FETIS NACIONALIZMA JE NEDOSTOJAN COVJEKA

Interview: Franjo Komarica, banjalucki biskup

AIM, ZAGREB, 23.3.1995. Banjalucki biskup Franjo Komarica u zadnje cetiri ratne godine svjedok je tihog etnickog ciscenja uslijed kojeg je taj kraj postao najraseljenija evropska biskupija. Oko 26 tisuca Hrvata, koliko ih je jos ostalo pod srpskom vlascu, zive kao potlacena manjina, bez ikakvih zajamcenih prava, izlozeni maltretiranju, torturi ili posebnoj prismotri, vecinom bez posla i placa. Nesrpsko stanovnistvo zivi od humanitarne pomoci koja stize u Banjaluku posredstvom Caritasa, a sloboda kretanja je ogranicena. Premda daleko od linije fronte, zivot u Banjaluci za Hrvate koji su ostali nije nimalo lak. Pokusavajuci zastititi ljude i olaksati im zivot biskup Komarica cesto je razgovarao s predstavnicima srpske vlasti u Banjaluci sto je u nekim hrvatskim medijima ocjenjeno kao prevelika bliskost sa Srbima.

Komarica: Volio bih ljude koji tako govore dovesti u Banjaluku, pa da mi to kazu. Otkud im pravo da tako nesto govore o meni. Savjest mi je mirna jer znam da imam podrsku moje brace biskupa, nuncija i samog svetog Oca. Ja nisam politicar niti to zelim biti. Ja sam svecenik i moram raditi za druge. Moj je zadatak zastititi ljude koji su dolje, a ne navuci na njih jos vecu nesrecu.

AIM: Kakav je drustveni i socijalni status Hrvata u Banjaluci i okolici?

Komarica: Situacija u kojoj se nalaze Hrvati na ovim prostorima izuzetno je teska, bolje reci tragicna. Najbolje o tome svjedoci brojka od 40.000 katolika koliko ih je od pocetka rata izbjeglo iz nase biskupske zajednice. Najvise ih je otislo iz banjalucke regije gdje je nekada bila najveca koncentracija hrvatskog stanovnistva, oko 16 tisuca. Vec se pomalo zaboravlja da je iz Jajca i Kotor Varosa protjerano po 9 tisuca katolika, a temeljito su ocisceni i Sanski Most, Mrkonjic grad i druga mjesta u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

AIM: Prema dostupnim informacijama u posljednje vrijeme pojacano je protjerivanje Hrvata i Muslimana iz Banjaluke?

Komarica: To je samo jedna faza davno zacrtanog plana etnickog ciscenja. Sve je prisutnija panika medju nesrbima, ljudi napustaju kuce, imanja i nastoje otici bilo kuda. U ovim krajevima nije bilo pravih sukoba sto je samo dokaz da se radi o zlocinu nad miroljubivim ljudima. Situacija je za vecinu ljudi teska i neizvjesna a posebno se to odnosi na nesrpsku populaciju. Gotovo svi su jos davno otpusteni s posla sto znaci da su ostali bez ikakvih primanja i socijalne zastite. Privreda je prakticno potpuno unistena i siromastvo je zahvatilo cak i Srbe koji tamo zive. Preko biskupskog Caritasa nastojimo olaksati situaciju nasim vjernicima, ali isto tako i Muslimanima i Srbima koji od nas svakodnevno traze hranu, lijekove i lijecnicku pomoc.

AIM: Poznato je da ste stalno u nekim razgovorima sa srpskim vlastima u Banjaluci. Koliko su spremni odgovoriti na Vase zahtjeve? Uspijevate li zastititi makar minimum prava obicnih ljudi?

Komarica: Cijelo vrijeme trazim za nas osnovna ljudska i gradjanska prava. Ne mogu dopustiti da se nekog gazi i proganja samo zato sto je pripadnik vjerske zajednice i naroda koji trenutno nije dominantan. Istina, nema izravnog pogroma, ali se provodi ono sto je ocito vec ranije smisljeno - da se taj kraj ocisti od nesrba. Cesto sam razgovarao sa njihovim politicarima i sigurno je da se upravo zahvaljujuci tim razgovorima sprijecilo mnogo zla. Ali isto tako svakodnevna su i razocaranja, obecaju stosta, a nakon toga sasvim drugo ucine. Naprimjer, i pored datog obecanja na samom pocetku rata o zastiti crkvenih objekata, crkve se ustrajno ruse. Skoro 50 posto crkvenih objekata je sruseno a jos 40 posto je vise ili manje osteceno. Takodjer, unatoc obecanju lokalnih vlasti da ce se katolicki puk zastititi, a sve do danas ti jadni ljudi moraju pod prisilom, oruzanom ili psihickom, napustiti svoje domove, jer tako odlucuju neki pojedinci ili grupe. Sve ukazuje na to da se radi o jednom preciznom planu, o neljudskom etnickom ciscenju. A to je samo drugi naziv za genocid. Kao rodjeni Banjalucanin, kao svecenik i covjek ja moram dici svoj glas u obranu svih neobranjenih. Jer nas su zaboravili oni koji su nas morali obraniti.

AIM: Govorite li o politickim predstavnicima u BiH ili u Hrvatskoj?

Komarica: I jedni i drugi su podjednako krivi. Srpske vlasti koje imaju potpuni pregled dogadjaja morale bi konacno pokazati svoje ljudsko lice. Nismo mi krivi sto nas je providnost donijela tamo. O nama odlucuju drugi bez da nas pitaju. Kroje nam kapu ne vodeci racuna koja nam je mjera. Mi smo ostali bez svojih predstavnika, a hrvatsko politicko vodstvo ima pravo i duznost dici svoj glas u obranu prava svog naroda ma gdje to bilo. Sve cesce se pitam smatraju li oni nas dijelom hrvatskog naroda. Da li su se ikada zapitali ima li dolje Hrvata.

AIM: Osjecate li se zapostavljenim?

Komarica: Cinjenica je da za nas nitko nije pokazao interes. Iz svakodnevnih kontakata s vjernicima, u zupama do kojih jos uvijek mogu doci, kod ljudi doista primjecujem osjecaj zapostavljenosti. Hrvatski politicari su od samog pocetka upoznati s nasom situacijom, bezbroj puta sam kontaktirao s njima preklinjuci da ucine nesto za nas. Uglavnom mi daju lijepa obecanja koja ne provode u djelo. U ovom dijelu svijeta unatoc nebrojenim razaranjima, protjerivanjima i izolaciji, ostalo je 34 tisuce Hrvata i to iskljucivo zahvaljujuci Crkvi.

AIM: Kakvi su Vasi odnosi s predstavnicima islamske i pravoslavne zajednice?

Komarica: Nasi odnosi s predstavnicima SPC-a vrlo su dobri. Zahvaljujuci prilicno korektnim odnosima nasih crkava, banjalucki episkop gospodin Jefrem nekoliko puta je intervenirao kod svojih ljudi kako bi zastitio nase ugrozene redovnice. S vladikom se cesto cujem telefonom isto tako i sa muftijom. Uspjeli smo zajednicki napisati nekoliko apela za mir i s te strane nemamo nikakvih teskoca. No ni dobra suradnja s SPC-om nije uspjela spasiti zivote jednom broju katolickih svecenika nase biskupije ubijenih na mucki nacin. Kada tome dodamo da su neki svecenici proveli u zatvoru i po nekoliko mjeseci, posljedice cega i te kako osjecaju, postaje jasno u kom se polozaju nalazi katolicka crkva.

AIM: Slicna je situacija i s Muslimanima u Banjaluci, gdje je srusena i posljednja dzamija?

Komarica: Njihova situacija, ako je to uopce moguce, cak je i teza od nase. Dok je nama porusena "samo" polovica crkava, svih sest banjaluckih dzamija, od kojih su neke izuzetno lijepe i stare, srusene su i zatrpane. Njihov socijalni status slican je nasem, dakle sve sto imaju stize im preko Merhameta i jednim dijelom Caritasa. Hrvatsko-muslimanski sukob kod nas se nije osjetio sto je sreca za oba naroda jer se i ovako nalaze u teskom polozaju.

AIM: U vise ste navrata, manje ili vise izravno, pozivali ljude da se vrate?

Komarica: Zar ocekujete da cinim drukcije? Tko moze osporiti pravo ljudi da zive u svom zavicaju, na svom privatnom vlasnistvu i u svom domu? Oni imaju na to pravo i hrvatski politicari im to moraju omoguciti. I srpski politicari takodjer. Zagreb nas ne smije zaboraviti. Hrvati su na banjaluckom prostoru starosjedioci i autohtoni narod. Oni koji su do sada dolje ostali dokazali su da se moze zajedno zivjeti. Oni koji su otisli mole me da ih vratim barem na njihova zgarista.

AIM: Vi i dalje vjerujete da je moguc suzivot na tom podrucju?

Komarica: Kao vjernik ne mogu misliti drugacije. Kako mislimo biti dio Evrope ako ne dopustamo svom susjedu, rodjaku da zivi do nas. Necu odustati od rada na medjusobnom uvazavanju u razlicitostima. Bog nas je nacinio razlicitima. No ako smo odbacili Boga i njegove zakone, ne trebamo se cuditi sto smo prihvatili nacionalizam kao fetis koji nije dostojan covjeka.

BRANKA VUJNOVIC