BOSANSKA VLADA IZMEDJU NJEMACKE I AMERIKE

NOVO RAZOCARENJE?

AIM SARAJEVO, 25.03.95. Neuobicajeno za dosadasnje neuobicajeno skladne odnose bosanskohercegovacke legalne vlasti i drzavne administracije SAD odjeknula je vijest u svim vodecim svjetskim agencijama o "nemogucnosti dolaska predsjednika Izetbegovica u Washington na svecanost obiljezavanja prve godisnjice Federacije BiH". Da nije u pitanju tek "diplomatska nevjestost" i neuskladjenost termina ranije dogovorene Izetbegoviceve posjete Njemackoj sa terminima politickih susreta na najvisoj razini u SAD, potvrdjuje nekoliko predhodno bitnih detalja.

Prvo, na svecanosti u Washingtonu se nije pojavio ni premijer Vlade R/F BiH, Haris Silajdzic, politicar koji je sa bosnjacko- muslimanske strane u medjunarodnim diplomatskim krugovima ali i medijima prije tacno godinu dana, kao "umjereni muslimanski politicar sa snaznom americkom podrskom", slovio jednim od najstabilnijih oslonaca Washingtonskog sporazuma i hrvatsko- bosnjacke federacije. Mediji pod neposrednijom kontrolom tvrdjeg hadezeovskog krila, dakle zagovornika drzave Herceg-Bosne, ove su cinjenice iskoristili kao argument za uzvracanje optuzbi bosnjackoj strani, kako ona upravo time pokazuje da nije za koncept Federacije.

Dalje, u javnosti vec dobro navikloj na prepucavanja SDA i HDZ o krivici za zastoj u implementiranju Ustava Federacije, nezapazena je ostala neuskladjenost Izetbegovica i Zubka prilikom postupka imenovanja arbitra federacije poslije minhenskih pregovora. Naime, nakon sto su nacionalne stranke u visemjesecnoj praksi pokazale da u izgradnji Federacije, vracanju medjunacionalne tolerancije i ukupnog normaliziranja zivota ne mogu nista same uciniti bez politickog pritiska, bolje receno tutorstva iz inizemstva, uslijedilo je formiranje Komiteta dobre volje Federacije sastavljenog od ambasadora SAD, Njemacke, Turske i Austrije. Ove su cetiri zemlje od SDA i HDZ zajednicki ocjenjene kao "izuzetno prijateljske drzave", te je usaglaseno da predstavnici tih drzava budu neka vrsta diplomatskih sponzora, odnosno arbitara u svakodnevnim politickim i vojnim razmiricama dviju strana. Medjutim, kako je i takvo rjesenje pokazivalo niz operativnih slabosti, iskazala se potreba za izborom prve persone, odnosno arbitra Federacije, sto je potom konkretno i dogovoreno tokom minhenskih pregovora.

Imenovanju Roberta Owena na mjesto arbitra prethodila su pisma suglasnoti predsjednika Federacije BiH Zubka da to bude predstavnik SAD, ali i Izetbegovica kako bi bilo svrsishodnije da navedenu funkciju obnasa predstavnik Njemacke uz navodjenje imena diplomate Svarca. Ovakav zahtjev predsjednik Predsjednistva RBiH i javno je ponovio prilikom nedavnog boravka u Bonnu, formulirajuci ga zeljom da se imenuje i drugi arbitar koji bi bio Njemac, jer Njemci, kako je rekao,"bolje razumiju prilike u BiH". Ova, blago receno, promjena Izetbegovicevog karakteriziranja americke administracije od "najboljeg bosanskog saveznika uz islamske zemlje" do diplomacije koja "bas najbolje i nerazumije situaciju u BiH", svakako se moze dovesti u vezu s drukcijim americkim pristupom rjesenju rata na Balkanu koji je najocitiji u pojavi novog americkog pomocnika drzavnog tajnika Richarda Holbrooka, te promjene ambasadora SAD u BiH, Viktora Jakovica.

Cini se da su prva ocitija bosanska razocaranja Amerikom uslijedila s misijama bivseg SAD predsjednika Jimija Cartera i njegovim odlascima na Pale. Naime, nakon nevoljkog prihvacanja plana Kontaktne skupine u ljeto 94, bosanskohercegovacka vlast s pravom je ocekivala energicniju akciju medjunardone zajednice i jaci pritisak na Milosevica i Karadzica da isti plan prihvate. Pri tome se najvise ocekivalo upravo od SAD, koje su - kroz cesto citirane rijeci Olbrajtove izrecene u Sarajevu o "neraskidivoj povezanosti sudbina SAD i BiH" - u bosanskoj javnosti dozivljavane kao najpouzdaniji prijatelji. To je, svakako, u neskladu s novom orijentacijom SAD koje se uzurbano pokusavaju izvuci iz gliba balkanske krize i ovaj problem ponovno operativno prebaciti u narucje Evrope. Mozda i zbog toga posljednjim potezima i sam Izetbegovic sve se vise okrece evropskim prijateljima, prevashodno Njemackoj pokusavajuci od nje izdejstvovati konkretniju podrsku. Slijede li nova razocarenja?

ERVIN MUJKANOVIC