdati politika Vlade koja se i dalje opredjeljuje za ciscenje svega onoga sto je nerentabilno, a da istodobno nema ulaganja u nove proizvodnje. Do definitivnog raskola doslo je i unutar HDZ-a cija desna struja sada vec javno kritizira Tudjmana.

Vladavinu HDZ-a potresa i niz drugih neocekivanih dogadjaja i procesa, u sto treba posebno ubrojiti odluke Ustavnog suda RH o ukidanju poreza "Feral Tribuneu" i ponistenju imenovanja sudaca Vrhovnog suda RH od strane Drzavnog sudbenog vijeca, sto je za posljedicu imalo ostavku ministra pravosudja Ivice Crnica. S nemalim iznenadjenjem primljena je i vijest da Vlada RH za predsjednika Vrhovnog suda RH kandidira Krunislava Olujica sadasnjeg predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, sto zapravo znaci da je sadasnji predsjednik Milan Vukovic definitivno otpisan i smjenjen. Jos je mnogo sitnih detalja koji govore o ostrom sukobu izmedju jastrebova i umjerenjaka i da se Tudjman, kako sada stvari stoje, jer on je i do sada vladao tako da je malo kadio jednima malo drugima, opredijelio za meksu varijantu. To ce zasigurno imati posljedice i na odnose u Saboru, ali posebno na naredne izbore, za koje neki misle da ce ipak biti izvanredni. Drazen je Budisa tako prije neki dan najavio osnivanje izbornih stozera HSLS-a, jer prema procjenama njegove stranke, HDZ bi mogao izgubiti vecinu u Saboru. No, ima i drugacijih misljenja: vrijeme do kolovoza 1996. kada bi trebali biti redovni izbori, Tudjman ce pokusati iskoristiti za konsolidaciju stranke i vracanje povjerenja. U tom kontekstu putovanje vlakom u Split, preko Knina, bila bi "akcija Maslenica" tako potrebna da se u zadnji cas dokaze pobjednicki hod njegove politike.

U tom kontekstu vracanja povjerenja koje nije izgubljeno zbog toga sto bi se narodu ratovalo, vec sijanjem iluzija, zanimljivo je ponasanje Zajednice prognanika, koja se otvoreno izjasnila protiv Rezolucije 981, jer ona ne predvidja njihov povratak. Predsjednik ove organizacije Mato Simic, koji je bio najavio odlazak, izgleda da je odustao od te svoje namjere, ali po onome sto izjavljuje dopustit ce jos jednom da se ti jadni ljudi zloupotrebe u politikantske svrhe. Prognanici ce, naime, slicno kao i proslog ljeta, opet krenuti u protestne blokade i akcije, ne bi li, kako to kaze sam Simic, izvrsili pritisak na svjetsku javnost, ali i na hrvatsku vladu, da se konacno pocne ozbiljno razmatrati njihov povratak.

Hrvatsku vlast ocekuje i vrlo slozen posao sredjivanja odnosa sa BiH i u Federaciji BiH, a mora se konacno odrediti i prema ofenzivi Armije BiH, jer bilo bi izuzetno opasno izgubiti jedinog vojnog saveznika. Sve to moze upucivati na zakljucak da se Tudjman kada se radi o teritoriju Hrvatske opredjelio za mirnu reintegraciju, ali da ce u izvjesnoj mjeri, sto pokazuju i vijesti sa bosanskih ratista, sudjelovati u vojnim operacijama u Bosni.

GOJKO MARINKOVIC