POVRATAK NARODNJAKA

AIM, ZAGREB, 5.4.1995. Ne mozes nadmasiti bubanj, bas i dvije gitare, znao je reci Lou Reed, kad je objasnjavao jednostavnu i lako zapaljivu esenciju rock and rolla. Ne mozes nadmasiti bubanj, bas i dvije harmonike, definicija je muzicara iz restorana "Kod Kene" smjestenog na istocnom prilazu Zagrebu, izmedju Dubrave i Sesveta. Oni naime proizvode isti glazbeni uzitak, a sviraju - pravu novokomponiranu narodnu muziku. Jer, ona im je u dusi, vole je i zele svirati, ako moze, bas tu - par stanica javnog prijevoza od centra Zagreba.

Kad se tome pridoda synthesizer koji moze zvucati poput zurli, izviti se visokim tonovima ili zabugariti niskim, uz pjevacicu tanka glasa, visokog stasa, obucenu bas kako treba, u zutu svilenu haljinu, kad se tome pridoda publika koja to zeli slusati

• sve je tu za pravi dozivljaj. "Sviramo narodnjake, sevdah, ma, sve sto nam traze", prica Gaso, majstor na dugmetari. "Bili smo u Podsusedu, tamo gazdarica nije dala da sviramo narodnjake, ali ovdje u Dubravi ima puno Janjevaca, a oni vole te makedonske ritmove...", kaze Gaso i ispod glasa dodaje: "I srpske". Orkestar je mlad, tek nesto vise od tjedan dana sviraju zajedno, dva su im clana upravo stigla iz Makedonije pa je znatizeljnom slusaocu, naviklom na rock, pruzena i dodatna prilika za uzitak: pjesme koje jos nisu utrenirali popunjavaju vrhunskim improvizacijama. I pjevacica Eva je dobra. Dvanaest godina, s prekidima, bavim se pjevanjem i zivim samo od toga, kaze. Ciganske romanse i Semsa, podjednako joj dobro leze.

U lokalu ima 164 mjesta za sjedenje, a petkom i subotom se trazi mjesto vise, ponekad mnogi i stoje naokolo. Posao ide vrlo dobro, prica Ivica, alias Kena, vlasnik lokala. Porijeklom je iz Bosanske Posavine, iz Dervente. S dozom ponosa objasnjava kako u njegovom lokalu "nema nikakvih problema a dolaze nam svi, i Hrvati i Muslimani i Srbi, i domaci susjedi i gosti iz daleka." Te veceri bio je cetvrtak, velika prostorija osvijetljena s nekoliko sijalica u boji nije bila previse ispunjena, ali atmosfera je bila pristojna. Publiku cine uglavnom mladi parovi, u kutu je sjedilo nekoliko vojnika u uniformama Hrvatske vojske, slusaju i narucuju poneku pjesmu.

Slicno je i u drugim od petnaestak lokala u kojima se sviraju samo ili pretezno novokomponirani hitovi. U posljednje vrijeme u Zagrebu i njegovim prigradskim naseljima razvila se gotovo prava narodnjacka scena sa svojom publikom, pa i lokalnim zvijezdama. Jahija, Dragica ili Gumena, imena su nekih od njih. Za sada rade nesmetano, uzivajucu mirni "suzivot" s ostalim dijelovima estrade, na primjer, dance-scenom ili s pomalo malaksalim domoljubnim songovima, kojima ponovo nastoji udahnuti zivot na televiziji najavljivani prvi festival domoljubnih pjesama u organizaciji Hrvatske vojske. Naravno, narodnjaci nemaju medijsku podrsku pa se glas o otvaranju novog lokala ili o kakvom dobrom sastavu koji negdje izvrsno zabavlja publiku, siri usmenom predajom.

Prije rata Zagreb je, kazu, imao cetrdesetak lokala s narodnjacima, ali im je rat, posebno njegovo bosansko poglavlje, zaprijetio zamiranjem. Bombe podmetnute pod "Zagrebacke bijele" i lokal na Bundeku oznacile su dolazak opasnih vremena. Ponegdje se ipak odolijevalo, sviralo cak i za vrijeme uzbuna, drugi su se muzicari otputili u inozemstvo, Austriju, Njemacku i drugdje, trazeci svoju publiku, treci su pak potpuno prestali sa svirkom. Jer, bilo je i opasnih situacija, pistolja uperenih u celo od strane kakvog povratnika s fronta iziritiranog "istokom", ali prezivljavala su i mjesta u kojima su bas povratnici s fronta padali na koljena pred pjevaljkom i podvriskivali za vrijeme bubnjarskih solo dionica usred "Ramo, Ramo druze moj" ili kakvog drugog slicnog hita. Bilo je i slucajeva izricitih zabrana "narodnjaka" pa je tako, u vrijeme najzescih sukoba Hrvata i Muslimana u BiH i antimuslimanske histerije u drzavnim medijima, na jednoj lokalnoj radio stanici pismenom uputom zabranjeno emitiranje pjesama grupe Vatrogasci te Hali Gali Halida. Radi se, u prvom slucaju, o parodijama svjetskih hitova poput Rithm is a dancer, grupe SNAP ili It's my life, Dr. Albana, koje su dva mladica iz Zapresica pjevali s izrazito orijentalnim stihom, a u drugom o Goranu Bareu, pjevacu vinkovacke rock grupe "Majke". On je kao Hali Gali Halid izvodio originalne pjesme, skidajuci dikciju i izricaj prigradskih kafanskih pjevaca. No iako su pjesme dizale na noge klince u disko klubovima, "u javnosti" nisu mogle proci, jer, pisalo je, "podsjecaju na istok".

Za najtezih razdoblja narodnjacki muzicari prilagodjavali su svoj repertoar, svirajuci domoljubne i tamburaske pjesme. No pravi narodnjaci ipak im vise leze na srcu i sad polako dolaze na svoje. U lokalima najrazlicitijih imena - Bijela Ruza, Black Jack, Point, Staro Precko, NK Dubrava itd. - pjeva se i plese do ranih jutarnjih sati. Pomalo nadrealni primjer kulturnog i multietnickog suzivota. Kasandra pored Semse, Keba pored Tereze Kesovije? Zasto ne? Istina, ima u tom "smjestanju" i trazenju mjesta pod suncem i dosta smijesnih detalja: npr. kako pise u clanku objavljenom u Globusu, jednom je pjevacu gardist uperio pistolj u celo, rekao da prestane s "balijskim i srpskim pjesmama" i naredio da otpjeva jednu "nasu". Koga hoces, pitao je zbunjeni i prilicno uplaseni pjevac. Tozovca!, glasio je odgovor.

Iako se pjevaju i pjesme srpskih izvodjaca, Kebe, Cece Velickovic, Miroslava Ilica i drugih, one se uglavnom ijekaviziraju, pa i dotle da zagorska "Lepe ti je Zagorje zelene" ponekad zazvuci kao "Lijepe ti je..." Ili, "Nikad te niko voljeti nece, ko sto te volim ja, Dijana, ljepoto moga sna..." Ali, eto, nikad ne znas... Zato se i izbjegavaju pjesme koje podsjecaju na rat i uglavnom se pjevaju one s ljubavnom tematikom.

A vrijeme cini svoje, pa se sredinom ozujka zbio u Zagrebu jos jedan, donedavno nezamisliv dogadjaj: veliki koncert Halida Muslimovica. Okupio je u Domu sportova oko pet tisuca vatrenih poklonika, bio je to, kako je sam rekao, "zbog svega ovog oko  nas", veliki dogadjaj. Publiku su cinili vecinom izbjeglice svih uzrasta iz Bosne i Hercegovine, no bilo je dosta i mladih, rodjenih Zagrepcana. Koncert se zvao "Pjevajmo zajedno", a druga "velika zvijezda" na njemu, zbog ravnoteze, bio je hrvatski pjevac, koji je tada tako|er objavio svoj "prelazak na narodnjake" - Ivo Fabijan. Nastupilo je jos nekoliko pjevaca s lokalne folk scene, po principu red Hrvata red Muslimana, ali svi su izvodili uglavnom "klasicne" novokomponirane narodnjacke hitove: "Zlatne strune", "Lutalica", "Plava zena" i druge. Temperatura je polako rasla u dvorani, plesalo se, pjevalo i plakalo kad se spominjala Bosna i Sarajevo, a tron je bio rezerviran za Halida. Kad je izasao na pozornicu uzbudjenje je dostiglo vrhunac, kao u njegovim najboljim danima. Sam koncert je prosao bez ikakvih incidenata i svi koji su mu prisustvovali bili su izuzetno zadovoljni. Medjutim, tako vjerojatno ne misli nekoliko nesretnih posjetilaca koje je hrvatska policija, legitimirajuci publiku ispred dvorane, zatekla bez ikakvih izbjeglickih dokumenata. Na njihovoj sudbini demonstrirana je sva realnost vremena: deportirani su iz Hrvatske natrag u Bosnu ili, ako su imali vise srece, u neku trecu zemlju.

IGOR VUKIC