KULTURA I KAKO JE STECI

BISERI I BLATISTE

AIM SARAJEVO, 1.04.95. Ostao sam ziv od silnih granata, nekako sam prezivio one strasne mjesece gladovanja, ali hocu li ostati ziv od ovolike danasnje kulture? Zasipaju me sa svih strana pozivima na promocije knjiga, knjizevna podnevna, pa popodnevne izlozbe, potom vecernje pozorisne predstave. Da sam viseglava azdaha ne bih mogao sve to da progutam, ne bi mi svaka glava mogla da priviri na koncert, svecanost, jubilej, proslavu! I to sve usred rata, kada i dalje u Sarajevu od Karadzicevih snajpera padaju mrtvi u tramvaju!

Hajde da se odbranimo kulturom - kazu i zapjevaju takmiceci se za pjesmu Evrovizije u Dablinu. Treba knjigom pokazati pokazati koliko smo kulturni i civilizovani - pljunu u sake da pisu, a pri tom pljunu i malo oko sebe. Vidi sto smo odglumili ovaj rat, izjavljuju glumci, a ja ne znam ko sve ovdje glumi a ko ne glumi, ko se maskirao i ko je glumac od glave do pete otkad zna za sebe.

Nisam protiv kulture i umjetnosti, kako bih protiv samog sebe, ali mi je nesto ova kolicina umjetnickih djela sumnjiva, sve mi se cini da tu ima vise nedjela, vise lova u mutnom, nego stvarnog i pravnog umjetnickog izraza. Ma neka je i kolicina, govore, naci ce se u tom mnostvu ono sto vrijedi! A ko ce to, molim lijepo naci?

Kada je poceo ovaj uzas, kada smo pocinjali da se znalazimo trceci i skrivajuci se od iznenadnih topovskih granata, kada nam je i casa vode bila luksuz, ljudi od kreacije odmah su poceli da se skupljaju, dogovaraju, rade. Kamerni teatar 55 bio je stjetiste a "Oslobodjenje" prvi odjek onog sto se cinilo: prva pozorisna predstava "Skloniste", potom izvanredna "Kosa", prve likovne izlozbe, prvi knjizevni susreti na kojima su pisci citali svoje rukopise u fonu tutnjave mitraljeza i granata. Izgleda pateticno, ali svaki dolazak na predstavu, izlozbu ili koncert gudackog kvarteta Dzevada Sabanagica znacio je prkos smrti. Nikada necemo saznati koliko je ljudi ubijeno spremajuci se ili iduci na predavanje o toleranciji profesora Vlade Premca!

To se vec cini vremeplov. Danas izgledamo sami sebi normalni, imamo struje, u cesmi vode, u prodavnicama robe, ali koliko je sve ovo jos uvijek naopacke - znaju oni koji nas posjecuju u ovom nasem zarobljenickom logoru. A dosta je i umjetnika iz svijeta nahrupilo ovamo da nam pomognu, izraze s nama solidarnost. Za sve te strance doci u okupirani grad pod neprestanim snajperskim nisanom, rizik je manji od velicine dobitka.Hej, pa bili su na licu mjesta i sami vidjeli, sve fotografisali i snimili, imaju sta i svojim unucima da pricaju!

Kao u svemu, i u tim dolascima treba razlikovati one koji dolaze kao u zoo-vrt od onih koji razumiju, znaju i osjecaju. Pisem ovaj tekst poglavito da bih zahvalio Suzan Zontag koja je mene i moje kolege pisce bukvalno spasila donoseci nam novac sakriven oko svog tijela. Slicno je u nekoliko navrata cinila novinarka RAdio Berlina, Marusa Krese. A onda slovenacki PEN klub i njihov predsjednik Boris Novak, kojima sarajevski pisci ne mogu zaboraviti paznju i pomoc koju su im pruzili!

Ovaj nas rat sve je poremetio, ali je nesto pokazao kao na dlanu

• covjecnost. Znamo koliko smo ovdje jedni drugima pokazali sta u najsustinskijem pojmu znaci biti prijatelj, susjed. Znamo i moramo znati koliko se taj svjetski, zapadni humanizam prema nama iskazao, a znamo i za one "prijatelje" koji su sutali.

Prosto je nevjerovatno da gotovo nisam cuo od svojih prijatelja umjetnika da mu se iko javio iz Beograda. A svi smo imali tamo mnogo poznanika, dosta srdacnih prijateljstava. Zar je moguce da toliki brojni beogradski stvaraoci koji su se nekad utrkivali u srdacnosti, mnogi vrsni umjetnici koji su u svojim djelima znali da razlikuju ljudska i neljudska lica - zar je moguce da se svi pokriju jorganom po glavi? Moguce je!?

I dalje u Sarajevu cvjeta umjetnost. I dalje se ovdje umjetnici svakodnevno klanjaju publici. I dalje i sve vise postaju pajaci koji skakucu po scenama zarad korice kruha, kao potvrda parole o civilizovanom, kulturnom i evropskom gradu. I dalje pravi umjetnici glume za drugoga, a epigoni koriste rat kao pozornicu svoje promocije.

Sve je ovdje unisteno. Mnogo truda treba pa u ovom ratnom blatu i blatistu onih sto vladaju - pronaci biser. Bojim se da ce te bisere biti sve teze naci, bojim se da ce se izgubiti neznano kud po svijetu.

SEAD FETAHAGIC

nnn