SARAJEVSKA KRONIKA ODLAZAKA

IDE SVAKO - KO IMA GDJE OTICI

AIM SARAJEVO, 22.03.95. Ako je i jedna tema tokom vise od hiljadu dana opsade Sarajeva dominirala u razmisljanjima i razgovorima Sarajlija, onda je to bez sumnje ova - da li otici ili ostati, kako otici i kuda?

Sarajevo je grad koji nestaje. Vise od hiljadu dana u potpunom okruzenju, granatiran, izgladnjivan, iscrpljivan. Najveci logor na svijetu se bori, ali i povija pod silovitim udarima. Ritam umiranja u Sarajevu je danas, kada traje primirje, prosjecno jedan njegov stanovnik na dan. U danima ratnih sukoba taj broj peo se na deset do stotinu stanovnika dnevno. Rat ponovo prijeti i strah da ce biti onaj koga bi bas danas mogao pronaci njegov snajperski metak ili geler, svakog Sarajliju tjera na razmisljanje o odlasku. Svako bi da izadje iz logora, da se skloni i zastiti, sto je najnormalnije i najljudskije osjecanje. I svako ko moze - odlazi iz Sarajeva. U tom smislu ne treba mistifikovati ni zloupotrebljavati u politikanske svrhe te odlaske. Poslije skoro tri godine trpljenja, odlasci su motivisani jedino zeljom za golim opstankom.

Zbog toga u Sarajevu danas sve cesce mozete doci u situaciju da ne mozete obaviti neki vazan posao jer je njegov izvrsilac otisao, a zamjene nema. Podjete li, naprimjer, napraviti rendgenski snimak pluca, mozete naici na situaciju da vam ljekar specijalista kaze kako vam ne moze pomoci jer je bas jucer rendgen-tehnicarka dala otkaz zbog odlaska u Kanadu. Ili da, na salteru gdje zelite uzeti neku neophodnu potvrdu, ne zateknete izvrsioca jer je bas jucer otputovao za Australiju. Nije preporucljivo pitati za nekog svog poznanika na polozaju, od koga ocekujete da vam svojom vezom posreduje u nekom poslu, ako se prethodno diskretno ne raspitate ima li ga tamo gdje mu se nadate, jer se moze lako desiti da naidjete na podrugljiv odgovor: " Da si ti zdravo, on je sad u Americi! " Nista nece pomoci sto znate da je, koliko juce, bio tu. Ovakve su situacije postale sarajevska svakodnevica. Rupe se otvaraju na svakom koraku.

Djecu nema ko da uci pa Vlada donosi odluku da nastavu za osnovce mogu vrsiti i - svrseni srednjoskolci. Kao medicinske sestre mogu raditi i ucenice medicinske skole, za novinare vise nije vazna nikakva skola, a kamoli fakultet... I mada su Sarajlije na sve ovo vec svikle, svaki novi odlazak nepovratno odnosi dio grada i otkida dio srca. Grad cine ljudi, oni iz Sarajeva odlaze. Sarajevo ruse i pale granate ali da ubijaju i odlasci, teze i nenadoknadljivije. Apokalipticna slika grada danas dobija svoj puni izraz u osjecanju beznadja i odsustvu perspektive koju svi osjecaju. Danas u Sarajevu egzistiraju samo simboli, samo kosturi onoga sto su mu nekada bili temelji. Klinicki centar, Univerzitet, televizija, balet, opera, "Sarajevo", "Zeljo", "Bosna", tek su obrisi onoga sto smo poznavali. Klinicki centar, naime, i danas ima zgradu, solidnu opremu pa i dobar ljekarski tim, ali ostaje bez pacijenata. Oni, neizljeceni, odlaze. Nekada je ovo bio centralni republicki zdravstveni centar prema kojem je bila orjentisana siroka regija. Danas je to tek gradska bolnica, zbog ratnih okolnosti prenatrpana na traumatologiji, ali sa sve manje uslova za razvijanje drugih specijalistickih djelatnosti. Univerzitet i dalje fiktivno broji sve svoje fakultete ali je broj studenata i naucnog kadra desetkovan. Televizija ima redakcije i programe, ali nema predajnike i novinare. "Sarajevo" i "Zeljo" imaju igrace, ali nemaju ligu u kojoj bi nastupili... Ovdasnji pregaoci gotovo nadljudskim naporima pokusavaju stititi sliku grada, organizuju kulturne festivale, naucne skupove, umjetnicke predstave. Njihova vrijednost katkada mnogostruko nadilazi uslove u kojima nastaju, no ni to nece mici izdrzati test dugorocnog iscrpljivanja. Rat i na ovakav nacin uzima svoj krvavi danak. Tek bi zavrsetak rata ali i definisano politicko rjesenje statusa danas podjeljenog grada moglo zaustaviti sarajevski sunovrat. No, takvo sto, strah je Sarajlije, jos nije na vidiku.

Upravo stoga Sarajlije odlaze. Rat je, naime, sila kojoj nije dovoljno suprostaviti samo dobre namjere, a pomjeranje stanovnistva iz njihovih domova jedan je od najozbiljnije projektovanih ciljeva ovog rata. Ko, zapravo, odlazi iz Sarajeva? Najkrace receno - odlaze svi koji mogu. To istovremeno znaci i da je u ovom gradu svima podjednako lose. Odlaze prevashodno mladji i obrazovaniji. Za njih u dalekom svijetu jos mozda ima mjesta uprkos sve vecem animozitetu prema bosanskohercegovackim izbjeglicama. Odlaze ljudi svih nacionalnosti, ali u razlicitim omjerima i pod razlicitim okolnostima. Posljednja medijska pompa oko odlaska Hrvata nije tacno adresirana. Ovdasnji Hrvati ne odlaze zbog nacionalne ugrozenosti, u kakvom je kontekstu vodjena hadezeovska kampanja, vec zbog jednostavnog razloga jer imaju kamo otici. Hrvatski pasos koji se bez vecih problema dobija kakva je takva garancija da se ne ide u nepoznato i siguran prelazak granice. Zbog spasavanja golih zivota odlaze i Srbi i muslimani-Bosnjaci, ali bez olaksavajucih okolnosti poput Hrvata. Srbi koji su ostali u Sarajevu su u najvecem broju vezani mjesovitim brakovima za druge nacionalnosti te Srbija za njih nije i ne moze biti rezervna domovina zbog rigidnog rezima nenaklonog nesrbima. Stoga oni odlaze nesto teze i uglavnom dalje prema ZApadu. U jos su tezem polozaju Bosnjaci-muslimani kojima bi se, po suludim nacionalnim opcijama, svjet trebao zavrsavati u Sarajevu i Bosni. Nadalje, odlaze Jevreji, Makedonci, Slovenci, Madjari... Ovako ogoljena analiza odlazaka iz Sarajeva unekoliko predvidja one koji u Sarajevu ostaju iz najplemenitijih patriotskih razloga, ali oni vec postaju izuzetci koji potvrdjuju opste pravilo. Pravo na patriotizam niko ne moze osporiti, ali pravo na goli zivot je u ratu postalo primarnije.

Druga strana ove price glasi - u Sarajevo se i dolazi. Dolaze uglavnom nesretnici, protjerani sa teritorija koje kontrolisu Karadzicevi Srbi. Najcesce iz okolnih sela ili manjih gradova. Cine to iz nevolje, ne snalaze se u velikom gradu i iscekuju povratak tamo odakle su i dosli. Tako cijeli grad zivi u osjecanju privremenosti, nedefinisanosti.

U politickom krugovima prisutna je teza da svi ovi migracioni proesi zapravo odgovaraju samo stranci na vlasti. Teritorij se postepeno etnicki i politicki homogenizuje, nastanjuju ga oni koji su - buduci prognani i ojadjeni a bez jakog idividualnog osjecanja i uz dominirajucu kolektivnu svijest - najpogodniji za manipulaciju. U ovakvim tvrdnjama vjerovatno ima istine, ali je egzaktno nedokaziva jer se i dalje verbalno eksplicira stav o
multienickom i multinacionalnom prostoru. Nadalje, cinjenica je da homogenizaciju zbog svojih interesa provodi rezim uspostavljen na teritoriji pobunjenih Srba, a ako njegove posljedice odgovaraju jos nekome ovdje, to je tek usputni epilog.

Narodi se, dakle, pomjeraju sa svojih stanista, nacionalne oligarhije njima manipulisu, oni rat nisu zeljeli ali snose sve njegove posljedice. A Sarajevo je polako, ali izgleda neumitno, sa svim svojim ranama, strahovanjima i nadanjima uslo u cetvrtu godinu opsade. Moze li se to izdrzati?

STRAJO KRSMANOVIC