VUKOVARSKE MAJKE

AIM, ZAGREB, 4.4.1995. Mnogi se u Hrvatskoj pitaju ima li jos zivih ljudi zarobljenih u Vukovaru. Kao sto je svima poznato, krajem studenog 1991. godine, nakon osvajanja tog grada od srpskih paravojnih jedinica (cetnika) i regularne srpske armije, zarobljeni ranjenici, branioci i ostali mjestani odvedeni su u "nepoznatom pravcu" i od tada im se gubi svaki trag. Njih hiljadu tristo. Medju njima i osamdesetero djece za koje jos uvijek nije poznato gdje se nalaze i da li su ziva. "Ali su zato poznata imena zlocinaca" - kako je rekla majka Ana Fikes za vrijeme pretproslogodisnjeg posjeta delegacije Majki nestalih hrvatskih vojnika Washingtonu. Nekoliko mjeseci nakon pada Vukovara, clanovi familije koji su preostali (prezivjeli), samoorganizirali su se kako bi postali efikasniji u trazenju svojih muzeva, sinova i kceri. Najpoznatija takva udruga jesu Vukovarske majke.

Vec je cetvrta godina kako ne znaju sto je sa njihovim sinovima, kcerima i muzevima. Ogorcene su, ali ne bez vjere. Prvu godinu je bilo tesko, ali ocekivanje dobrih vijesti olaksavalo je dane ispunjene tugom. Vremenom je vjera kopnila. Ni u kom slucaju vjera da ih vise nikad nece vidjeti, kako se krivo pretpostavlja. Kopnila je vjera u dobre namjere drzave. Danas se sve vise pitaju koja je njihova istina i koja je istina Vukovara. Da li su zrtvovani za priznanje ili je sve to ipak bilo poploceno dobrim namjerama. "Imamo dojam da bi ova vlast najradije da Vukovar nikad nije ni postojao. Boje se da ne progovore vukovarske grobnice. Mi smo zrtvovani za priznanje Hrvatske" - kaze majka Marija.

Godinama posjecuju "svjetske centre moci", humanitarne organizacije, veleposlanstva, vlade i institucije "bozjih namjesnika na zemlji". Naisle su samo na "razocaranje, ironiju, licemjernost i ravnodusnost". Jasno im je da tako mora biti u svijetu koji jos donedavno nije bio upoznat sa njihovim stradanjima. Ali ne mogu razumjeti da je "nasa Vlada odustala od potrage" i da im drzava "gotovo nikada ne izlazi u susret". Dobro je poznata situacija kada je Vladimir Seks prekinuo jednu proslogodisnju sjednicu Zastupnickog doma Sabora nakon sto su "zene u crnom" sa saborske galerije uputile nekoliko zamjetno didaktickih poruka "casnom domu": "Zar su za ovo morali pasti Vukovar i Slavonija". I jos: "Past ce i cijela Hrvatska ako ovako nastavite". I na kraju: "Stidite se pred nasim mrtvima".

Zanimljivo je da je drzava nekoliko puta obecala da ce se obaviti ekshumacija Ovcare. Nije se dogodilo. Majke su bile i u Beogradu u SSNO-u. Tamo su im rekli da u Srbiji nema vise ratnih zarobljenika. Iako je u inozemnim medijima vec bilo informacija o javnim kucama nedaleko Panceva i Sremske Mitrovice koje "opsluzuju" zene zadnji put vidjene na dan pada Vukovara. Od drzave dobivaju samo pohvale, pocasti, izjave sucuti, suosjecanja i "toplih zelja". Ured Republike Hrvatske u Beogradu poslao je pismo u kojem se kaze da su u "mislima zajedno" s njima ("Sto ce meni misli, ja hocu svoju djecu"/ jedna Vukovarska majka). Predsjednik Tudjman je pozvan da bude pokrovitelj njihove djece. Jos uvijek ne znaju zasto se to nije dogodilo.

Uz pocasti i "tople zelje" ide i cinjenica da Katolicka crkva u Hrvata namjerava izgraditi Svetiste "Sveta Mati Slobode" u spomen palima za Domovinu. Nalazilo bi se na Jarunu. Don Petar Simic, promicatelj izgradnje Svetista, smatra da bi to mjesto moglo postati "srce jedinstva svih nas koji smo svjesni da smo zazivjeli slobodu iz zrtve sinova hrvatskog naroda". Dopis o ideji svetista stigao je i na njihovu adresu. Majka Marija je izgubila sina i muza u vukovarskoj tragediji. Njena jedina zelja je da ih ponovo vidi i da zive kao sto su nekad zivjeli. O ideji svetista kaze: "Nama to ne treba. Kazu u pismu i da sirimo vjeru. Nismo mi Jehove da sirimo vjeru. To Svetiste je mozda dobro za njihove cucke da pisaju po njemu".

Danas Majke predstavljaju onaj simbol patnje i stradanja istovjetan i nedjeljiv sa patnjama cijele Hrvatske. Takvo misljenje je u Hrvatskoj odavno uvrijezeno premda je svima znano da tako kako se predstavlja javnosti ipak nije. Simbol je simbol i uvijek ostaje samo simbol. Politicka povijest kaze da zrtve obicno postanu najmanje dva puta zrtve. Jednom kao zrtve tragedije, drugi put kao zrtve banalnosti i kolektivnog samozaborava onih u ime kojih su zrtve. Takav odnos okoline za njihove probleme pogadja ih najvise. Vukovarske majke imaju svoju prostoriju u Zagrebu, u prizemlju zgrade koju koriste i ostale udruge zrtava ovoga rata (vojni invalidi, izbjeglice, obitelji nestalih). Dobile su svu neophodnu tehnicku aparaturu za svoj rad. Medjutim, one misle da su prevarene. "Mi nismo vise naivne. Iz Sabora nam nitko nikad nije dosao. Znamo sto oni misle. Dali su nam udrugu samo zato da ih ostavimo na miru".

Josip Jugec je koordinator Udruge. Bio je i logoras u Sremskoj Mitrovici devet mjeseci. Kaze da "novac i svetista ne mogu rjesiti probleme". Jos dodaje: "Ne znamo da li ce se ikad rijesiti. Ne zelimo puno. Samo da se u ovoj drzavi jednom pocnu stvari dovoditi u red". Zivi u maloj sobi jednog hotela u Zagrebu sa viseclanom familijom. "Meni ne treba pajser da rjesavam svoje probleme. Pojedinci iz drzavne uprave nudili su mi rjesenje da proglasim sina mrtvog pa da tako dobijem stan. Naravno da sam odbio". Najvise ih smeta sto je drzava obecala identificirati leseve iz Ovcare, a to nije ucinila. Govore im "da je to sada nemoguce napraviti". U Hrvatskoj je nerijetka praksa da se prognanici iskoristavaju kako bi se preko njih lakse sprovela ova ili ona politika. "Kada vlasti trebaju bodovi pozivaju se na nas. Kada ih trazimo za uslugu kazu nam: Snalazite se sami" - kaze Kruno, administrativni referent Udruge.

"I ostatak izgorjelog doma je dom". Tako je napisala u Vjesniku prognanica iz Vukovara Slavica Kumpf. Ali godine samoce i razocaranja mnogima su razbistrile ili usijale glave. Vec kako se uzme. Jedni misle da "na zgariste nece ici" i da nemaju "s kim kucu graditi". Sumnjaju u aktualne mirovne procese i ne nadaju se povratku ako se samo "govori o naftovodu i zeljeznici". Smatraju da su ljudi iznad zeljeznica. Zele samo istinu, kakva god bila. U to ime je Vukovarska majka Katica Majic govorila na sjednici Zastupnickog doma Sabora od 6. prosinca prosle godine: "Nasi zatoceni i nestali samo su sture brojke za mnoge od vas, ali ne i za nas roditelje. Vjerujemo da vecina vas ima djecu i da strepite da se ne prehlade i ozlijede. A mi? Mi vec cetvrtu godinu zivimo u progonstvu osakaceni i ojadjeni samo s jednom mislju: jesu li zivi i u kakvom stanju, ili su likvidirani, razbacani po grobnicama i poljima, u Dunavu. Sto prihvatiti od toga? Dokad izdrzati? Trazimo istinu jer je ova agonija prevrsila svaku mjeru".

Tako majka Katica Majic. O istini govori i predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske Mato Simic: "Prognanicima nikad nije recena istina, a ona je jedina kadra rijesiti mnostvo problema". "O politickim igrama spletenim oko pada Vukovara nista se u javnosti ne zna, ali nadajmo se da ce doci dan i za to" (prognanica iz Vukovara). Kad smo kod istine, cuje se i slijedece misljenje: "Mnogo je nesretnih ljudi u ovom ratu i na nasoj i na njihovoj strani. Mislimo da ce nas to kad tad morati povezati". Povezivanje ocito nekome ne odgovara. Jer da nije tako tesko bi se moglo razumijeti otezanje nalazenja nestalih Vukovaraca. To pitanje spretno zaobilaze obje strane. Zadnji podaci Medjunarodnog crvenog kriza govore da se veci dio nalazi u zatvorima i radnim logorima nepriznatih srpskih Krajina. Onog manjeg odavno nema medju nama. Ostaje da zavrsimo lirskim zapisima Slavice Kumpf (Vjesnik, travanj '94.): "I zazivjet ce napustena slavonska sela i njive zeljne marljivih ruku ponovo ce davati bogate plodove. I bit ce opet svirke i kirvaja. Zazivjet ce i nas, sada pust Vukovar. I Dunav ce opet biti lijep i plav. ... I opet ce svakog proljeca Novi Vukovar krasiti racvjetale krosnje bijeloga i ruzicastog kestena. Zvonit ce zvona sa zvonika svih vukovarskih crkava. Zvonit ce se u pocast poginulima i na radost prezivjelima. ... Zivjet ce Vukovar. I opet ce biti lijep ... I bit ce mir".

ALEN ANIC