INTERVJU: KEMAL MONTENO, KANTAUTOR

EH, SARAJEVO...

AIM SARAJEVO, 24.03.95. Netko je mudar jos davno rekao da grad ne cine samo njegove gradjevine nego u prvom redu njegovi gradjani, te dok su oni zivi i njihov duh, ziv je i grad. Pojedinacne ljudske vrijednosti gradu daju prepoznatljivu aromu, a u odredjenom stjecaju okolnosti ljudi postaju simbolima svoga grada do te razine da se gradovi personificiraju kroz odredjene ljude. Univerzalnost takve identifikacije ujedno se zasniva na visokim humanistickim vrijednostima i stoga takvih ljudi nema mnogo. Ako je pak na prostorima zadimljene i krvoliptajuce balkanske krcme netko zavrijedio svojim humanistickim dignitetom takav status, onda je to zasigurno Kemal Monteno, Sarajlija koji je nakon nepune tri godine izasao iz podtrebevickog devetog kruga kao zivo svjedocanstvo da visina ne oznacava i velicinu covjeka.

* Kakav je to bio osjecaj, nakon toliko vremena patnji i stradanja, izaci iz Sarajeva?

• U jednom sam trenutku mislio da nikada vise necu izaci iz grada, da cu ostati vjecno zatvoren. Onda se, kao, nesto promijenilo, nesto se smirilo, manje se pucalo i tako se stvorila mogucnost izlaska. Osim toga, imao sam i obavezu da izadjem iz Sarajeva i ljudima koji su izvan njega, koji ne znaju sta se tamo dogadja, kazem i ispricam. Mislio sam da je to moja obaveza prema prijateljima kojih je mnogo po svijetu. Dakle, da se vidim s njima i licno im pricam, ali ne ono sto gledaju na televiziji ili citaju u novinama, vec uzivo. A, onda kad sam se prvi put sreo sa svojim prijateljom Arsenom, nakon toliko vremena u Zagrebu na vratima njegovog doma, pogledali smo se i istovremeno progovorili. On - kako me nista nece pitati, ja - kako mu nista necu kazati! Naprosto jer se to ne moze ispricati. Ne mogu ja njemu opisati kako zvuci granata iznad tvoje glave ili kuce, kako je to kad slusas detonacije i sto se u tebi desava. Bas kao sto kaze stih u mojoj pjesmi - samo kad dozivis usivo, tek onda razumijes.

* Kako izgleda "civilizacija" nakon sarajevskog pakla?

• Pa, ustvari, normalno. Bas onako kako treba da bude. Vidio sam Zagreb. Ljepsi je nego kad sam zadnji put bio tu. I nekako uredniji. Izgledalo mi je kao da sam dosao u Italiju ili Njemacku. Vidim jedan novi grad, brizljivo uredjen, s velikim svjetlecim izlozima. Uopce nisam osjetio potrebu da idem u Italiju, kao nekad, sve je sada tu.

* Vasi koncerti su bili prepuni. Je li izgledalo neobicno nakon toliko godina ponovno svirati tako brojnoj publici?

• Naravno! Bio sam nakon toliko vremena na normalnoj pozornici, a u Sarajevu smo svirali u podrumima uz svijece i onako, uz gitaru. Sad sam ponovno dozivio da se popnem na pozornicu, sviram u sali gdje je puno svijeta, gdje postoji svjetlo i ozvucenje. To je lijep osjecaj.

* Nije li odnos publike na koncertima ustvari bio i njihov odnos prema Sarajevu?

• Sigurno. To se ne moze razdvojiti. Dugo se godina nismo vidjeli, cak i prije rata u miru. I sad se sve sastalo u jednom trenutku. Ujedno, mi smo donjeli Sarajevo sa sobom i ljudi su to osjetili. Jer, srce se sapunilo u Sarajevu ljubavlju prema Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i svim ostalim gradovima, prema ljudima ovdje. Tacno sam imao osjecaj da smo se pozelili, kao nasa raja. Kad te neko zagrli i poljubi, kad potekne suza... Bili smo radosni sto smo to dozivjeli - da se ponovno vidimo i zapjevamo, da se prisjetimo svih onih lijepih stvari koje su prije bile, a koje ce naravno opet biti.

* Da li je bilo tesko pjevati pod emocionalnim nabojem koji je bio izmedju vas i publike?

• Ne, nije bilo tesko, mada naravno prije svakog nastupa osjecam obavezu i postovanje prema tim ljudima koji su dosli da nas vide i cuju. Zato, onda, imam malo treme. Medjutim, cim pjesma krene i cim osjetim dah te raje koja je tu prisutna, sve pocinje izgledati kao da smo u nekom stanu kod prijatelja za stolom i pricamo. To ustvari i jeste bila prica i pjesma. Falilo je jos samo malo vina...

* Sto sojecate kad publika, i poslije toliko kodina, skandira demonstrirajuci time nezaborav?

• Osjecam se cak pomalo neprijatno pa odmah krenem pjevati drugu pjesmu da prekinem skandiranje.

* No, sigurno vam je drago kad mladja publika, koja nije imala prilike upoznati vase pjesme direktno, pjeva zajedno sa vama.

• Prije ove turneje, kao gost "Crvene jabuke", bio sam u Istri, Svicarskoj i Njemackoj. Njihova je publika uzrasta od 15 do 18 godina. Kad sam se pojavio, poceli su vriskati, skandirati i pjevati moje pjesme zajedno samnom. Gotovo da nevjerujem kad to cujem, jer to i jeste za nevjerovat. Vecina od njih nisu se ni rodila u vrijeme kad su te pjesme napisane. Odkle li ih onda znaju, pitam se. Jesu li ih sami naucili, ili su ih ucili roditelji? Kako god, oni ih znaju i pjevaju. Jedna mi je djevojcica u Rijeci rekla - Kemale, kad vise ne budete imali obozavalaca, ja cu to i dalje biti. Ipak su to, za mene, velike stvari kad ih cujem i predivan osjecaj.

* Svi su vasi koncerti unaprijed rasprodani. U cemu je, zapravo, tajna?

• Ma, nema tu nikakve tajne. Puno je ljudi vani iz Bosne, iz Sarajeva, koji tri godine nisu bili u svom gradu i kad im ga samo spomenes oni su uzbudjeni. Kad vide sarajevsku registraciju na nekom autu, pocnu plakati. Pogotovo zene. A da ne govorim onda o nasim pjesmama koje su tako - nisu sarajevske, a jesu sarajevske. U njima ima miris Sarajeva. Onda ljudi dodju, slusaju, pa se vrate u neka lijepa vremena. Naravno, tome su "krive" i pjesme INDEXA i moje.

* Na svim koncertima publika burnim aplauzom reagira na vase stihove "nikome se ne ponovilo". Dakle, poruka je shvacena?

• Sigurno. To se dogadja svugdje gdje pjevam tu pjesmu. To je nasa poruka svijetu - da se ne nikom i nikad ne ponovi ono sto je bilo u Sarajevu, u Vukovaru i svugdje gdje se pucalo, gdje su ginula djeca i nevini ljudi.

* Moze li se reci da ste vi, ustvari, na neki nacin ambasadori Bosne i Sarajeva?

• Pa, i moze. Mislim da je bolje kad se ljudi sastanu na ovakvim sastancima, kao sto su ovi s nama na koncertu, nego kad izadju politicari s kravatama i odijelima modela prije 20 godina. I govore ljudima, naravno, lazi. Petljaju, lazu, a na kraju ti ljudi placaju njihove govore, sve njihove cehove, njihova putovanja i hotele, njihove honorare i ostalo. A, oni samo pricaju dok ljudi ginu i placaju njihove racune. Mi ne govorimo lazi. Mi pjevamo ljubavne pjesme. U nasim pjesmama, zapravo, nema nista specijalnog, kao ni u nama. Jednostavno, raja voli kad si blizu njima, i razmisljas slicno kao i oni.

* Nakon nezaboravnih dojmova koji su ostali publci i vama, sto dalje?

• Svugdje gdje smo svirali publika nam je dala obavezu da idemo dalje. Ima jos gradova u Hrvatskoj, Sloveniji, sirom Evrope. Preko satelitskog programa hrvatske TV ljudi su nas vidjeli u Njemackoj, Francuskoj, Svicarskoj. Mi moramo nesto uciniti za te nase ljude i prijatelje rasute po cijelom svijetu. Zato cemo ici dalje da svim nasim ljudima donesemo Sarajevo, kad vec oni ne mogu da se u njega vrate. Bar malo Sarajeva, koliko mozemo ponjeti u srcima, a mislim da smo ga ponjeli dosta. Jer, vidio sam, bar za onih par sati koliko koncert traje, kako ljudi zazmire i na trenutak pomisle kako su opet u Sarajevu. Nostalgija se vec i kod mene pocela javljati. Kad ostanem sam u sobi, kad svi odu na spavanje, onda samo zelim natrag u Sarajevo. Srce vuce, i dzaba je sve. Zelja me vuce kao sto svakog covjeka vuce svojoj kuci.

* Kako ce izgledati povratak kuci? Kroz tunel?

• Ne znam, nije ni vazno. Vraticemo se, pa bilo to preko Igmana, preko piste, aerodroma, ili kroz tunel. Sasvim je svejedno. Mi cemo se vratiti. Covjek zivi 70 - 80 godina negdje, u AMerici, pa se ipak vrati.

* Hoce li se vratiti i drugi koji su otisli iz Sarajeva?

• Volio bih da se vrate, ali ne vjerujem u to. Prilike su takve da se i ne mogu vratiti. Jer, kreteni i dalje vode rat. Hoce da se pobiju do kraja, ili sto li vec. Zato kazem, fala Bogu da su bar oni sto su otisli spasili svoju djecu i svoje zivote. Mnogi su ostali i platili zivotima neciju zajebanciju!

* A da li ce se, po vama, vracati oni koji su znacili nogo za kulturi zivot Sarajeva?

• Mislim da nece. Sarajevo se promjenilo. Kao nekad nece nikad bit. Bar dok ja budem zivio. A ono je stvarno bilo GRAD. Mnoga raja iz drugih gradova s kojom sam ovih dana razgovarao jos uvijek kaze - eh, Sarajevo... Sarajevo je bas bilo centar gdje je mogao svako, iz sijelog svijeta, doci i osjecati se kao kod svoje kuce. Raja je bila takva. Jer, grad ne cine kuce i ulice, nego bas raja!

PERO JURISIN