DJECA, NAJVECE ZRTVE RATA: O RATNOJ SIROCADI I HENDIKEPIRANIMA

TREBA IM MIRNO DJETINJSTVO

AIM SARAJEVO, 4.04.95. Tragicni zavrsetak price o Irmi Hadzimuratovic jos je jednom podsjetio svjetske mocnike na najvece zrtve svakog, pa i bosanskohercegovackog rata - djecu. Nemilosrdna ratna sastistika zabiljezila je da je tokom prve dvije i po godine rata u BiH ubijeno vise od 10.000 djecaka i djevojcica. Prema podacima iz 61 opstine, prilikom granatiranja i od snajperskih hitaca ranjeno je oko 18.000 najmladjih, a medju njima je preko 1.800 djece koji su ostali trajni invalidi bez mogucnosti normalnog nastavka odrastanja. Doda li se ovome i podatak da je vise od 3.000 djece tokom rata ostalo bez jednog ili oba roditelja, onda se s pravom moze reci da su upravo djeca najvise stradala i najteze podnosila ratne nedace.

Da li se i na koji nacin vodila briga o toj djeci? Je li bosanskohercegovacko drustvo, uz sve nedace koje je sobom donio rat, imalo mogucnosti da zbrine najmladje stanovnike i stvori im kakve-takve uslove za zivot? Sta se sve desavalo sa milion i 70 hiljada djece koja su, kako se zvanicno saopstava, napustila mjesto svog boravka u proteklim ratnim mjesecima?

Na ova i druga pitanja odgovori se prije svega nude kroz nastojanja drzavnih institucija BiH da stvore mogucnost za zbrinjavanje ratne sirocadi, djece bez jednog ili oba roditelja. Pouceni iskustvima iz II svjetskog rata, u Ministarstvu za izbjeglice, rad i socijalnu zastitu Vlade BiH jos su se prosle godine opredijelili da djecacima i djevojcicama bez roditeljskog staranja prevashodno pronadju porodice koje su spremne da ih prihvate, zbrinu i pomognu im da lakse podnose gubitak vlastitih roditelja i zlo koje sa sobom nosi rat. Jer, sudeci po djeci koja vec zive u takvim porodicama, atmosfera porodicnog zivota uspjesnije pomaze resocijalizaciji ratne sirocadi i normalnom ukljucivanju u zivotne tokove za razliku od smjestaja u Domove za ratnu sirocad nakon drugog rata.

Nakon javnog poziva pomenutog ministarstva porodicama koje zive na teritoriju pod kontrlomom Armije BiH, da prihvate jedno ili vise djece - ratne sirocadi, samo je u Sarajevu regostrovano oko 300 porodica koje su prihvatile 351 malisana. Kako je i jedan broj djece smjesten u djeciji dom "Bjelave" u glavnom gradu BiH nema niti jednog nezbrinutog djeteta. Na podrucju Zenice registrovano je 450 malisana bez jednog ili oba roditelja, a njima za sada pomoc pruzaju razlicite humanitarne organizacije i udruzenja jer jos nije pronadjen dovoljan broj porodica u koje bi se mogli smjestiti. Slicna je situacija i u drugim gradovima BiH.

Uz angazman drzavnih organa, u zbrinjavanju ratne sirocadi znacaju su pomoc pruzile i nevladine organizacije iz inostranstva. Uspostavljena je saradnja sa talijanskom humanitarnom organizacijom "Usvojimo mir", koja je u svojoj zemlji pronasla vise od 1.000 porodica koje su spremne u toku jedne ili vise godina izdrzavati bosanskohercegovacke porodice koje su prihvatile ratne sirocice. Pored pomoci Sarajlijama, talijanski prijatelji pomazu na slican nacin jos oko 500 porodica u Tuzli i Mostaru. Austrijsko drustvo "SOS-Kinder Dorf" takodjer su preko pola godine obezbjedjivali novcana sredstva za izdrzavanje porodica koje su prihvatile djecu bez roditelja, a spremni su graditi djecija sela u vise bosanskohercegovackih gradova. Za pocetak, izgradnja djecijeg sela planirana je u Sarajevu, o cemu je i potpisan protokol sa Vladom BiH jos prije gotovo godinu dana, no nastavljena ratna dejstva oko grada sprijecavaju takvu akciju. Naravno, pored navedenih organizacija mnoge druge iz razlicitih zemalja iskazuju interes za pomaganje najmladjim zrtvama rata u BiH.

Smjestaj i zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja u druge porodice, naravno, regulisani su jasnim zakonskim propisima. Dok traju ratne okolnosti nema mogucnosti usvajanja djece - opredjeljenje je bosanskohercegovackih vlasti - jer samo smjestajem u porodicu potpuno ce se sacuvati identitet djeteta, njegovo porijeklo i vezanost za ove prostore. Ovako decidan stav proistekao je i iz cinjenice da su se vec na samom pocetku rata javljale brojne organizacije (uglavnom iz Italije, Kanade, SAD) spremne da usvoje bosansku djecu, daju svoje prezime i pretvore ih u drzavljane tih zemalja. Svi ovakvi zahtjevi odbijeni su - tvrde u nadleznim organima.

Da li zbog interesovanja za usvajanjem bosanske djece ili zbog cinjenice da ih se oko 400.000 nalazi van zemlje, nedavno se naveliko pricalo i pisalo o njihovoj prodaji, dakle jos jednom od vidova manipulacije i stradanja djece u ratu. Natpisi su se najprije pojavili u stranoj stampi, a potom su o tome pocela pisati i bosanskohercegovacka sredstva informisanja. Pojedini predstavnici Vlade BiH tvrde da je bilo i da ima prodaje djece, drugi traze da se putem diplomatsko-konzularnih predstavnistava BiH u inostranstvu prvo provjere podaci u tim zemljama pa tek onda iznesu i javno objelodane, dok treci pak tvrde da se zna za svako dijete gdje je i da prodaje nije bilo. Ko je u pravu, pokazat ce vrijeme i buduci pojedinacni zahtjevi za pronalazak i povratak djece. Medjutim, sasvim je sigurno da je svaka manipulacija s djecom, nazalost, bila vrlo moguca jer je evakuacija djece iz gradova zahvacenih ratom bila prilicno neorganizovana, prepustena nedovoljno provjerenim organizacijama i pojedincima, i bez jasnih garancija ko ce djecu prihvatiti i izdrzavati.

Uz zbrinjavanje djece bez roditelja, velikih problema u ovim ratnim vremenima bilo je i u pruzanju pomoci hendikepiranim malisanima i onima koji su u ratu postali invalidi. Prije izbijanja rata u BiH, ovdasnje su ustanove za smjestaj hendikepiranih, njihovo vaspitanje i obrazovanje, slovile kao najbolje otganizovane takve vrste ne samo na prostoru bivse Jugoslavije vec i u Evropi. Tokom ratnih razaranja jedan dio tih ustanova je unisten, dio je na teritoriji pod Karadzicevom kontrolom te su iz njih (u Derventi i Nedzaricima) protjerani sticenici nesprpske nacionalnosti, a dio specijalizovanih ustanova prestao je sa radom zbog nedostatka sredstava i adekvatnih prostora. Tako se, parkticno, 3.500 hendikepiranih naslo bez adekvatne brige drustva i osnovnih sredstava za zivot. Zbog nedostatka hrane i usljed velikih hladnoca ratne zime 93/94. u Zavodu za mentalno retardirane u Pazaricu je umrlo 15 mladih sticenika, a slike uzasa iz slicnih ustanova u Fojnici i Bakovicima prosle su godine obilazile svijet svjedoceci o tragicnim posljedicama koje je rat ostavio na svijesti i zivotu hendikepiranih. Iz bosanskohercegovacke organizacije slijepih, naprimjer, u najteze doba rata predsjednik Midhat Bjelasevic i ostali clanovi predsjednistva tog udruzenja uzalud su trazili pomoc od humanitarnih organizacija i sarajevskih vlasti da se stvore uslovi za skolovanje slijepe djece koja vec tri godine ne pohadja nastavu. Na te njihove pozive odgovorilo je jedino ministarstvo za obrazovanje pripremivsi nastavni plan i program za obrazovanje slijepe djece, bez ikakvih drugih pretpostavki za organizovanje nastave i boravak djece u specijalizovanim ustanovama. Po svemu sudeci bez organizovanih uslova za smjestaj ostace i djeca ostecenog sluha na cijelom podrucju BiH. Izuzetak je jedino Zavod za specijalno obrazovanje Mjedenica u Sarajevu, koji je zahvaljujuci angazovanju vaspitaca i osoblja, humanitarnih organizacija i pojedinaca iz Skupstine grada uspio sacuvati svoje prostore i imovinu, te stvoriti uslove za boravak oko 80 sticenika.

O pomoci invalidnoj djeci i izgradnji specijalizovanih ustanova za njihov smjestaj, za sada niko javno ne govori. Cekaju se neka bolja vremena, roditeljima je ostavljeno da se sami snalaze, a za takvu djecu bez roditelja traze se hraniteljske porodice. Zanimljivo je da se svjetske organizacije, pa i one humanitarne, tesko odlucuju pruziti pomoc i zbrinuti hendikepirano dijete, tvrdnja je iz samog ministarstva za izbjeglice, rad i socijalnu zastitu. Kako razrjesiti sve nabrojane probleme i stvoriti djeci bez roditelja i hendikepiranoj djeci prostor za zivot? Zvanicnici to kane uciniti na dva pravca: izgradnjom zakonskog sustava kojim ce se kroz redovno ubiranje novcanih sredstava omoguciti kontinuirano pruzanje svih vidova socijalne pomoci, te izgradnjom specijaliziranih ustanova za smjestaj djece. Uz ovaj drugi nacin pomoci valja napomenuti da je u program obnove Sarajeva uvrsteno i 17 programa namjenjenih djeci. No, za takvo sto malisanima je potrebno pokloniti ono najvrijednije sto oni sigurno zasluzuju - zavrsetak rata i mirno djetinjstvo.

B. RUDIC