INTERVJU: ADEMIR KENOVIC, REDITELJ

BOSNA MORA BITI ONO STO JESTE, ONO STO JE I BILA

AIM SARAJEVO, 29.03.95. Ademir Kenovic je reditelj iz Sarajeva. Njegovi prvi igrani film "Ovo malo duse" otvorio je 1991. "Quinzaine des Realisiteurs" u Kanu. Drugi film "Kuduz", za koji je scenario radio pjesnik Abdulah SIdran poznat i kao scenatista za filmove Emira Kusturice "Sjecas li se Doli Bel" i "Otac na sluzbenom putu", zavrijedio je tri nominacije "Felix-a": za najbolji film, glavnu zensku ulogu i muziku. Film "Kuduz" diobio je tada specijalno priznanje zirija za "kreativni duh novih filmova koji dolaze iz Sarajeva". I dok su iz Sarajeva stizali filmovi posebnog senzibiliteta, u Sarajevo je stigao - rat. Ademir Kenovic okupio je nekoliko desetina filmskih stvaralaca u sarajevsku grupu autora ("SaGA) i s njima tijekom opsade grada snimio vise od 50 dokumentarnih filmova. Najpoznatiji su SA life, sarajevski vizualni dnevnik, te serija dokumentarnih zapisa "Ulica pod opsadom". Ta hronika jedne tipicne sarajevske ulice sacinjena iz 120 dvominutnih epizoda svaki dan je emitovana na BBC 2, Canal plus, WIPX USA, NHK Japan, ZDF i WDR Njemacka, i jos desetak drugih TV stanica. Film "Covjek, Bog, monstrum" takodjer je, ali 1994, otvorio program "Petnaest reditalje". Uz Kenovica film su potpisali i Ismet Arnautalic, Mirza Idrizovic i Pjer Zalica. Evropska filmska akademija je ovom ostvarenju dodijelila Felix-a za dokumentarne filmove "kao izraz divljenja i solidarnosti za vasa dostignuca i jedinstven duh koji drzi grupu SaGA". Sa Sidranom i Pjerom Zalicom, Kenovic je dovrsio scenarij za novi igrani film. Snimanje treba poceti ovih dana, cim se otovi aerodrom i uveze neophodna tehnika. U filmu ce glumiti Mustafa Nadarevic iz Zagreba, Branko Djuric - sarajlija koji zivi u Ljubljani, Josip Pejakovic iz Sarajeva, ZAim Muzaferija i Bozo Bunjevac iz unutrasnjosti Bosne. Film ce biti naslovljen metaforicno - "Savrseni krug".

• Mislim da ovaj naslov odrazava neke elemente iz filma, predstavlja metaforu za neka znacenja u filmu. U isto vrijeme zvuci privlacno, drugacije. To je na izvjestan nacin pleonazam, jer je krug uvijek savrsen. Ja sam se, inace, uvijek igrao naslovima. Na pocetku rada to je nesto sto vuce, kao neka igrica. Ne mislim da je naslov toliko vazan, mada u ovom slucaju on nosi dosta znacenja. Mi Sarajlije nalazimo se vec tri godine u jednom zatvorenom prostoru. Rjesenje nase situacije zapetljano je kao u jednom krugu. Kao da nikako ne mozemo doci do nekih tacaka.

* S obzirom da je rat, da li ce ovaj film biti naturalistican, surov ili ce slijediti vec prepoznatljiv Sidranov rukopis "smijeha kroz suze", filmski izraz koji neki zovu i "poetski realizam"?

• Mi smo sad svi, na izvjestan nacin, drugaciji ljudi nego sto smo to bili prije rata. Mi smo djelimicno onakvi kakvi smo bili, a djelimicno onakvi kakvi nismo nikad niti pretpostavljali da bismo mogli biti. Zato mislim da ce film oslikavati bas te lomove. Oslikavace stilski jedno novo srastanje. Uvijek je tesko definisati stil. Ovo "smijeh kroz suze" je dobro receno. Mislim da ta formulacija objasnjava dio necega sto je uvijek postojalo ovdje i sto je uvijek definisalo ovdasnji duh. Mislim, medjutim, da je sada to mnogo kompleksnije, upotpunjeno novim namazima, novim nivoima, novim osjecanjima i bezosjecajnostima, novim razocarenjima, grubostima, tragedijama, hladnocama stvorenim svim ovim dogadjanjima. Mislim da ce film izrazavati dio nama poznatog osjecaja, a vjerovatno znaciti i necim potpuno drugacijim, za nas apsolutno nepoznatim.

* Da li cete se u filmu koristiti dokumentarnim materijalima?

• Ne, apsolutno ne. Mi smo snimili dosta dokumenata za ove tri godine. Ambijent koji smo iz dokumenta pretocili u nasu svijest bice, nazalost, vjecni drugi plan ovoga sto mi radimo, ali se necemo koristiti dokumentarnim materijalom. Mi pravimo igrani film. Mi smo pokusali upoznati svijet sa ovim sto nam se desava putem dokumenta i nadam se da smo cak djelimicno uspjeli preobratiti laznu sliku o nama. Uslijed zasicenosti dokumentom, zasicenosti takvom vrstom prezentacije i komuniciranja, mi mislimo da ponovnu identifikaciju sa ovim prostorom ljudi mogu dobiti kroz igranu formu. Na taj nacin ljudi ce prepoznati prije svega pricu, kao nesto generalno prepoznatljivo, a unutar nje mozda i istinitiji dozivljaj stvarnosti u kojoj zivimo. ZAto nece biti dokumenata, ali ce sve naravno biti bazirano na ambijentu u kojem ce se film snimati.

* Bice to najjeftinija i najautenticnija scenografija.

• Da, moglo bi se reci da ce biti autenticna. Film je, medjutim, komplikovana stvar: naizgled upotrebljivi scenografski elementi tesko da se mogu u igranom filmu koristiti na nacin na koji se koriste u dokumentarnom. Tako cemo i mi, vjerovali ili ne, dosta stvari graditi, prilagodjavati. Nastojacemo da sve bude uvjerljivo, da se doima autenticno, ali to ne mora znaciti da ce se snimati u autenticnim ambijentima. Isto kao sto se nece govoriti o stvarnim dogadjajima. Najvazniji je osjecaj koji se nakon svega toga stvori.

* Koja je, zapravo, prica filma?

• To je fil o covjeku koji u sarajevskom ratnom kosmru ostaje bez porodice i ciji se zivot preplice sa zivotima dvojice djecaka koji su takodjer ostali bez ikoga i pokusavaju da dodju do svoje rodbine u inostranstvu. Prica je jednostavna, ali rekoh, navaznije su emocije... Jednu od glavnih uloga igrace i scenarista, Sidran.

* Ima li u Sarajevu dovoljno filmskih strucnjaka za ovako ambiciozan projekt?

• Imamo srecu da smo uspjeli zadrzati najveci dio najprofesionalnijih kadrova koji su se u Sarajevu bavili filmom. To je jedna ozbiljna, veoma kvalitetna ekipa. Sudim to i po pripremama koje smo obavili za ovaj film, kao i po onih 400 sati dokumentarnog materijala koji smo vec snimili. Moram reci da su u Sarajevu ostali pravi zaljubljenici u film. Sa ovim ratnim iskustvom, radeci sa ekipama iz vana i ovdje u SaGI, oni su jos mnogo naucili, tako da sada imamo zestoku osnovu za filmsku industriju. Sto se tice ekipe - od 50 i vise ljudi nama ce nedostajati tek nekolicina za nivo koji zelimo. To su ljudi koje smo i prije rata dovodili, recimo, jedna ekipa rasvjete sa tehnikom, ekipa pirotehnike i jedna ekipa sminke.

* U "Ulici pod opsadom" napravili ste toliko lijepih prica. Da li je ta ulica jos uvijek ista, jesu li ljudi sacuvali toplinu i entuzijazam kao u vrijeme snimanja?

• Seriju "Ulica pod opsadom" snimali smo u dva navrata, 93. na

1. i u januaru 95. Ono sto je sustinsko jeste da su ljudi u Sarajevu jos uvijek, poslije svih tragedija, nastoje zivjeti kao i prije - neosteceni mentalno, nepostajuci nacionalisti, jos vjerujuci da su vi ljudi isti. Oni jos imaju dovoljno optimizma. Mislim da je ta ulica uspjela saopstiti svijetu da ovdje zive normalni ljudi, mozda i normalniji od ostalog dijela covjecanstva. Mislim da je sama gledanost te serije dosta znakovita. BBC je prije nje, u terminu kada je serija prikazivana, gledalo oko 600 hiljada ljudi, a u vrijeme prikazivanja "Ulice pod opsadom" broj gledalaca je povecan na 3,5 miliona. Slicno se desavalo i drugdje. Mislim da je dosta znacajno sto smo uspjeli prikazati tu seriju i sukobit se sa vecinom velikih medijskih centara s kojima se duboko ne slazemo u njihovom prezentiranju nase stvarnosti.

* Vjerovatno ste se na svjetskim festivalima susretali i sa kolegama iz Beograda. Imaju li oni realnu sliku o sarajevskoj stvarnosti?

• U KAnu sam proveo dosta vremena sa Rajkom Grlicem i Djidjijem Karanovicem. Jedan je iz ZAgreba, drugi iz Beograda. Obojica predaju u Americi, obojica su izvanredni ljudi i imaju misljenje koje i mi djelimo: ovdje bolesni fasisti unistavaju ljude. Oni koji to nisu primjetili ili su postali ravnodusni ili, cak, podrzavaju zlocine i sami ce snositi posljedice. Oni koji podrzavaju zlicine osmisljene u Beogradu, morace porazgovarati sami sa sobom zasto nisu uradili ono sto bi sav normalan svijet ocekivao od nekog ko je u prilici da takvo sto uradi.

* Govori se da su Emir Kusturica i Goran Bregovic uzeli jugoslavenske pasose, ove posljednje tzv Jugoslavije, a nedavno su u Italiji na jednom festivalu u Firenci trazili da ih se najavi kao Bosance. Imate li vi vjesti o njima, sto je zapravo tu istina?

• Ne, niti me to zanima. Nemam vremena da razmisljam o njima. Svako ce odgovarati pred svojom savjescu.

* Ovo je vrijeme kad su mnogi servilni mediokriteti dosli do izrazaja i u politici i u umjetnosti. Da li su bosanskohercegovacku kulturu svijetu predstavljali pravi ljudi i na pravi nacin?

• Kako ko. Oni koji su se svojim poslom bavili moralno, pokusavali su obavjestavati ljude van BiH sta se ovdje dogadja. Vecina ljudi, medjutim, nije imala priliku da to radi zato sto se bavila poslovima odbrane. Neki su, opet, tesko uspijevali organizovati svoje potencijale u tom smislu. S druge strane, mislim da postoji i grupa ljudi kojima nije bilo u interesu da se be-ha kultura promovise onakva kakva je bila i kakva ce, nadam se, biti. Medjutim, to je manja grupa i mislim da je vecina shvatila da BiH ne moze a da ne postoji kao zemlja kakva je bila. ZAto je neophodno zestoko podupiranje prezentacije kulture sa ovog podrucja u svijetu. Samim tim ce bilo koja druga varijanta o drukcijoj BiH otici na marginu.

* Da li su vam zvanicne BiH vlasti bile od koristi, da li su imali razumijevanja za vas rad ili su vam pak bili na smetnji?

• Mi smo, sa nase strane, redovno obavjestavali zvanicnu BH vlast o tome sta radimo, posto je ovdje naime rat i posto smo htjeli imati osnovne uslove za kretanje. To smo i imali. Mi smo, inace, grupa nezavisnih filmskih autora kojoj je dozvoljeno da kao takva postoji i da se bavi svojim poslom. Sve ostalo mi smo odradili sami. Premda se nadamo, bilo bi u ovakvoj situaciji ipak preambiciozno ocekivati institucionalizovanu pomoc. Sva podrska je zasad u razumijevanju da smo nezavisna, multietnicka grupa filmskih radnika koja demokratsku Bosnu vidi kao jedinu opciju, i da kao takvi mozemo da funkcionisemo. To je ono sto smatram kao potporu nasoj grupi. No, ne treba zaboraviti da smo i financijski, mozda nazalost, takodjer neovisna grupa koja je obisla preko 250 gradova u svijetu emitujuci nase filmove i zestoko govoreci o nasem uglu gledanja.

DUBRAVKO BRIGIC